Tag: turbo-folk

Ko to tamo peva?

turbo-folk_cr

Po meni dva momenta se mogu uzeti kao točke koje su najavile razvoj balkanske turbo-folk kulture u main-stream: prvi je onaj spektakularan dolazak Lepe Brene na koncert helikopterom, i to ni više ni manje nego u Bugarskoj, na stadionu u Sofiji, što samo pokazuje da će ta kultura kasnije premašiti i granicu tadašnje SFRJ. Uglavnom, poanta je u tome da se zvijezde mainstreama, a ne subkulturnih pojava spuštaju helikopterima na koncerte. Drugi moment je spot koji je Željko Pervan 1989. snimio na OTV-u, turbo-folk obradu pjesme „Serbus Zagreb“. Time je, svjesno ili nesvjesno, proročki najavio kao u ‘Oklopnjači Potemkin’ revoluciju koja nadolazi. No osim proročke najave, prava poanta se krije zapravo u njegovoj namjeri da turbo-folk izvrgne ruglu, što on čini na jedan odličan način koji će kasnije koristiti mnogi – snimanjem samih narodnjaka. No to nije toliko bitno koliko sama činjenica da će turbo-folk uvijek biti podvrgnut kritici, kako na kraju krajeva i dolikuje svemu – da se propitkuje, ispituje, kritizira.

Turbo-folk je uvijek bio predmet žestokih kritika i napada, pa moram priznat da sam i ja, kada sam bio mlađi bio grlati kritičar i napadač na turbo-folk i sve što dolazi s tim pojmom u paketu. U vremenu kada se formira čovjekov afinitet za neku vrstu glazbe ja sam spletom raznih okolnosti došao u tabor rokera i metalaca koji su uvijek tradicionalno žestoko bili protiv turbo-folka. Kada je čovjek mlad normalan je i shvatljiv njegov bunt, kao i žestoko odbacivanje mnogih stvari koje mu se nameću. No sad eto više nisam toliko mlad da bih bio u prvim redovima linča na turbo-folk, sada sam u fazi kada osjećam apsolutnu ravnodušnost prema tom žanru i kompletnoj toj kulturi. Na kraju krajeva – ko voli nek izvoli. Upravo iz tog razloga, zbog tog ličnog pomaka htio bih ukazati na neke stvari koje se događaju u zadnje vrijeme. Read more

Kulturno bratstvo-jedinstvo ili borba za kulturnu hegemoniju?

Banja Luko i ta tvoja sela...

Govori hrvatski da te cijela Srpska razumije!

Prije tri godine Hrvatski kulturni centar u Banjoj Luci je odlučio držati tečajeve hrvatskog jezika. Na tečaj se prijavilo 30 polaznika, mladih srpske nacionalnosti što je dakako uvelike iznenadilo djelatnike HKC-a. Naravno da se odmah postavljalo pitanje na svim stranama da kako je moguće da srpska omladina uči hrvatski jezik u kulturnom, administrativnom i političkom, pa ako i hoćete duhovnom središtu Republike Srpske?

Nekada je Banja Luka bio grad s nezanemarivim postotkom hrvatskog življa, koji će biti, sada već se sigurno može reći, nepopravlijvo uništen za vrijeme rata kada počinje sustavan progon Hrvata i Bošnjaka iz grada u kojem je osnovana Srpska Republika Bosna i Hercegovina (kasnije samo Republika Srpska).

No da se vratimo na predratnu Banju Luku. Grad se nalazi na takvom strateškom području da je uvelike bio povezan sa Hrvatskom. Do hrvatske granice (Bosanska Gradiška/Stara Gradiška) udaljen je 30-ak kilometara, a od Zagreba je udaljen možda sat, sat i pol vožnje automobilom. Zbog tih razloga Banja Luka je uvijek na neki način bila naslonjena na Hrvatsku, pogotovo ako se uzme u obzir da se brže može doći do Zagreba nego do Sarajeva ili Beograda. Read more

“Mocking-narodnjaci” na putu do hita

Prije nešto više od dvije godine napravio sam kratku analizu fenomena zvanog turbo-folk, a godinu prije toga sam se osvrnuo na početke komercijalizacije ove vrste glazbenog izričaja. Stoga neću ponovno ulaziti u analize turbo-folka (poznate u narodu kao „cajke“ ili još brutalnije – „džigere“) nego ću se nakratko pozabaviti nečim meni još interesantnijim.

Naime, turbo-folk je, po meni, najbolju kritiku dobio kroz formu koju ja nazivam „mocking-narodnjaci“, pošto ne znam koju bih hrvatsku riječ upotrijebio. Možda bi najbolja riječ bila sprdnja ili izrugivanje, ali pošto ne znam kako bih tu riječ pretvorio u pridjev, onda ću se držati svoje novotvorenice sa engleskim izrazom „to mock“ (izrugivati), ma koliko to lingvistički bilo nečisto.

Mocking-narodnjaci su po meni najbolja kritika turbo-folka, upravo zato što za svoju kritiku koriste istu metodu po onoj staroj „ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se“. Jer koliko god hip-hopera odrepa vers kontra narodnjaka, koliko god metalaca odlaje stihova protiv cajke i koliko god tzv. glazbenih kritičara ispuni kartica o agresiji ruralnog nad urbanim, neprocjenjivo je kada u zamagljenoj diskoteci mladić s debelim lancem oko vrata, masna čela, pijan, raširenih ruku zapjeva: „Prži se srce moje, od ljubavi tvoje, drugi nam sreću kroje, tužni smo obojeeeeee!!“, valjda ni sam ne razumjevajući sudbinu Denisa iz pjesme. Ili još gore – potpuno je razumjevajući. Read more

Sharing Buttons by Linksku