Tag: strah

Kultura straha #5

(Pošto je politička korektnost tema o kojoj se može mnogo reći, odlučio sam joj posvetiti još pokoji nastavak. U ovom će nastavku biti riječi o sindromu krivnje, još jednom obilježju političke korektnosti i faktoru koji pogoduje širenju „kulture straha“.)

Politička korektnost je kod Europljana povezana sa sindromom krivnje. Kada skupine i manjine svake vrste, etničke, vjerske i kulturne prigovaraju većini da je bezobrazna ili neosjetljiva za razlike ili da je nedovoljno liberalna prema tuđim ili drukčijim običajima, često se događa da većina na to pristaje i povlači se od svojih stajališta. Kultura šire društvene zajednice uzmiče pred kulturama skupina, stidi se, nesigurna je u sebe, udara se u prsa, moli oprost, i na koncu negira samu sebe. Ponaša se poput onih roditelja koji u strahu da su prestrogi čine sve moguće ustupke djeci i ne primjećuju da ih krivo odgajaju, a sebe lišavaju autoriteta i ugleda (o tome smo govorili i u 2. nastavku našeg serijala o „Kulturi straha“). Read more

Kultura straha #4

Jedna od primjetljivijih posljedica „kulture straha“ je bujanje govora političke korektnosti. Premda politička korektnost nije nastala kao izravna posljedica „kulture straha“, u tom se sklopu savršeno uklopila i razvila u više vidova. Sintagma politička korektnost izlegla se u marksističko-lenjinističkom vokabularu, prvotno opisujući stavove i način njihova izražavanja koji je bio u skladu sa službenom politikom Partije (npr. izraz „drugovi i drugarice“), da bi je kasnije objeručke prihvatile i dalje odgajale sve (post)moderne ideologije, u rasponu od krajnje ljevice do krajnje desnice. Svoj procvat politička korektnost je doživjela u Clintonovoj Americi 90-ih godina 20.st., kada se, u želji za integracijom raznih manjina u društvo, u javnom govoru javlja mnoštvo novih izraza kao zamjena za istoznačne stare koji su se iz raznih razloga smatrali problematičnim. U sklopu porasta „kulture straha“ politička korektnost postaje panični strah da se ne uvrijedi nekoga, stalni osjećaj krivnje da zbog povijesnih grijeha prema nekoj manjini ili društvenoj skupini ne bismo na neki način uvrijedili iste, te – dosljedno tome – sve raširenija cenzura i mijenjanje jezika u skladu sa zahtjevima ideologije koja jeziku pristupa. A gdje god se jezik mijenja u skladu sa zahtjevima ideologije, a u suprotnosti sa stvarnošću, tu brzo nastaju totalitarne tendencije (za političku korektnost je karakteristična njena uklopljivost u diskurs raznih, često i međusobno oprečnih totalitarizama). Politička korektnost se može označiti kao „mijenjanje diskursa i riječi koje u određenom povijesnom kontekstu nisu prihvatljive“ (Srećko Horvat). Read more

Kultura straha #3

Jedna od konzekvenci „kulture straha“ jest princip „plemenite laži“. Kako funkcionira taj princip? Slažemo li djetetu da je u bunaru babaroga, ono neće srljati u bunar, neće pasti preko ruba i zaglaviti u bunaru. Međutim, dijete će na babarogu misliti i nakon što se makne od bunara, ono će prije spavanja zaviriti u ormar i ispod kreveta da vidi nije li se tu slučajno sakrila kakva babaroga. Hoću reći: ako djecu odgajamo strahom da ih spasimo od zla, može se lako dogoditi da taj strah zauvijek opečati razvoj djetetove ličnosti. Nadalje, kad to dijete odraste, shvatit će da u bunaru nema babaroge. Još gore, shvatit će da su mu roditelji lagali. Pa ako su roditelji lagali, umovat će sada već odraslo dijete, zašto ne bi i ono lagalo? „Plemenita laž“ je posljedica lijenosti u odgajanju i trudu oko djece, ali i tragičnog nepovjerenja da dijete može i treba nešto i samostalno shvatiti i iskusiti. Istom logikom lijeni su roditelji djecu oduvijek strašili da je seks nešto loše za njih, nešto nemoralno, kako bi ih sačuvali od neželjenih trudnoća. Čim se ta djeca odlijepe od roditelja, otići će u drugu krajnost, prakticirat će seks bez ikakve odgovornosti i moralne svijesti. Zašto? Jer ih lijeni roditelji nisu odgajali za odgovornost i moralnost, nego su ih plašili. Read more

Kultura straha #2

Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade – upravo ono čega se najviše boje. (Ivo Andrić, Znakovi kraj puta)

U konceptu „kulture straha“ kriju se neki paradoksi. Ja sam ih naveo samo pet, ali sigurno ih ima više, jer je strah sam po sebi nešto veoma iracionalno i u sebi krije bezbroj paradoksa, proturječja i antinomija, i tako se, na apsurdan način, razvija, održava i raste.

Jedan paradoks „kulture straha“ jest u tome da ona raste u trenutku kada, po svemu sudeći, živimo sigurnijim životom nego ikad ranije u povijesti. U vremenu kad smo toliko tehnički napredovali da bismo trebali biti potpuno sigurni, najviše se bojimo. Nekako bi se moglo opravdati preplašene homo sapiense koji su stražarili s toljagama na ulazima u pećine da ih noću neće napasti opaki špiljski medvjedi i sabljasti tigrovi. Nekako se može razumjeti i zloupotrijebljenom religijom isprepadanog pojedinca viktorijanskog doba, koji je vjerovao da nakon zalaska sunca krajolikom haraju vrazi, vještice, vile i vukodlaci, i koji je kraj vrata na vješalici uz kaput držao vile i pušku. Ali danas? Danas su kuće u zemljama Zapada zaštićene kao malene tvrđavice, tvrđavice iz kojih vire isprepadani ljudi kasnog kapitalizma. Read more

Kultura straha #1

Strah od opasnosti je deset tisuća puta strašniji od same opasnosti. (Daniel Defoe)

Tragedija današnjice je sveopći i univerzalni strah, toliko dugo suzbijan da ga čak možemo i podnositi. (Faulkner)

 

Kad bismo u svakoj situaciji iz naše svakodnevice razmišljali s nepovjerenjem, da će nas u ćevabdžinici otrovati, da će nas taksist prevariti i ubiti, da će nas u trgovini prevariti i naplatiti nam marku-dvije više, takav život bi bio nepodnošljiv. Na izvornu ljudskost spada to da se s drugima srećemo s urođenim povjerenjem, pa čak i kada je riječ o strancima. Netko treba prvo da se ponaša sumnjivo da bismo posumnjali. Mi unaprijed vjerujemo jedni drugima na riječ, unaprijed imamo povjerenja jedni u druge. Naravno, na ljudsko ponašanje bitno spada i instinktivan oprez, ali kad se taj oprez pretvori u stalan strah, takvo stanje je vrlo neljudsko. Uglavnom se to događa u poremećenim situacijama i okolnostima (ratovi, krize, režimi, velika nasilja), da se izvorno ljudsko povjerenje zamijeni s konstantnim osjećajem paranoje, straha i sumnjičavosti. Danas postoji čitav skup društvenih pojava koje sustavno potkopavaju i uništavaju najtemeljniji ljudski odnos povjerenja prema drugima, prema svijetu i životu uopće, skup koji se može označiti kao „kultura straha“. Read more

Sharing Buttons by Linksku