Tag: putopisi

Reportaža: Olovo

„Olovo je simbol idiličnog života u pitomoj dolini okruženoj mirisom četinarske šume, plavetnilom neba i hukom bistrih i brzih voda“, odlomak je iz Wikipedijinog članka o Olovu. Tko danas posjeti Olovo, pomislit će da se Wikipedija neslano našalila. Umjesto idiličnog života – oporavak od ratnih razaranja i prosječnost male sredine, umjesto mirisa četinarske šume – neugodan miris magle izmiješane sa smogom, a „bistre i brze vode“ su zagađene smećem i prljavštinom. Da bi dojam bio potpuno suprotan gornjem ulomku, pobrinula se sumorna sivo-olovna kiša koja je sakrila i „plavetnilo neba“. Inače, gradić Olovo smješten je 50 km sjeveroistočno od Sarajeva, a ime je dobio po poznatim nalazištima olovne rude (lat. Plumbum). U 14. i 15. st., Olovo je bilo poznati rudarski i trgovački centar naseljen uglavnom saskim rudarima, te raznim trgovcima i obrtnicima iz Dubrovnika i Dalmacije, na čiju je inicijativu u drugoj polovini 15. st. u Olovu sagrađen samostan Svete Gospe, danas najstarije Gospino svetište na Balkanu. Spomenimo i to da je u olovskom samostanu odgojen, a 21.VIII.1631. i umro fra Matija Divković, utemeljitelj hrvatske književnosti u Bosni, čiji „Nauk karstjanski“ ove godine slavi 400-tu obljetnicu. Dolaskom Osmanlija u Olovu se povećava broj muslimanskog stanovništva pa već u 17. st. muslimani čine 3/4 stanovništva u Olovu, dok broj Hrvata i Srba lagano opada. Naselje Donje Olovo (današnja gradska jezgra) razvija se tek u 20. st. s izgradnjom pruge Zavidovići-Olovo-Han Pijesak te s početkom planske eksploatacije bogatih olovskih šuma. Kraj rata Olovo je dočekalo opustošeno i devastirano i našlo se u Federaciji BiH. Read more

Posljednji dio: Nazad do Hrvatistana

Kraj sage “Put od Zagreba do Teherana ili kako natankati 55 litara dizela i izbjeći nagradno bičevanje”

U Dogubeyazit smo stigli navečer oko 22 sata jer smo dugo stajali na granici. Turci su pregledali cijeli auto i morali smo vaditi sve stvari jer su tražili skrivene sagove i gorivo. Nisu ništa našli ali su ispremetali cijeli auto. Kada smo stigli u Dogubeyazit odbacili smo Metina kući i uzeli smo hostel, ustvari štenaru jer nije bilo grijanja niti tople vode. Ujutro katastrofa. T. je shvatio da smo negdje izgubili zeleni karton i prometnu od auta. Bez toga nismo mogli izaći iz Turske sa autom. Zvali smo Metina da pođe sa nama do granice jer smo mislili da smo ih tamo ostavili. Metin je razgovarao sa carinicima koji su rekli da nikakve dokumente nisu našli. Morali smo ići na policiju. Read more

Dio treći: Megane u Iranu

Treći dio sage “Put od Zagreba do Teherana ili kako natankati 55 litara dizela i izbjeći nagradno bičevanje”


Iranski carinici su ostavili dojam neobrazovanih i neurednih ljudi. Prvo su se čudili odakle dolazimo jer nisu imali pojma gdje je Hrvatska. U čuđenju su nas gledali kao da imamo putovnice Disneylanda iako smo imali valjane vize. Pokušali smo im objasniti gdje se Hrvatska nalazi ali nije pomoglo. Croatia, Kroatien, Hrvatistan, Croacie za njih su bili strani pojmovi, ali kad smo spomenuli nogomet i Branka Ivankovića koji je u Iranu bio trener nogometne reprezentacije samo su se nasmijali i pustili nas.

Iran je za nas bio potpuni šok. Prvo što smo uočili je da u prometu nitko ne koristi žmigavce, voziti auto u Iranu je kao biti dio Need for speeda samo što u ovoj igricu možeš nastradati. Kako je padao mrak tako smo primjetili da nitko ne koristi svijetla za noćnu vožnju. Doslovno voze po mraku. Zamislite kako izgleda vožnja autoputom usred ničega na kojemu nitko osim nas ne koristi svijetla. Iran je zemlja gdje nema prometnih propisa, nitko ne poštuje znakove, policija se ni ne trudi regulirati promet, semafori ničemu ne služe, a jedini zakon je truba. Read more

Dio drugi: Vukovi Ararata i Wel come u Islamsku republiku Iran

Drugi dio sage “Put od Zagreba do Teherana ili kako natankati 55 litara dizela i izbjeći nagradno bičevanje”


Nakon dan i pol vožnje od Istanbula stižemo u Kapadokiju koja je dio Anatolije. Cijela regija je otprilike veličine Slavonije i tu prestaje svaka usporedba. Kapadokija je prepuna brda i planina, te prilično suh kraj bez šuma. Smjestili smo se u gradu Göreme koji se nalazi u srcu Kapadokije i pod zaštitom je UNESCO – a. Geološke formacije u cijeloj regiji su nevjerojatne. Voda je erodirala meke stijene u forme slične minaretima na džamijama ili dimnjacima. Stanovnici su u tim stijenama izdubili nastambe, a ponekad i čitave podzemne gradove kao što su Göreme, Kaymakl i Ürgüp. Ljudi i danas žive u tim rupama. U Göremeu se nalaze podzemni samostani i crkve iz doba Bizanta. Okolica je prepuna napuštenih crkvi i nastambi koje su izdubljene u stijenama. Tako smo se i mi smjestili u jednoj od prostorija. Imali smo pogled na grad i okolicu koja je više sličila površini nekog drugog planeta: sve je bilo prepuno raznih piramida, stožaca i uspravnih valjaka koje je oblikovala voda. Od grada smo bili udaljeni desetak minuta hoda.  Turista nije bilo previše jer nije bila sezona, samo poneki na proputovanju koji su stali da obiđu podzemne crkve. Read more

Put od Zagreba do Teherana ili kako natankati 55 litara dizela i izbjeći nagradno bičevanje

Dio prvi: Od Zagreba do Ankare

Kako je počelo? T-ova sestra je u travnju 2007. diplomirala klavir na akademiji u Zagrebu i odlučila je upisati poslijediplomski u Skopju što je značilo da se mora preseliti skupa sa klavirom i ostalim stvarima. Pošto T. ima auto, on je bio taj koji je trebao prevesti stvari do Skopja i pomoći joj da se useli u stan.

U priču sa selidbom se uključio Š. koji je namjeravao prijeći put od Hrvatske do Indije i tamo ostati neko vrijeme. Njemu je sinula ideja da ga T., nakon što preseli sestru, preveze autom što je dalje moguće prema istoku. T. se složio i predložio meni da im se pridružim. Plan je bio prevesti Š. barem do Irana i pri tome obići i vidjeti što više. Da bismo ušli u Iran trebalo je izvaditi vize po cijeni od 37 eura. Na vize se čeka desetak dana. T. je na put krenuo 1. 10., Š. mu se pridružio tjedan dana poslije u Skopju u koje je stigao vlakom iz Beograda. Iz Skopja su krenuli autom prema Bugarskoj i Sofiji gdje su našli smještaj preko couch surffinga. U međuvremenu sam čekao vizu što se odužilo jer sam morao vaditi novu putovnicu. Nakon tjedan dana Bugarske, Š. i T. su krenuli prema Istanbulu gdje smo se trebali naći i krenuti dalje na istok. Tamo su također našli smještaj preko couch surffinga.

Na put sam krenuo 18. 10. iz Zagreba autobusom prema Skopju. Cijena karte je bila 326 kuna u jednome smjeru jer sam se natrag u Hrvatsku trebao vratiti autom. Usput ne preporučujem put vlakom jer je vlak za Istanbul katastrofa. Teta na šalteru HŽ mi je rekla da su prošle godine prodali samo 20 karata za Istanbul i da mi ne preporučuje put vlakom jer je prepun đepara i ostalih sumnjivih tipova. Doslovno te ostave u gaćama nakon što te opljačkaju. U Skopje sam stigao za 12 sati, gdje sam se našao sa T. sestrom koja mi je rezervirala autobusnu kartu za Istanbul po cijeni od 43 eura u jednome smjeru. Read more

Sharing Buttons by Linksku