Tag: Politika

Profesionalni političari, tajkuni i nogometaš

suker

Pišem jako dugo. U zadnjih desetak godina napisao sam najmanje 1000 tekstova, dakle 100 po godini. Minimalno. Na svome blogu, koji slavi 10 godina za koji mjesec, napisao sam 850 tekstova. Kako sam očito naivna i nesposobna budala, za nijedan tekst nisam dobio ni kune. Nisam ja jedini. Internet je omogućio mnogima da bude poput mene. Nabrijani i naivni, ispisali su plahte i plahte teksta. Nekada sam više pisao tako da sam, pomalo sebično, izbacivao što je meni došle na pamet. Zadnjih tri godine, uglavnom, kako sam shvatio većina mojih tekstova je produkt razgovara s mojim prijateljima. Sasvim moguće da je to bilo tako i prije, samo ja nisam to shvaćao. Odnosno, vrlo vjerojatno kako sam bio mlađi, sam sebe sam puno ozbiljno shvaćao. Istina, sad sa skromnih 29 godina mi se čini da sam puno manje zreliji, puno manje pametniji nego s 19. Nisam bio loš s 19. U danim okolnostima, sad bi sebe potapšao po ramenu i rekao si “dobro si to preživio”. Jedino bi šamarao sebe sa 14 i s 15 i objasnio si neke stvari. Ali svako doba ima svoje plusove i minuseve. Jedino i dalje iskreno žalim što živim baš u ovome času. Mislim da je najgori, barem što se tiče Hrvatske. Jer nema nade. Read more

Vrijeme neodgovornosti

bozo1

Hrvatska je mala zemlja koja se oduvijek nalazila na vjetrometini povijesnih zbivanja. Iako u blizini velikih europskih kulturnih cenatara, primjerice Rimu, Veneciji, Beču ili Budimpešti, nikada se nije mogla sasvim otrgnuti od okova provincijalizma. Hrvati i Hrvatska dali su značajne teologe, kao što su Matthias Flacius Illyricus ili u suvremeno doba Miroslav Volf, ali oni nikada nisu pripadali većinskoj Katoličkoj crkvi, nego su bili protestanti, prvi luteran, drugi pentekostolac, koji je i episkopalac. Katolički teolozi kao što su Tomislav J. Šagi-Bunić, Josip Turčinović ili Vjekoslav Bajsić, koji su imali stvarnog utjecaja na hrvatsko društvo u drugoj polovici 20. stoljeća i koji su bili utjecajniji od svakoga kardinala, nadbiskupa ili kanonika, oni se sustavno brišu i ne spominju se. Prepušteni su da budu prokazivani kao nekakvi otpadnici od službene linije. Prije će ih se sjetiti ljudi kao što su npr. Ivan Padjen, nego službena hijerarhija.

Ako uzmemo da je Šagi-Bunić proveo život davajući se za II. vatikanski koncil u smislu toga da se shvati da otajstvo Kristova mističnog tijela i Narod Božji su jedno, tj. Crkva, tj. zajednica ljubavi u kojoj ima mjesta za svakoga, bez obzira na sve, jer Bog, sam u sebi ljubi sebe, a ujedno ljubi svoje Tijelo, koje je Crkva, koje je pak Narod Božji. Ta ljubav ne poznaje granice i ne poznaje narode, poznaje samo čovjeka. Danas će se naći onih na službenoj liniji Kaptola koji će sumnjati u Šagijevo hrvatstvo, a vrlo vjerojatno nije bilo čovjeka u to doba koji je svim srcem svojim izgarao za svoj narod i za svoju domovinu, kao Šagi-Bunić. Ono što je Šagi-Bunić shvaćao, bolje od ostalih, a to je da iz ljubavi izlazi kritičnost, prema sebi, prema svojima, prema svome narodu, bilo onome hrvatskom, bilo onome Narodu Božjem. Što je najbolje, kardinal Kuharić je shvaćao da mu takvi ljudi trebaju. Danas, ljudi kao Šagi-Bunić, Turčinović ili Bajsić, među svećenstvom, ne postoje ni u jednoj nadbiskupiji ili biskupiji hrvatskog govornog područja, od Gradišća pa do Boke. Read more

Prekretnica

croatia-16-1(Slika: Jean-Claude Coutausse, Osijek 1991. )

Problem ove države i ove zemlje, a posredno onda i ovoga naroda koji živi i izvan ove zemlje, postao je to da su Hrvati generalno nesretni narod. Kako nazvati Zorana Milanovića nego jednom velikom nesrećom. Najveća nesreća s njime to da uopće ne shvaća kakvo zlo čini. On ne samo da je uvjeren, nego ovdje mora ići posuđenica iz srpskoga jezika, on je doslovce ubeđen da dobro radi. Kao kakvo zlo razmaženo derište, on i njegovi trabanti zaveli su zemlju u crno. Koliko sam puta napisao nešto slično u protekle dvije godine. Dosadilo mi je pisati ove riječi, ali one se jednostavno moraju pisati. Hrvatska i Hrvati, u duhovnom, u socijalnom i u etičkom smislu su trenutno bolestan narod. Dijagnoza se zna, ali pravo pitanje je, kada će konačno početi terapija?

Jeftina demagogija profila don Ivan Grubišić ovdje jednostavno ne prolazi. Koliko je šteta taj samoljubivi pop napravio. Star je i neka se goni u vražju mater. Mi se nalazimo na prijelomnom razdoblju za jedan narod i jednu državu, vrlo jednostavno ili ćemo se izvući iz močvare ili ćemo potonuti u tuđa i vlastita govna i neće nas biti. Ako Njemačka od 80 milijuna stanovnika funkcionira ili Poljska od 40 milijuna, onda 20 ili 10 puta manja Hrvatska jednostavno mora profunkcionirati. Valjda je sada već svima došlo do mozga da Marx je izvanredan bio po pitanju analize (rješenja mu pak nisu funkcionalna), dakle ekonomija je središte suvremenog života. Ako se pobliže i kvalitetno čita Novi zavjet i gleda socijalna slika Palestine prvog stoljeća, to je bio dozlaboga osiromašen narod, narod koji nije mogao raditi, narod kojeg je rimska uprava u liku milanovićevsko-linićevskog Pilata crpila s porezima, prirezima, narod koji je bio doslovce gladan. Oko 40 godina poslije Isusove smrti na križu, taj narod je bio uništen na svojoj postojbini i raseljen. Rimljani su 70. dokrajčili Židove. Nas čeka ista sudbina ako se ne trgnemo. Neće nas biti. Read more

Kršćanska civilizacija 1700 godina poslije Edikta

Većina mojih prijatelja su zapravo ateisti, agnostici ili su totalno rezignirani po pitanju boga/Boga. Poznajem relativno dosta muslimana. Čak imam i prijatelja vjernika-kršćana, bilo bi čudno da nemam. Doduše, sasvim iskreno, sa svim svojim manama, nedostacima, krivim procjenama, čak i različitim križarskim pohodima, različitim oblicima Inkvizicije, od one Rimske pa do najgore Španjolske, s protestantskim paljenjem “vještica, sa često zatvorenim kršćanskim ustima kada je trebalo vikati da se svijet drma, smatrao sam, smatram i nešto mi se čini da ću smatrati, kršćanstvo je najbolja religija, kršćanstvo pruža najbolje civilizacijske osnove za bilo kakav razvoj. Za Krista, pod time mislim za Krista u svakodnevnom životu, u društvenoj stvarnosti se treba boriti, treba se zalagati. Jer Krist je rekao: Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. (Iv 8,12) Read more

Crkva, Bog, dijalog i mirotvorstvo

Umro je neki dan splitski konventualac fra Špiro Marasović. Pripadao je onoj skupini postkoncilskih teologa koji su vodili dijalog s komunistima, odnosno ateistima. Naslov jednog od doktorata glasio je: Mogućnost Crkve u teoriji samoupravnog socijalizma. Čitam uvrede na Internetu koje lete iz tabora LGBT jurišnika i pridodane ženskadije nasuprot nabrijanim katolikinjama i katolicima, zajedno s pridodanom četom homofoba koja je jednako ateistička kao LGBT jurišnici, svi samo uživaju u prilici da spominju majku i psa suprotnoj strani. Naravno, ima onih koji su, kao, racionalni, ali sve je to tuga, čemer i jad. Jedno od blaženstava koje Isus spominje i koje ja vrlo često citiram ljudima je ono iz Mt 9,5, a glasi: Blaženi su mirotvorci: oni će se sinovima Božjim zvati! Nekako mi se čini da su svi u ovome sukobu to previdjeli. Jer čisto sumnjam da će neki hrvatski svećenik napisati disertaciju imena Mogućnost Crkve u LGBT teorijama. Read more

Diktatura manjine ili kako je referendum postao opasan

Iza sebe imam jedan završeni i jedan nedovršeni studij. Nedovršeni studij je politologija. Zašto ga nisam dovršio, o tome bi se dala knjiga napisati. Neki vrag sam znao o materiji, imao sam prosjek 4.0, nisam bio odlikaš, ali dobro sam se snalazio u toj znanosti. To nije tema posta. Tema posta je neshvaćanje liberalne demokracije.

Dobar stari profesor Prpić je ludovao kad je netko rekao da je u Hrvatskoj demokracija. Uvijek je naglašavao da nije demokracija, nego je da je liberalna demokracija, jer da se u demokraciji može izglasati da se sijeku glave svima višima od dva metra. Uglavnom gledajući, Ustav je taj koji je temelj svega (nedao ti dobri Bog da si Ustav nazvao zakonom), zakonodavstvo je tu da štiti.  Sustav sam sebe kontrolira. Sustav dobiva legitimitet na izborima. Bilo je to sada već davno, iskreno, život me odnio u drugom smjeru. Ipak pamtim nešto. Ali jedna stvar je bila važna. A ta je da cilj sustava liberalne demokracije da manjina nikako ne može preuzeti vlast nad većinom, da se svaka vlast legitimira na izborima, a ono što je najvažnije, svaka vlast se može promijeniti.

Ne postoji niti jedan dokument o ljudskim pravima kojem se garantira istospolna zajednica kao temeljno ljudsko pravo. Toga nema. To su laži. Bezobrazne laži. Toga nema. To što širom svijeta, iz meni čudnih razloga se nameće državama da uništavaju brak žene i muškarca kao temelj društva, to je drugi par rukava. Ali sumanuto je da militantna manjina od nekoliko glasnih lezbijkih i homoseksualaca nameće čitavoj državi svoj svjetonazor. Read more

Ivica Šola: Mediji u Hrvatskoj i problem novog jednoumlja

Prepiska predavanja dr. Ivice Šole na temu “Mediji u Hrvatskoj i problem novog jednoumlja” održanog na tribini u organizaciji Studentskog pastorala Zagreb

Capture

MEDIJI U HRVATSKOJ

 Što se tiče tiskanih medija, ono što se događa 91. za sve je bio šok. Sloboda je inače šok. Zna se da zatvorenici kad ih se pusti iz zatvora, pogotovo dugogodišnji zatvorenici, imaju problem socijalizacije. Postoji problem nekih ljudi koji se čak žele vratiti nazad u zatvor, jer su tamo navikli na jednu rutinu. Slično je s društvom koje je dugo desetljeća – pa tako i mediji – bilo pod paskom jedne stranke odnosno partije, gdje novinarstvo praktično nije postojalo u smislu kako je u to vrijeme poznavao slobodni Zapad – pluralizam mišljenja, pluralizam stavova. Dolazi 91. Kao što smo trebali učiti demokraciju, trebali smo učiti i medije. Događaju se prve privatizacije. Prva privatizacija – opet naglašavam da najbolje poznajem tiskane medije – je privatizacija Večernjeg lista koji je prodan zakladi Styria za 22 milijuna maraka, a udio Vipneta koji je u to vrijeme Večernji list imao prodan je kasnije za 30 milijuna eura. Što to govori? To govori kao da ja vama prodajem auto i dam vam još 10.000 eura. Je li to dobra prodaja? Nije to dobra prodaja. Ja nisam ovdje ni istražitelj ni državni odvjetnik, nego samo želim reći kako su mnoge stvari nakon dolaska slobode – kako je medij glavno sredstvo utjecanja na javnost – sav kapital, sva politika prvo je trebala zaskočiti na medije, stvoriti svoju medijsku mrežu. U tom smislu i izvanjskim igračima, bez obzira koje provenijencije bili – bilo je naravno što je potpuno razumljivo – prvo doći u posjed medija. Večernji list se kasnije razvija kako se razvija, a paralelno s njim nastaje i jedan drugi medij također opterećen nekakvom hipotekom – to je Europa Press Holding – odnosno Jutarnji list. Kada je Ivo Pukanić u prvom broju Republike izašao s aferom Grupo u kojoj tvrdi – Grupo je naziv te afere a upućuje na mafiju, da se radi o udruživanju, tko je peti ortak, mnogi se sjećaju te priče – ali je gospodin Pavić vrlo brzo pušten iz zatvora i rečeno je da od afere Grupo nema ništa, da je to sve, kolokvijalno govoreći, OK, ali zadnjih godina, kako su sve novine pale u veoma velike probleme, vidjelo se da Miroslav Kutle, koji je bio spominjan od Pukanića kao jedan od tih ortaka, a riječ ortak opet rabi se u kriminalnom kontekstu – da je ipak potraživao neke novce od Pavića. To znači da afera Grupo nije bila baš izmišljena, iskonstruirana afera. Ja sada ovdje ne ću ulaziti u dubinu i širinu toga. Ono što vam želim reći je da se oko medija i u jednom i u drugom slučaju dakle vrti veliki novac i utjecaj, i mi ni jednu ni drugu privatizaciju – nastanak medija – nikada nismo do kraja istražili niti imamo nekakav definitivni pravorijek, pa ne ću ni ja ovdje biti neozbiljan i špekulirati dodatno. Uglavnom vidimo da su se i oko privatizacije Večernjeg lista i oko nastanka Europa Press Holdinga događale mnoge čudne stvari. Kako znate bilo je tu i bomba pod automobilom, kao i u slučaju Pukanićevog medijskog carstva – dakle uvijek su tu bombe, svakakve priče, ali nikada nismo dobili nijedan epilog.  Read more

Hrvatska: zemlja očaja?

oc1Fotografija: Zvonimir Barišin/Cropix

Da iskren budem, ne razumijem zašto je prosječan čovjek toliko samodestruktivan. Zadnjih mjesec dana fasciniran sam tome činjenicom. Dopisujem se s jednom strankinjom, njoj ne cvatu ruže. Kaže mi, onako poluironično, da smo mi, naše generacije iz osamdesete, sirotinja jer je tako prirodni odabir odlučio. Autor ovih redaka ima zanimljiv odnos spram evolucije. Prihvaćam je u smislu da je stvarno vidljiv razvoj pojedinih vrsta. Ali čovjek se održao kontra svake logike evolucijskog procesa. Tjelesno slab, često lud u glavu, s nekim svojim čudnim stremljenjima. Poezija se ne može evolucijski objasniti. Umjetnost nema veze s evolucijom. Pojam vječnosti, od kojega mene često boli glava, ne može biti povezan s evolucijom. Jednostavno, odbijam vjerovati da smo tek nasumični zbroj okolnosti i da je zakon vjerojatnosti gospodar sudbine. Read more

20 teorija o oslobađanju Gotovine i Markača

Promatrajući medije i društvene mreže na današnji Dan D za hrvatsku i dies ater za srpsku javnost, može se filtrirati 20 različitih teorija, nagađanja o tome zašto i kako su oslobođeni hrvatski generali Gotovina i Markač, teorija koje čak vjerojatno manje govore o slučaju Gotovine i Markača, a više o stanju duha, mentalitetu i načinu razmišljanja onih koji se tom temom bave. Za koju od ovih teorija biste Vi dali glas? Read more

Šupak

Zaista duboko suosjećam i razumijem ljude – jer sam došao iz privrede – koji ostaju na cesti, čije obitelji su na granici preživljavanja, koji su orijentirani na socijalnu pomoć.

Hrvatski jezični portal kaže ovako:

1. vulg. otvor na kraju debelog crijeva; analni otvor, čmar

2. žarg. onaj koji je pokvaren, onaj koji nije čvrst (u stajalištima); pizdek [baš si šupak; šupak ti je, žarg. strah te je; šupak radi pet banki — dvije banke, žarg. zast. strah te (ga, ju itd.) je, sav se usukao od straha]

Iako vjerujem da među poštovanim čitateljstvom ima onih koji bi radije govorili o definiciji pod točkom jedan, ipak će biti riječ o definiciji pod točkom dva. Doduše, lijepo je da HJP primijetio taj milozvučni kajkavski izraz pizdek. Doduše, on nije toliko popularan među nekajkavcima. Ali treba zamisliti prosječnu kajkavku, 1.6 m, nabrušenu, kako nekom viče pizdek. Tko to nije doživio, ne zna što je propustio. Gospodina na početnoj ilustraciji, točnije njegovo ime ne volim zazivati. Read more

Sharing Buttons by Linksku