Tag: društvo

Profesionalni političari, tajkuni i nogometaš

suker

Pišem jako dugo. U zadnjih desetak godina napisao sam najmanje 1000 tekstova, dakle 100 po godini. Minimalno. Na svome blogu, koji slavi 10 godina za koji mjesec, napisao sam 850 tekstova. Kako sam očito naivna i nesposobna budala, za nijedan tekst nisam dobio ni kune. Nisam ja jedini. Internet je omogućio mnogima da bude poput mene. Nabrijani i naivni, ispisali su plahte i plahte teksta. Nekada sam više pisao tako da sam, pomalo sebično, izbacivao što je meni došle na pamet. Zadnjih tri godine, uglavnom, kako sam shvatio većina mojih tekstova je produkt razgovara s mojim prijateljima. Sasvim moguće da je to bilo tako i prije, samo ja nisam to shvaćao. Odnosno, vrlo vjerojatno kako sam bio mlađi, sam sebe sam puno ozbiljno shvaćao. Istina, sad sa skromnih 29 godina mi se čini da sam puno manje zreliji, puno manje pametniji nego s 19. Nisam bio loš s 19. U danim okolnostima, sad bi sebe potapšao po ramenu i rekao si “dobro si to preživio”. Jedino bi šamarao sebe sa 14 i s 15 i objasnio si neke stvari. Ali svako doba ima svoje plusove i minuseve. Jedino i dalje iskreno žalim što živim baš u ovome času. Mislim da je najgori, barem što se tiče Hrvatske. Jer nema nade. Read more

Vrijeme neodgovornosti

bozo1

Hrvatska je mala zemlja koja se oduvijek nalazila na vjetrometini povijesnih zbivanja. Iako u blizini velikih europskih kulturnih cenatara, primjerice Rimu, Veneciji, Beču ili Budimpešti, nikada se nije mogla sasvim otrgnuti od okova provincijalizma. Hrvati i Hrvatska dali su značajne teologe, kao što su Matthias Flacius Illyricus ili u suvremeno doba Miroslav Volf, ali oni nikada nisu pripadali većinskoj Katoličkoj crkvi, nego su bili protestanti, prvi luteran, drugi pentekostolac, koji je i episkopalac. Katolički teolozi kao što su Tomislav J. Šagi-Bunić, Josip Turčinović ili Vjekoslav Bajsić, koji su imali stvarnog utjecaja na hrvatsko društvo u drugoj polovici 20. stoljeća i koji su bili utjecajniji od svakoga kardinala, nadbiskupa ili kanonika, oni se sustavno brišu i ne spominju se. Prepušteni su da budu prokazivani kao nekakvi otpadnici od službene linije. Prije će ih se sjetiti ljudi kao što su npr. Ivan Padjen, nego službena hijerarhija.

Ako uzmemo da je Šagi-Bunić proveo život davajući se za II. vatikanski koncil u smislu toga da se shvati da otajstvo Kristova mističnog tijela i Narod Božji su jedno, tj. Crkva, tj. zajednica ljubavi u kojoj ima mjesta za svakoga, bez obzira na sve, jer Bog, sam u sebi ljubi sebe, a ujedno ljubi svoje Tijelo, koje je Crkva, koje je pak Narod Božji. Ta ljubav ne poznaje granice i ne poznaje narode, poznaje samo čovjeka. Danas će se naći onih na službenoj liniji Kaptola koji će sumnjati u Šagijevo hrvatstvo, a vrlo vjerojatno nije bilo čovjeka u to doba koji je svim srcem svojim izgarao za svoj narod i za svoju domovinu, kao Šagi-Bunić. Ono što je Šagi-Bunić shvaćao, bolje od ostalih, a to je da iz ljubavi izlazi kritičnost, prema sebi, prema svojima, prema svome narodu, bilo onome hrvatskom, bilo onome Narodu Božjem. Što je najbolje, kardinal Kuharić je shvaćao da mu takvi ljudi trebaju. Danas, ljudi kao Šagi-Bunić, Turčinović ili Bajsić, među svećenstvom, ne postoje ni u jednoj nadbiskupiji ili biskupiji hrvatskog govornog područja, od Gradišća pa do Boke. Read more

Prekretnica

croatia-16-1(Slika: Jean-Claude Coutausse, Osijek 1991. )

Problem ove države i ove zemlje, a posredno onda i ovoga naroda koji živi i izvan ove zemlje, postao je to da su Hrvati generalno nesretni narod. Kako nazvati Zorana Milanovića nego jednom velikom nesrećom. Najveća nesreća s njime to da uopće ne shvaća kakvo zlo čini. On ne samo da je uvjeren, nego ovdje mora ići posuđenica iz srpskoga jezika, on je doslovce ubeđen da dobro radi. Kao kakvo zlo razmaženo derište, on i njegovi trabanti zaveli su zemlju u crno. Koliko sam puta napisao nešto slično u protekle dvije godine. Dosadilo mi je pisati ove riječi, ali one se jednostavno moraju pisati. Hrvatska i Hrvati, u duhovnom, u socijalnom i u etičkom smislu su trenutno bolestan narod. Dijagnoza se zna, ali pravo pitanje je, kada će konačno početi terapija?

Jeftina demagogija profila don Ivan Grubišić ovdje jednostavno ne prolazi. Koliko je šteta taj samoljubivi pop napravio. Star je i neka se goni u vražju mater. Mi se nalazimo na prijelomnom razdoblju za jedan narod i jednu državu, vrlo jednostavno ili ćemo se izvući iz močvare ili ćemo potonuti u tuđa i vlastita govna i neće nas biti. Ako Njemačka od 80 milijuna stanovnika funkcionira ili Poljska od 40 milijuna, onda 20 ili 10 puta manja Hrvatska jednostavno mora profunkcionirati. Valjda je sada već svima došlo do mozga da Marx je izvanredan bio po pitanju analize (rješenja mu pak nisu funkcionalna), dakle ekonomija je središte suvremenog života. Ako se pobliže i kvalitetno čita Novi zavjet i gleda socijalna slika Palestine prvog stoljeća, to je bio dozlaboga osiromašen narod, narod koji nije mogao raditi, narod kojeg je rimska uprava u liku milanovićevsko-linićevskog Pilata crpila s porezima, prirezima, narod koji je bio doslovce gladan. Oko 40 godina poslije Isusove smrti na križu, taj narod je bio uništen na svojoj postojbini i raseljen. Rimljani su 70. dokrajčili Židove. Nas čeka ista sudbina ako se ne trgnemo. Neće nas biti. Read more

Kršćanska civilizacija 1700 godina poslije Edikta

Većina mojih prijatelja su zapravo ateisti, agnostici ili su totalno rezignirani po pitanju boga/Boga. Poznajem relativno dosta muslimana. Čak imam i prijatelja vjernika-kršćana, bilo bi čudno da nemam. Doduše, sasvim iskreno, sa svim svojim manama, nedostacima, krivim procjenama, čak i različitim križarskim pohodima, različitim oblicima Inkvizicije, od one Rimske pa do najgore Španjolske, s protestantskim paljenjem “vještica, sa često zatvorenim kršćanskim ustima kada je trebalo vikati da se svijet drma, smatrao sam, smatram i nešto mi se čini da ću smatrati, kršćanstvo je najbolja religija, kršćanstvo pruža najbolje civilizacijske osnove za bilo kakav razvoj. Za Krista, pod time mislim za Krista u svakodnevnom životu, u društvenoj stvarnosti se treba boriti, treba se zalagati. Jer Krist je rekao: Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. (Iv 8,12) Read more

Crkva, Bog, dijalog i mirotvorstvo

Umro je neki dan splitski konventualac fra Špiro Marasović. Pripadao je onoj skupini postkoncilskih teologa koji su vodili dijalog s komunistima, odnosno ateistima. Naslov jednog od doktorata glasio je: Mogućnost Crkve u teoriji samoupravnog socijalizma. Čitam uvrede na Internetu koje lete iz tabora LGBT jurišnika i pridodane ženskadije nasuprot nabrijanim katolikinjama i katolicima, zajedno s pridodanom četom homofoba koja je jednako ateistička kao LGBT jurišnici, svi samo uživaju u prilici da spominju majku i psa suprotnoj strani. Naravno, ima onih koji su, kao, racionalni, ali sve je to tuga, čemer i jad. Jedno od blaženstava koje Isus spominje i koje ja vrlo često citiram ljudima je ono iz Mt 9,5, a glasi: Blaženi su mirotvorci: oni će se sinovima Božjim zvati! Nekako mi se čini da su svi u ovome sukobu to previdjeli. Jer čisto sumnjam da će neki hrvatski svećenik napisati disertaciju imena Mogućnost Crkve u LGBT teorijama. Read more

KRITIKA KRITIKE #2: POMODARSTVO I KUŠNJA USPJEHA

critics

1.  O pomodarskim posljedicama kritike

 Važno pitanje za razumijevanje današnje kritike je pitanje posljedica te kritike. A one su bitno drugačije u odnosu na minula stoljeća. Dok su ruski intelektualci (Platonov, Mandeljštam npr.) zbog svojih kritika sovjetskih kolhoza, poema o Staljinu i sličnog, bili protjerani u sibirske gulage, pogubljivani, a njihove obitelji zatirane, dok je Bonhoeffer zbog kritike nacizma završio obješen u logoru, današnji kritičar, nakon rješavanja režija i kupnje namirnica u trgovini, i nakon što je pogledao omiljeni film ili pogledao utakmicu, sjeda za laptop i počinje pisati kritiku, Kritika ubrzo biva objavljena, prenošena, nagrađena lajkovima na fejsbuku, dodatno potvrđena pokojim prostačkim komentarom nekog kretena kojemu se kritičar u svojoj bezbrižnosti zadovoljno smješka dok pregledava koliko lajkova ima njegov tekst.

Naravno, nemojte krivo shvatiti, ne radi se ovdje o tome da čovjek mora biti pogubljen ili protjeran u gulag kako bi njegova kritika imala smisao, radi se samo o tome da kritika jučer i kritika danas nemaju iste posljedice, i da s tim mora itekako računati onaj tko želi biti ozbiljan kritičar. Read more

Ivica Šola: Mediji u Hrvatskoj i problem novog jednoumlja

Prepiska predavanja dr. Ivice Šole na temu “Mediji u Hrvatskoj i problem novog jednoumlja” održanog na tribini u organizaciji Studentskog pastorala Zagreb

Capture

MEDIJI U HRVATSKOJ

 Što se tiče tiskanih medija, ono što se događa 91. za sve je bio šok. Sloboda je inače šok. Zna se da zatvorenici kad ih se pusti iz zatvora, pogotovo dugogodišnji zatvorenici, imaju problem socijalizacije. Postoji problem nekih ljudi koji se čak žele vratiti nazad u zatvor, jer su tamo navikli na jednu rutinu. Slično je s društvom koje je dugo desetljeća – pa tako i mediji – bilo pod paskom jedne stranke odnosno partije, gdje novinarstvo praktično nije postojalo u smislu kako je u to vrijeme poznavao slobodni Zapad – pluralizam mišljenja, pluralizam stavova. Dolazi 91. Kao što smo trebali učiti demokraciju, trebali smo učiti i medije. Događaju se prve privatizacije. Prva privatizacija – opet naglašavam da najbolje poznajem tiskane medije – je privatizacija Večernjeg lista koji je prodan zakladi Styria za 22 milijuna maraka, a udio Vipneta koji je u to vrijeme Večernji list imao prodan je kasnije za 30 milijuna eura. Što to govori? To govori kao da ja vama prodajem auto i dam vam još 10.000 eura. Je li to dobra prodaja? Nije to dobra prodaja. Ja nisam ovdje ni istražitelj ni državni odvjetnik, nego samo želim reći kako su mnoge stvari nakon dolaska slobode – kako je medij glavno sredstvo utjecanja na javnost – sav kapital, sva politika prvo je trebala zaskočiti na medije, stvoriti svoju medijsku mrežu. U tom smislu i izvanjskim igračima, bez obzira koje provenijencije bili – bilo je naravno što je potpuno razumljivo – prvo doći u posjed medija. Večernji list se kasnije razvija kako se razvija, a paralelno s njim nastaje i jedan drugi medij također opterećen nekakvom hipotekom – to je Europa Press Holding – odnosno Jutarnji list. Kada je Ivo Pukanić u prvom broju Republike izašao s aferom Grupo u kojoj tvrdi – Grupo je naziv te afere a upućuje na mafiju, da se radi o udruživanju, tko je peti ortak, mnogi se sjećaju te priče – ali je gospodin Pavić vrlo brzo pušten iz zatvora i rečeno je da od afere Grupo nema ništa, da je to sve, kolokvijalno govoreći, OK, ali zadnjih godina, kako su sve novine pale u veoma velike probleme, vidjelo se da Miroslav Kutle, koji je bio spominjan od Pukanića kao jedan od tih ortaka, a riječ ortak opet rabi se u kriminalnom kontekstu – da je ipak potraživao neke novce od Pavića. To znači da afera Grupo nije bila baš izmišljena, iskonstruirana afera. Ja sada ovdje ne ću ulaziti u dubinu i širinu toga. Ono što vam želim reći je da se oko medija i u jednom i u drugom slučaju dakle vrti veliki novac i utjecaj, i mi ni jednu ni drugu privatizaciju – nastanak medija – nikada nismo do kraja istražili niti imamo nekakav definitivni pravorijek, pa ne ću ni ja ovdje biti neozbiljan i špekulirati dodatno. Uglavnom vidimo da su se i oko privatizacije Večernjeg lista i oko nastanka Europa Press Holdinga događale mnoge čudne stvari. Kako znate bilo je tu i bomba pod automobilom, kao i u slučaju Pukanićevog medijskog carstva – dakle uvijek su tu bombe, svakakve priče, ali nikada nismo dobili nijedan epilog.  Read more

Hrvatska: zemlja očaja?

oc1Fotografija: Zvonimir Barišin/Cropix

Da iskren budem, ne razumijem zašto je prosječan čovjek toliko samodestruktivan. Zadnjih mjesec dana fasciniran sam tome činjenicom. Dopisujem se s jednom strankinjom, njoj ne cvatu ruže. Kaže mi, onako poluironično, da smo mi, naše generacije iz osamdesete, sirotinja jer je tako prirodni odabir odlučio. Autor ovih redaka ima zanimljiv odnos spram evolucije. Prihvaćam je u smislu da je stvarno vidljiv razvoj pojedinih vrsta. Ali čovjek se održao kontra svake logike evolucijskog procesa. Tjelesno slab, često lud u glavu, s nekim svojim čudnim stremljenjima. Poezija se ne može evolucijski objasniti. Umjetnost nema veze s evolucijom. Pojam vječnosti, od kojega mene često boli glava, ne može biti povezan s evolucijom. Jednostavno, odbijam vjerovati da smo tek nasumični zbroj okolnosti i da je zakon vjerojatnosti gospodar sudbine. Read more

O čudnovatoj zemlji janjetine i mješovitih poljubaca

Priča prva: Nedžad, Slobo i porcija pečene janjetine u Srebrenici

           restoran5

 U srpnju prošle godine mali milijun portala i portalčića u BiH donio je skandaloznu, nevjerojatnu vijest o dvojici ljudi koji su servirali porciju pečene janjetine u restoranu koji su otvorili zajednički kako bi nekako preživjeli ova teška vremena. Vijest je time nevjerojatnija što se vlasnici zovu – vjerovali ili ne – Nedžad Begović i Slobodan Radaković, i da su njih dvojica – opet vjerovali ili ne – Bošnjak i Srbin, te da su svoj restoran – (vjerovali ili ne)2 – otvorili u Potočarima blizu Srebrenice.

Mediji su uvjereni da bi ovo indiana-jonesovsko otkriće moglo „vratiti nadu u danas već zaboravljeni zajednički život u našoj zemlji“. Netko se dosjetio šaljivo da će ovaj članak biti i dodatno dobar za zajednički biznis dvojice „gazda“, jer im dođe kao odlična reklama. Nitko se nažalost nije dosjetio da bi se ovoj dvojici paćenika u njihovom ne baš luksuznom restoranu nakon ovog članka osim dosadnih novinara mogli nakačiti i inspekcija i poreska uprava. Read more

BOŽIĆ: DAN KAD JE STRIJELJAN ISUS KRIST?

PageImage-504518-3064548-6a00d83451c45669e201676479d6b6970b550wi

Bila jednom dva brata lovca koji su godinama zajedno lovili u šumama Schwarzwalda. Zvali su se Hans i Horst i imali su lovačkog psa po imenu Holger. Kako su starjeli, sve ih više izdavao vid. I desi se tako jednog dana da Horst lovačkom puškom umjesto fazana zamalo pogodi Holgera. Nakon tog incidenta Holger se boji ići u lov. Čim puška zapuca, Holger se sakrije iza drveta i cvili.

Zabrinuti Hans i Horst odvedu Holgera veterinaru, a ovaj im kaže da je njihov pas Holger pretrpio tešku traumu i da se u njemu razvila pusca-fobija, strah od pucnjave. Braća ga upitaju što im je činiti da im pas ozdravi, a veterinar im reče da postoji način, ali se radi o vrlo riskantnoj i opasnoj metodi. Predložio im je da Holgera pošalju tri tjedna na Balkan. Tamo su pucnjave i opasnosti česta stvar, pa će se Holger tamo očeličiti i naviknuti na pucnjavu. Ne znam, skeptično će Hans, da ga šaljemo tamo, čitao sam kako tamo ljudi muče pse i mačke, sijeku im noge i ubacuju petarde u usta. Ali veterinar im reče da je to jedini način. Ako tamo uspije preživjeti, postat će najbolji lovački pas koji postoji. I braća pristanu. Read more

Sharing Buttons by Linksku