Slavonske Lole “Ispod mjeseca”

Evo dobih i ja naredbu od allmightya editor in chief-a milog mi kuma od klinca ne bi li preslušao i napisao recenziju novog albuma od Slavonskih Lola kodnog imena “Ispod mjeseca”, ali i osvrt na tamburašku glazbu u današnje vrijeme. Pa da krenemo kratko seciranje, elem, Slavonske Lole kao lole moram priznati da nisam ništa više ni manje očekivao (dobro možda još jednu u stilu “Duša bećarska” za sitne sate)…

Zapitajmo se što se promijenilo u dva albuma, imamo par laganica u stilu “Sve je ona meni”, “Prijatelju nije lako”, pa onda nekakve kvazi patriotske u stilu “Graničari pokraj rijeke Save” (op. a. “Zrinsko frankopanska (dva lava)”), na kraju albuma nekakva polka (nekad bio drmeš). Istina velik korak za Lole; ubacili su nekakav pokušaj proboja na malo modernije tržište sa pjesmom koju su izvodili na ovogodišnjim Zlatnim žicama Slavonije u Požegi (“Ljubavi moja jedina”), ali đaba… Read more

Zašto Hrvatsku ne zanimaju BH Hrvati …

Image and video hosting by TinyPic

Hrvatski narod danas živi u SFR Jugoslaviji. Osim u SR Hrvatskoj – gdje živi golema većina od približno 4 milijuna Hrvata – mnogo ih ima u SR Bosni i Hercegovini, SR Srbiji i SR Crnoj Gori. To znači da su Hrvati i Međimurci i Gorani, Podravci i Baranjci, Dubrovčani i Zagrepčani, Zagorci i Istrani, Dalmatinci i Slavonci, Srijemci i Ličani. To znači da Hrvata ima i Bošnjaka i Hercegovaca, Bokelja i Bačana. Svi su oni dijelovi hrvatskog naroda sa zajedničkom prošlosti i sa zajedničkom današnjicom …

Trpimir Macan, Povijest hrvatskog naroda, ŠK, Zagreb 1971.


Ovo je dio uvoda čuvenog proljećarskog izdanja. Danas više Hrvata Srijemaca i Bačana živi u Zagrebu i oko Zagreba, nego u Srijemu i Bačkoj, danas je kompletna Bosanska Posavina u i oko Slavonskog Broda i Zagreba, Bokelja i njihovih potomaka više je u Rijeci i Zagrebu, nego u samoj Boki, jedino je Hercegovina nekako ostalo nedirnuta etničkim migracijama koje su donijeli ratovi (iako je npr. Šešelj operirao po Srednjem i Istočnom Srijemu, gdje rata nije bilo). Posebna priča je Bosna, gdje na području RS-a hrvatska etnička komponenta je faktički uništena. Read more

Povijest pšeničnog piva

Weissbier (iliti pšenično pivo, ili šenčno pivo, ovisi o kraju RH) je pivo gornjeg vrenja koje se proizvodi u Bavarskoj. Iako postoji tradicija i u Berlinu (tzv. Berliner Weisse), Belgiji (tzv. Witbier ili la biere blanche) pa čak i u SAD (koji je doduše kopija svih prethodno navedenih tradicija), bit će opisano uglavnom Bavarsko pšenično pivo. Pšenično pivo, Weisse, Weissbier, Weizenbier ili samo Weizen je pivo koje u svojem sladu ima barem 60% pšenice za razliku od piva koje ima 100% ječmenog slada. Lagano je slatko i aromatično po okusu, medeno zlatno do jantarne boje, sa čistom pjenom i osvježavajućim, ne previše suhim after-tasteom. Osim takvog čistog pšeničnog piva, tradicionalno se dodaje i kvasac u pivo te ono naknadno (tzv. druga fermentacija) fermentira u boci. Takvo pšenično pivo se zove Hefeweissen ili Hefeweizen i mutno je zbog proteina u kvascu. Read more

Filmovi koje bi svaki katolik trebao pogledati

Zapravo naziv ovog članka uopće ne bi trebao biti ovakav, jer se zapravo radi o filmovima koje bi svatko trebao pogledati bez obzira bio kršćanin, agnostik, ateist, musliman ili vegetarijanac. Ali ovako mi je zvučalo bolje. Naime, pokušati ću ovdje donijeti nekoliko filmova gledanih kroz teološku prizmu. Biblija je najprodavanija knjiga svijeta (još uvijek), i ma koliko god mi šutjeli o tome kršćanstvo je formiralo naš (zapadni) svijet s kulturom. Sekularno društvo, ljudske slobode… sve se to iznjedrilo iz kršćanstva, pa čak i ateizam kao kritika religije (prvenstveno, dakako, kršćanstva). Tako je helenizirano kršćanstvo, ili kršćanska helenizacija (kako se uzme) oblikovala naš svijet u zadnjih 2 milenija što je ostavilo i ostavlja i svoj pečat u filmskoj kulturi. Ovdje ću pokušati u jednom kratkom osvrtu donijeti neke filmove gledane upravo kroz prizmu kršćanstva. Prikaz se ne odnosi na filmove religijske tematike (poput „Gibsonove“ Pasije), izuzev jednog filma kojeg sam odlučio uvrstiti upravo zbog svoje neortodoksnosti.

Blues Brothers (1980)

Pustolovine braće Jakea i Elwooda Blues u ovom klasiku od prije 30 godine su dobile čak i svoj pečat odobrenja od samog Vatikana ove godine, koji su ovaj film uvrstili među katoličke klasike koje Katolička Crkva preporučava vjernicima na gledanje. Takav stav Katoličke Crkve nije za čuditi, ako se uzme u obzir da je punchline braće Blues: „Mi smo na Božjoj misiji“. Read more

Kako nastaje filmski klasik?

Teško je reći kako točno zapravo nastaje klasik. Ono što je sigurno jest da ne nastaju namjerno. Nitko ne dođe na radno mjesto scenariste/redatelja/producenta i kaže ekipi na setu “paz’te vamo, radimo klasik”. Ako netko to i napravi, to je prije festival uzaludnog truda nego li stvaranje filmskog klasika.

Naš editor-in-chief mi je povjerio nezahvalan zadatak da odaberem najbolji film od 2000. do 2010. Uf. Ozbiljan pristup i objektivno oko su nužni za izvršenje zadatka ovog tipa. Ne možeš mirne duše reći da su Transformersi najbolji film ove dekade jer su me ekspresno vratili u djetinjstvo kada sam gledao Optimusa i ekipu sa ogromnim očima. Dobar je film, pogotovo jer je ekranizacija crtića, ali ne može biti najbolji.

Read more

Više i od jela i od pića, volim društvo brkatih mladića!

Brkovi – Društvo brkatih mladića, 2010.

Kada se prije 2 godine pojavio album Undergrand, novosadskih virtuoza Pero Defformero, mnogi su poput mene (barem se nadam) dobili ponovno vjeru u posrnulu mušku glazbu. Kada sam čuo prve taktove pjesme „Došli smo do kraja puta“, a potom i prve riječi na stolu je prazna čaša u kafani dim/ vino pijem, tugu krijem, ti si opet s njim/ došli smo do kraja puta naše ljubavi/ srušila si moje snove/ što me ostavi, jednostavno sam znao da više ništa neće biti kao prije. Pero Defformero je tako do sada postao balkanski fenomen poznat od Sofije do Sutle koji je pronašao put do mnogih mladića poput mene – dugokosih kafanskih ljudi.

Read more

Nosotros somos Fanfo!

Naslovnica koja će ući u povijest izdavaštva

Davne 2001. skupina tada starijih maloljetnika, a morebit bidne da je bio neko i punoljetan, tek propup’o ko majski cvet, družila se ispred ureda HZZO-a u Slavonskom Brodu (parkiralište u gradskom parku), uz loše vino, cigarete, a sigurno da se i našlo koje pivo. Ponukani fantastičnom ponudom zanimacija za starije maloljetnike, a morebibdne i one starije, odlučili smo pokrenuti novine koje bi otprilike dosezale našu tadašnju intelektualnu razinu (koja je bila vjerovatno nešto ispod očekivane za naše godine).

I kao što kaže naš Nikoinist, jedan od suosnivača prvog Fanfe iz davnog proljeća 2001., “svaka se ideja čini dobrom kad si pijan”, i tada, što bi ja tad rekao “konj bi reko, kobili se nado”, prvi broj Fanfe je ugledao svijetlo dana u svibnju iste godine. Apsolutni hit među tadašnjom populacijom mlađih maloljetnika i morebit bidne onih malo starijih uzdigli su nas na pijestal ponosa i slave do same granice taštine. Fanfo se uglavnom dijelio besplatno (iako mu je cijena bila tada vrijednih 5 kuna), a ono malo para što se i skupilo uglavnom bi uže uredništvo popilo u onom parku s početka ispred HZZO-a (kakve li gorke ironije, put poroka počinje ispred zgrade zdravstvenog osiguranja). Nadalje, u jednom pitoresknom slavonskom selu, u lokalnoj školi potrošili smo (tj. naš vrijedni suradnik) godišnju zalihu papira, a tko tonera se i ne zna koliko.

Read more

Sharing Buttons by Linksku