Category: Teologija

Budizam je novi opijum naroda

U jednoj od mnogih soba Davida i Victorije Beckham stoji zlatna statua Bude visoka metar i pol.  Madleine Bunting ju je uočila na TV-u, kako je rekla auditoriju na posljednjoj Uncertain Minds konferenciji. Što to ima u budizmu, pita se ona, da se odlično slaže sa modernim konzumerizmom?

Budistički pisac Stephen Batchelor, koji  je zajedno s budističkim misliocem John Peacockom sudjelovao na konferenciji, odgovorio je da u Tajlandu postoji hram u kojem je Buda predstavljen poput male slike Davida Beckhama. Simetrija je perfektna, i postavlja životno pitanje za zapadnjački budizam.

Zapadnjački budizam sebe predstavlja kao lijek protiv stresa modernog života iako, kao što je primijetio Slavoj Žižek, zapravo funkcionira kao perfektni nadomjestak modernom životu. On pomaže sljedbenicima da se odvoje od stresa, dok ostavlja izvor stresa netaknutim: potrošačke sile nastavljaju neometano svojim kreativno-destruktivnim putem. Ukratko – budizam je novi opijum naroda. Read more

Dobro došao natrag, najdraži (ne)prijatelju!

Bilo je to sum(p)orno, sparno, vruće poslijepodne u Paklu. Direktora su mučile mnoge brige. Nije lako biti Gospodar tame. Danteov Pakao se promijenio otkad se prešlo na kapitalizam. Bogati se prže na najjačoj vatri, ali zato koriste najbolje kreme za sunčanje s faktorom zaštite plus beskonačno, fašisti se bune protiv imigranata u Paklu, bijelci rasisti, iako i sami garavi i čađavi od paklenih peći, i dalje mrze crnce, smatrajući da su oni umjereno garavi, a crnci ekstremno garavi, ženski demoni protestiraju zašto vladar Pakla uvijek mora biti muško, eko-aktivisti traže smanjivanje emisije sumpornih plinova, konzervativni demoni penzioneri se s nostalgijom sjećaju vremena kad se u Paklu znao neki (ne)red. Ni vanjska politika ne blista: Amerikanci prijete invazijom, Rusi zavrtanjem plina. Velik problem je i prenapučenost: vjerski fanatici vide i stvaraju više vragova nego što ih u prostrani pakao može stati! Sindikat ložača već dugo u štrajku. Kukanje radnika da čitavu vječnost nisu primili plaće, a treba nahraniti gladna usta malih demona. Neplaćeni računi za grijanje. Firma Devil inc. bi lako mogla u stečaj. Vremena crna i za samog Đavla. Bilo je dobro dok je firma radila u tajnosti, ali danas je to nemoguće: vjernici i vjerski službenici posvuda prepoznaju Đavla i demone, i ondje gdje ih ima i ondje gdje ih nema. Read more

Sretni blagdani? Ma nemoj!

Dir sitizns of Kroejša end Bosnia end Herzegowina end Woiwodina, meri blagdani!


U onom bivšem komunističkom režimu nije bilo službene proslave Božića. U sedamdesetima i u osamdesetima Božić slavio se puno slobodnije nego nakon rata i prije pada Rankovića, a hardcore komuniste moglo se prepoznat po tome što su npr. baš 25.12. davali ispite (ako su radili u obrazovanju), sazivali nekakve neodgodive sastanke na kraju radnog vremena ili baš onako gnjavili do daske na poslu. S druge strane, čak se na jednom viđenijem komunističkom faksu u Zagrebu 25.12. neslužbeno slavilo. Zanimljivo da je najkomunističkija zemlja Istočnog bloka, Istočna Njemačka nastavila je slaviti nacistički Volksweihnachten, nekakav čudan narodni Božić, bez Krista i onostranosti. Umjesto pastora, imate Katarinu Witt koja pjeva “O Tannenbaum” i drugove. Srećom, Mika Špiljak i Svetlana Kitić nikada nisu zapjevali “Djetešce nam se rodilo”. Read more

Priča o svetom Nikoli

Postoje pretpostavke da sveti Nikola nije postojao budući da ne postoje pouzdani povijesni zapisi, međutim neke priče su ipak utemeljene na činjenicama.Tvrđava svetog Nikole u Šibeniku
Ime “Nikola” dolazi od grčkih rijeci nike što znači pobjeda i laos što znači narod, te bi nekakav prijevod imena Nikola bio Narodni pobjednik. Na grčkom je poznat i kao Νικόλαος ο Θαυματουργός, tj Nikola Čudotvorac.
Točan datum rođenja Nikole, koji će kasnije postati sveti, nije poznat, međutim pretpostavlja se da je to bilo nekad izmedju 260 i 280 godine poslije Krista. Rođen je u Patari, selu koje danas pripada Turskoj.
Bez roditelja je ostao vrlo rano, međutim, sve svoje nasljedstvo iskoristio je za pomaganje drugima. U gradu Miri školuje se za svećenika, pod okriljem svog strica, a nakon njegove smrti postaje biskup, sto je neosporiva povijesna činjenica.

Živio je i djelovao u vrijeme rimskog cara Dioklecijana koji je žestoko proganjao Kršćane. Završio je i u zatvoru. Nakon puštanja sudjelovao je u radu Koncila u Niceju. Iako se njegovo ime nije nalazilo na popisu sudionika, postoje grčki zapisi koji ukazuju na činjenicu da je ipak bio u Niceju. Read more

Tko je zaista zaslužan za dolazak Torabija u BiH?

Mekki Torabi (Foto: Jutarnji List)

Drvlje i kamenje osuli su vjerski službenici, intelektualci i liječnici na Mekija Torabija, 56-godišnjeg marokanskog iscjelitelja zbog kojega je ovih dana sarajevska Zetra bila puna ko šipak. Oni koji su od početka proklinjali Torabija sada ipak mogu odahnuti: Islamska zajednica BiH Torabija je službeno proglasila šarlatanom, iz razloga „što se ovaj ne pridržava propisa islama“. Zanimljivo je to kako se ista Islamska zajednica nikada službeno nije ogradila od vehabija, koji se također ne pridržavaju propisa islama nego agresivno nameću svoja tumačenja i unose svoje novotarije, no o tome nekom drugom prilikom. Razlog zbog kojega je Torabi najviše sumnjiv jest njegova tvrdnja da energiju prima od nepoznatih „bića kornjačolike kože“ (Nindža kornjače?) i od „neidentificiranih pet planeta“.

U medijima je Torabi uglavnom označen kao prevarant, čarobnjak, zavodnik zaluđenih masa, lažni iscjelitelj. Novinari su uredno zapazili još jedan aspekt priče. Naime, onaj financijski. Torabi tvrdi da prenosi energiju u vodu i da konzumiranjem te vode prenosi energiju na svoje posjetitelje. Ovako to funkcionira. Na grupnom tretmanu svi u zrak dignu flaše vode, a on je „energizira“. Pritom se stvori 25 novih kemijskih elemenata, a svi tu vodu moraju popiti. A voda se mora kupiti u Zetri. A tamo ju dovlači Sarajevska pivara. Na kraju zadovoljne mušterije nose čudotvornu vodu svojim kućama, a Torabi i partneri zadovoljno trljaju ruke zbog dobre zarade. (Ako ste ikad gledali Milana Tarota, onda vas neće začuditi što su ovoliki ljudi popušili ovaj štos s vodom; šta im je sve Milan radio, ovo s vodom nije ništa!)

Poklonike Torabija oglašavanja vjerskih autoriteta i medija ipak nisu mnogo zasmetala, Zetra je i dalje puna. Svoja divna iskustva s Torabijem opisuju neki od „izliječenih“. Čitao sam izvještaje o tim „iskustvima“ i ti tekstovi se odlikuju nevjerojatnim stupnjem nepismenosti. „Naprijed meki Torabi izliječi nas i ujedinji (sic!) nas!“, piše jedan od autora. Drugi piše kako Torabi „istjeruje šejtane i đine (valjda džine), kako slijepi odbacuju naoćale, a gluhi ćuju“. Izgleda da Mekki Torabi unatoč svojim veličanstvenim sposobnostima još nema moć izliječiti ljude od nepismenosti. Treba doduše primijetiti da ni neki od tekstova koji kritiziraju Torabija nisu pretjerano pismeni. Jedan ugledni intelektualac je u jednim dnevnim novinama (nećemo navoditi tko i gdje, da ih ne brukamo) napisao čitavu novinsku stranicu o Torabiju, a da nijednom nije uspio napisati njegovo ime kako treba, nego ga je preimenovao u Turabija?! Read more

Dolazi li papa u katoličku Hrvatsku?

Ne znam za ostatak Hrvatske, ali u Glavnom gradu, odn. Zagrebu bilo je dosta partya (zbilja ne znam što fali lijepom udomaćenom turcizmu tulum?) za Halloween. Sad će neki reći, evo zatucanog nazadnog Hrvata koji je zatvoren prema ljudskoj zabavi. Kako sam bio ove subote poprilično veseo na jednoj svadbi, na početku teksta odbijam sve optužbe u tom smjeru. Jednostavno, ako smo kršćanska i katolička zemlja, koja ne bježi od maskiranja, onda imamo svoje fašnike, karnevale, maskenbale, poklade (ako ćemo trendy i cool biti, reći ćemo Mardi Gras, doduše domaći bilmezi u novinarskim redovima još se nisu sjetili koristit ovaj izraz, ali je pitanje vremena) koje dolaze ispred korizme. Pred Dušni dan (2.10.) ide se na groblje, maskira se u veljači.

Image and video hosting by TinyPic

Legendarni Poljak

Papa dolazi. Ivan Pavao II. bio je čak tri puta, što je za omanju srednjoeuropsku/mediteransku/balkansku zemljicu Hrvatsku jako, jako puno. Imao sam sreće, pa sam tako 1994. uspio uhvatiti papin osmijeh iz papamobila i priznajem, rijetko tko da mi se tako nasmiješio, iako nije imao pojma tko sam i što sam. Na Kaptolu 1998. nisam uspio uhvatit pogled dobrog Poljaka, ali osjećaj bio je jednako dobar. Hoću li Benedikta XVI. čekati kao Karola? Nisam siguran. Read more

Filmovi koje bi svaki katolik trebao pogledati

Zapravo naziv ovog članka uopće ne bi trebao biti ovakav, jer se zapravo radi o filmovima koje bi svatko trebao pogledati bez obzira bio kršćanin, agnostik, ateist, musliman ili vegetarijanac. Ali ovako mi je zvučalo bolje. Naime, pokušati ću ovdje donijeti nekoliko filmova gledanih kroz teološku prizmu. Biblija je najprodavanija knjiga svijeta (još uvijek), i ma koliko god mi šutjeli o tome kršćanstvo je formiralo naš (zapadni) svijet s kulturom. Sekularno društvo, ljudske slobode… sve se to iznjedrilo iz kršćanstva, pa čak i ateizam kao kritika religije (prvenstveno, dakako, kršćanstva). Tako je helenizirano kršćanstvo, ili kršćanska helenizacija (kako se uzme) oblikovala naš svijet u zadnjih 2 milenija što je ostavilo i ostavlja i svoj pečat u filmskoj kulturi. Ovdje ću pokušati u jednom kratkom osvrtu donijeti neke filmove gledane upravo kroz prizmu kršćanstva. Prikaz se ne odnosi na filmove religijske tematike (poput „Gibsonove“ Pasije), izuzev jednog filma kojeg sam odlučio uvrstiti upravo zbog svoje neortodoksnosti.

Blues Brothers (1980)

Pustolovine braće Jakea i Elwooda Blues u ovom klasiku od prije 30 godine su dobile čak i svoj pečat odobrenja od samog Vatikana ove godine, koji su ovaj film uvrstili među katoličke klasike koje Katolička Crkva preporučava vjernicima na gledanje. Takav stav Katoličke Crkve nije za čuditi, ako se uzme u obzir da je punchline braće Blues: „Mi smo na Božjoj misiji“. Read more

Sharing Buttons by Linksku