Category: Teologija

Zemlja mržnje

optimism

Iako bi netko pomislio da je riječ o Bosni i Hercegovini, primarno je riječ o Hrvatskoj. BiH prolazi opet kroz gospodarski-politički pakao o kojem se u HR-medijima šuti, jer bh-Hrvati su za medije u Hrvatskoj ostali Hrvati drugoga reda, a primjerice Hrvati iz Vojvodine su Hrvati trećeg reda (kojima četnički vojvoda i trenutni predsjednik Srbije Toma Grobar negira narodnost). U Hrvatskoj vlada jedno specifično ludilo. Ponosim se da sam cijeli život okružio ljudima koji su u nećem razlikovali od mene. Iako sam iz katoličke obitelji, odrastao u ekumenskom okruženju. Možda činjenica da su oko mene bili pravoslavci, muslimani, protestanti različitih fela mi je i odredila život, jer sam kao klinjo fra Milu Babića pitao samo jednu stvar; koja je crkva prava? Odgovor je bio zapanjujući, a da fra Mile ne bi upao u probleme, nećemo ga napisati.

Ono zašto je različitost u mojoj okolini funkcionirala, u ideološkom, u religijskom i inom smislu je bilo to da nitko nikome nije nametao svoje stavove. Ja nikada nisam nikome došao u životu i rekao; slušaj, ti moraš nešto tako napraviti. Doduše, tu je imala udjela moja pokojna baka po majci koja je odgajana u ustanovama RKC-a u tridentskom duhu. Svaki put kada je nekome nešto zapelo u životu, ta žena je digla telefon, nazvala dotičnu osobu i rastumačila joj situaciju i dala “savjet” kako dalje. Sam sebi sam obećao da to neću ljudima raditi. Baza II. vatikanskog koncila je Crkva koja kaže svoje mišljenje, ali ga silom ne nameće. Ono što mene fascinira, da cijeli moj život ljudi me sustavno zbog nečega napadaju. A nisam star, nezaposlen sam, nemam ništa od života, istina imam prijatelje i na tome vrlo zahvalan, da nema njih, tko zna što bilo sa mnom. Ali ovo je lud narod ako misli da je veći problem ako netko kaže da je car gol nego da je car gol. Read more

Vrijeme neodgovornosti

bozo1

Hrvatska je mala zemlja koja se oduvijek nalazila na vjetrometini povijesnih zbivanja. Iako u blizini velikih europskih kulturnih cenatara, primjerice Rimu, Veneciji, Beču ili Budimpešti, nikada se nije mogla sasvim otrgnuti od okova provincijalizma. Hrvati i Hrvatska dali su značajne teologe, kao što su Matthias Flacius Illyricus ili u suvremeno doba Miroslav Volf, ali oni nikada nisu pripadali većinskoj Katoličkoj crkvi, nego su bili protestanti, prvi luteran, drugi pentekostolac, koji je i episkopalac. Katolički teolozi kao što su Tomislav J. Šagi-Bunić, Josip Turčinović ili Vjekoslav Bajsić, koji su imali stvarnog utjecaja na hrvatsko društvo u drugoj polovici 20. stoljeća i koji su bili utjecajniji od svakoga kardinala, nadbiskupa ili kanonika, oni se sustavno brišu i ne spominju se. Prepušteni su da budu prokazivani kao nekakvi otpadnici od službene linije. Prije će ih se sjetiti ljudi kao što su npr. Ivan Padjen, nego službena hijerarhija.

Ako uzmemo da je Šagi-Bunić proveo život davajući se za II. vatikanski koncil u smislu toga da se shvati da otajstvo Kristova mističnog tijela i Narod Božji su jedno, tj. Crkva, tj. zajednica ljubavi u kojoj ima mjesta za svakoga, bez obzira na sve, jer Bog, sam u sebi ljubi sebe, a ujedno ljubi svoje Tijelo, koje je Crkva, koje je pak Narod Božji. Ta ljubav ne poznaje granice i ne poznaje narode, poznaje samo čovjeka. Danas će se naći onih na službenoj liniji Kaptola koji će sumnjati u Šagijevo hrvatstvo, a vrlo vjerojatno nije bilo čovjeka u to doba koji je svim srcem svojim izgarao za svoj narod i za svoju domovinu, kao Šagi-Bunić. Ono što je Šagi-Bunić shvaćao, bolje od ostalih, a to je da iz ljubavi izlazi kritičnost, prema sebi, prema svojima, prema svome narodu, bilo onome hrvatskom, bilo onome Narodu Božjem. Što je najbolje, kardinal Kuharić je shvaćao da mu takvi ljudi trebaju. Danas, ljudi kao Šagi-Bunić, Turčinović ili Bajsić, među svećenstvom, ne postoje ni u jednoj nadbiskupiji ili biskupiji hrvatskog govornog područja, od Gradišća pa do Boke. Read more

Kršćanska civilizacija 1700 godina poslije Edikta

Većina mojih prijatelja su zapravo ateisti, agnostici ili su totalno rezignirani po pitanju boga/Boga. Poznajem relativno dosta muslimana. Čak imam i prijatelja vjernika-kršćana, bilo bi čudno da nemam. Doduše, sasvim iskreno, sa svim svojim manama, nedostacima, krivim procjenama, čak i različitim križarskim pohodima, različitim oblicima Inkvizicije, od one Rimske pa do najgore Španjolske, s protestantskim paljenjem “vještica, sa često zatvorenim kršćanskim ustima kada je trebalo vikati da se svijet drma, smatrao sam, smatram i nešto mi se čini da ću smatrati, kršćanstvo je najbolja religija, kršćanstvo pruža najbolje civilizacijske osnove za bilo kakav razvoj. Za Krista, pod time mislim za Krista u svakodnevnom životu, u društvenoj stvarnosti se treba boriti, treba se zalagati. Jer Krist je rekao: Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. (Iv 8,12) Read more

Crkva, Bog, dijalog i mirotvorstvo

Umro je neki dan splitski konventualac fra Špiro Marasović. Pripadao je onoj skupini postkoncilskih teologa koji su vodili dijalog s komunistima, odnosno ateistima. Naslov jednog od doktorata glasio je: Mogućnost Crkve u teoriji samoupravnog socijalizma. Čitam uvrede na Internetu koje lete iz tabora LGBT jurišnika i pridodane ženskadije nasuprot nabrijanim katolikinjama i katolicima, zajedno s pridodanom četom homofoba koja je jednako ateistička kao LGBT jurišnici, svi samo uživaju u prilici da spominju majku i psa suprotnoj strani. Naravno, ima onih koji su, kao, racionalni, ali sve je to tuga, čemer i jad. Jedno od blaženstava koje Isus spominje i koje ja vrlo često citiram ljudima je ono iz Mt 9,5, a glasi: Blaženi su mirotvorci: oni će se sinovima Božjim zvati! Nekako mi se čini da su svi u ovome sukobu to previdjeli. Jer čisto sumnjam da će neki hrvatski svećenik napisati disertaciju imena Mogućnost Crkve u LGBT teorijama. Read more

Diktatura manjine ili kako je referendum postao opasan

Iza sebe imam jedan završeni i jedan nedovršeni studij. Nedovršeni studij je politologija. Zašto ga nisam dovršio, o tome bi se dala knjiga napisati. Neki vrag sam znao o materiji, imao sam prosjek 4.0, nisam bio odlikaš, ali dobro sam se snalazio u toj znanosti. To nije tema posta. Tema posta je neshvaćanje liberalne demokracije.

Dobar stari profesor Prpić je ludovao kad je netko rekao da je u Hrvatskoj demokracija. Uvijek je naglašavao da nije demokracija, nego je da je liberalna demokracija, jer da se u demokraciji može izglasati da se sijeku glave svima višima od dva metra. Uglavnom gledajući, Ustav je taj koji je temelj svega (nedao ti dobri Bog da si Ustav nazvao zakonom), zakonodavstvo je tu da štiti.  Sustav sam sebe kontrolira. Sustav dobiva legitimitet na izborima. Bilo je to sada već davno, iskreno, život me odnio u drugom smjeru. Ipak pamtim nešto. Ali jedna stvar je bila važna. A ta je da cilj sustava liberalne demokracije da manjina nikako ne može preuzeti vlast nad većinom, da se svaka vlast legitimira na izborima, a ono što je najvažnije, svaka vlast se može promijeniti.

Ne postoji niti jedan dokument o ljudskim pravima kojem se garantira istospolna zajednica kao temeljno ljudsko pravo. Toga nema. To su laži. Bezobrazne laži. Toga nema. To što širom svijeta, iz meni čudnih razloga se nameće državama da uništavaju brak žene i muškarca kao temelj društva, to je drugi par rukava. Ali sumanuto je da militantna manjina od nekoliko glasnih lezbijkih i homoseksualaca nameće čitavoj državi svoj svjetonazor. Read more

Hrvatska: zemlja očaja?

oc1Fotografija: Zvonimir Barišin/Cropix

Da iskren budem, ne razumijem zašto je prosječan čovjek toliko samodestruktivan. Zadnjih mjesec dana fasciniran sam tome činjenicom. Dopisujem se s jednom strankinjom, njoj ne cvatu ruže. Kaže mi, onako poluironično, da smo mi, naše generacije iz osamdesete, sirotinja jer je tako prirodni odabir odlučio. Autor ovih redaka ima zanimljiv odnos spram evolucije. Prihvaćam je u smislu da je stvarno vidljiv razvoj pojedinih vrsta. Ali čovjek se održao kontra svake logike evolucijskog procesa. Tjelesno slab, često lud u glavu, s nekim svojim čudnim stremljenjima. Poezija se ne može evolucijski objasniti. Umjetnost nema veze s evolucijom. Pojam vječnosti, od kojega mene često boli glava, ne može biti povezan s evolucijom. Jednostavno, odbijam vjerovati da smo tek nasumični zbroj okolnosti i da je zakon vjerojatnosti gospodar sudbine. Read more

Smrt filozofije (teologije) 20. stoljeća

ddv267200027x46oc (1)

(Iz uvoda knjige Paul’s New Moment – Continental Philosophy and Future of Christian Theology autora Johna Milbanka, Slavoja Žižeka i Crestona Davisa, preveo Vanja Mirosavljević)

Po Alainu Badiou, suvremena filozofija uzima tri različite orijentacije:[i] hermeneutička filozofija (Heidegger i Gadamer) u kojoj je zadatak filozofije u činu tumačenja, tj., otkrivajući značenje u lingvistički nejasnom horizontu egzistencije; analitička filozofija (Wittgenstein i Carnap), u kojem je zadatak filozofije vladati pravilom jezika, koji je umanjen pitanjem što se može reći koherentno i/ili smisleno u propozicijskoj formi koja sama može razaznati istinu od netočnosti; i postmoderna filozofija (Derrida i Lyotard), u kojoj je zadatak filozofije odlučan čin destabiliziranja temelja modernosti, od istine, i od čistih akcija razmišljanja i političkog subjekta.[ii] Pokušaj svakog od ova tri suparnička zadatka filozofije da nametne svoju procesnu „paradigmu“ dostiže malo više nego nametanje gole sile na „tržištu ideja“. Ovo se potvrđuje u stvarnost gdje se filozofija više ne smatra kao tražiteljica istine svijeta i time je smanjena na ograničenu sferu, koja samo osigurava neprekinut protok kapitalističkih tržišta. Istina kao filozofska kategorija time postaje porobljena od strane nemislećih tržišta kapitalizma: filozofija u službi baruna razbojnika. Instanciranje istine time je brutalno reducirana na vježbanje čiste i posredničke sile u različitim područjima svijeta. Read more

Teologija nasuprot neoliberalizmu

(Iz uvoda knjige Paul’s New Moment – Continental Philosophy and Future of Christian Theology autora Johna Milbanka, Slavoja Žižeka i Crestona Davisa, preveo Vanja Mirosavljević)

518gGa3YB1LU trenutku kada  kapitalistički svijet puca po šavovima, možemo zastati i zapitati se: što se dogodilo ozbiljnim ljevičarskim prosvjedima protiv nepravedne i dehumanizirajuće logike globalnog kapitalizma? Nekoliko zadnjih desetljeća, svaki pokušaj kritike unutrašnje tamne logike kapitalizma jednostavno je odbačena kao passé (ili anti-američka). Ali sada, kada se neizvjesno naginjemo ka rubu potpunog  financijsko-kapitalističkog kolapsa, možemo se zapitati  zašto i pod kojim kulturološkim uvjetima je prava kritika ljevice sustavno marginalizirana do neegzistencije. Nije li inteligencija potpuno podbacila u imenovanju i identificiranju opasnosti pohlepe ugrađene u samu srž struktura kapitalističke komodifikacije. Može li itko, ili bilo koja disciplina, progovoriti? Read more

TRI MISLI O BOŽIĆU

born-in-a-manger-by-yori-narparti

Utjelovljenje sam upoznao kad sam imao akvarij s morskom vodom. Otkrio sam da održavanje takvog akvarija nije jednostavno. Morao sam imati prijenosni kemijski laboratorij za praćenje razine dušikovih soli (nitrata) i količinu amonijaka. Unosio sam vitamine i anbiotike, sulfa lijekove i dovoljno enzima da od njih kamen počne rasti. Filtrirao sam vodu kroz staklena vlakna i ugljen i izlagao je ultraljubičastom svjetlu. Pomislili biste da će moje ribe, s obzirom na sve energiju koju sam utrošio za njih, pokazati bar zahvalnost. Nije točno. Svaki put kad bi se nad akvarijem pojavila koja sjena, one bi zaronile da se sakriju u najbližu školjku. Prema meni su pokazivale samo jednu „emociju“ – strah. Premda sam otvarao poklopac i redovno davao hranu, triput dnevno, na svaki moj posjet reagirali su kao na siguran znak moje namjere da ih izložim mučenju. Nisam ih mogao uvjeriti u svoje dobre namjere. Read more

Pedeset godina Koncila. Gdje smo, kamo smo došli i kako dalje?

 

Gledajući Mad Mene ilitiga Momke s Madisona, pobliže se vidi doba u kojem je započeo pred pedeset godina Drugi vatikanski koncil. Valja još dodati Kubansku krizu. Ludu utrku za oružjem, svemirsku utrku. Zavladao je osjećaj kraja vremena. A to se zbiva u lošem dobu. Tada Ivan XXIII. saziva Koncil. Čiji kraj neće doživjeti. Koncil je čudo vjere. Dokaz da Duh Sveti nije napustio svoju Crkvu. Tko hoće čitati o Koncilu, ima pregršt toga. Meni je više cilj ovdje pisati, iz moje perspektive, što je ostalo od toga Koncila.

Prvo ćemo o dobrim stvarima. Suspendiran je latinski iz bogoslužja. Kojeg je doduše Benedikt XVI. vratio nazad na mala vrata, ali ipak od nekog jačeg oživljavanja latinskog bogoslužja neće biti tako uskoro. Narodni jezik, blago prve Crkve, blago koje su uživali i rani Hrvati (glagoljsko bogoslužje bit će važno u raspravama o jeziku na samom Koncilu), to i dalje živi u Rimokatoličkoj crkvi (koja sebe doduše voli pogotovo od koncila nazivati samo Katoličkom crkvom). Ostala je decentralizacija i veća neovisnost lokalnih biskupa o Vatikanu, iako se to tako ne čini, ali i dalje biskup je poprilični gazda na svome području (osim ako ga Benedikt XVI. ne suspendira na dvije minute, Dajle mi). Ostao je jedan specifičan revival, ponovno ožitvorenje teološkog života i dijaloga. Pogotovo na hrvatskim područjima. Read more

Sharing Buttons by Linksku