Category: Solfeggio

Dossier Thompson: analiza najnovijeg albuma „Ora et labora“

resize

Od 10. travnja 2013. u prodaji je sedmi studijski album M.P. Thompsona „Ora et labora“. Vezano za taj datum, razdragani su fanovi na fb-stranici „Obožavatelji M.P.Thompsona“ uskliknuli kako „nisu mogli bolji datum izabrati“ za objavljivanje ovog albuma (ako tko nije razumio, 10. travnja je dan NDH). Vjerujem i nadam se kako se radi o skupini nepromišljene omladine, i da je objavljivanje albuma na 10. travnja samo slučajnost. Pred sam izlazak albuma, Thompson je izjavio da „’Ora et labora’ tematski nastavlja priču od Čavoglava, njegove prve pjesme, pa sve do danas“. Već takva konstatacija tematske povezanosti ovog albuma s ratobornom i za današnje prilike neprimjerenom pjesmom „Bojna Čavoglave“ nagoviješta nam sadržaj novog albuma. Read more

Dossier Thompson: priča o glazbenom Ocu Domovine

4567807974

Za Marka Perkovića Thompsona u široj se javnosti čulo 1991., kada je snimio pjesmu „Bojna Čavoglave“, koja je prerasla u neku vrstu motivacijske budnice, himne hrvatskih vojnika. Ta je pjesma izazivala kontroverze jer počinje sloganom „Za dom – Spremni!“, koji su ustaše koristile u Drugom svjetskom ratu. Zbog loših povijesnih konotacija taj termin danas nije najprikladniji, ali ovdje treba pojasniti da nisu ustaše izmislile taj slogan, nego on potječe iz 19.st. kada se njime pozdravljalo Josipa Bana Jelačića. Izvorno, slogan je glasio: „Za dom! – Spremni umrijeti!“. Kasnije su ustaše dakle preoteli, ukrali taj pozdrav. (Slična je stvar i s poklikom „U boj, u boj – za narod svoj!“, koji potječe iz opere Ivana Plemenitog Zajca, a danas se identificira još samo kao ratoborni nacionalistički poklik navijačkih masa na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije.)

Neposredno nakon rata, Thompson je malo izgubio na popularnosti. Na scenu se vraća onda kada je u Hrvatskoj obnovljena retorika i političko razilaženje slično onome s početka 90-ih. Nakon parlamentarnih izbora 2000., kad je pobijedila ljevica, predvođena Ivicom Račanom, Thompson se vraća na scenu i postaje simbolom nacionalno-vjerskog antikomunističkog fronta u Hrvatskoj. Read more

Ko to tamo peva?

turbo-folk_cr

Po meni dva momenta se mogu uzeti kao točke koje su najavile razvoj balkanske turbo-folk kulture u main-stream: prvi je onaj spektakularan dolazak Lepe Brene na koncert helikopterom, i to ni više ni manje nego u Bugarskoj, na stadionu u Sofiji, što samo pokazuje da će ta kultura kasnije premašiti i granicu tadašnje SFRJ. Uglavnom, poanta je u tome da se zvijezde mainstreama, a ne subkulturnih pojava spuštaju helikopterima na koncerte. Drugi moment je spot koji je Željko Pervan 1989. snimio na OTV-u, turbo-folk obradu pjesme „Serbus Zagreb“. Time je, svjesno ili nesvjesno, proročki najavio kao u ‘Oklopnjači Potemkin’ revoluciju koja nadolazi. No osim proročke najave, prava poanta se krije zapravo u njegovoj namjeri da turbo-folk izvrgne ruglu, što on čini na jedan odličan način koji će kasnije koristiti mnogi – snimanjem samih narodnjaka. No to nije toliko bitno koliko sama činjenica da će turbo-folk uvijek biti podvrgnut kritici, kako na kraju krajeva i dolikuje svemu – da se propitkuje, ispituje, kritizira.

Turbo-folk je uvijek bio predmet žestokih kritika i napada, pa moram priznat da sam i ja, kada sam bio mlađi bio grlati kritičar i napadač na turbo-folk i sve što dolazi s tim pojmom u paketu. U vremenu kada se formira čovjekov afinitet za neku vrstu glazbe ja sam spletom raznih okolnosti došao u tabor rokera i metalaca koji su uvijek tradicionalno žestoko bili protiv turbo-folka. Kada je čovjek mlad normalan je i shvatljiv njegov bunt, kao i žestoko odbacivanje mnogih stvari koje mu se nameću. No sad eto više nisam toliko mlad da bih bio u prvim redovima linča na turbo-folk, sada sam u fazi kada osjećam apsolutnu ravnodušnost prema tom žanru i kompletnoj toj kulturi. Na kraju krajeva – ko voli nek izvoli. Upravo iz tog razloga, zbog tog ličnog pomaka htio bih ukazati na neke stvari koje se događaju u zadnje vrijeme. Read more

O domaćoj glazbenoj (ne)kulturi #4

Dio četvrti: Utjecaj glazbe na kvalitetu čovjekova življenja

U prva tri nastavka ogleda o glazbi pokušao sam prikazati vidove iskorištavanja glazbe za manipulaciju ljudima. U ovom članku bavit ću se načinima na koji glazba pozitivno utječe kako na pojedinog čovjeka tako i na grupe ljudi.

Od samih početaka povijesti čovjek se služi glazbenim izražavanjem. Osnovne sastavnice glazbe kao što su ton i ritam duboko su ugrađeni u ljudsku fiziologiju. Rad našeg srca i naše disanje zbivaju se u ritmičkim procesima. Dok govorimo, koristimo se tonovima koji se razlikuju po jačini od tiših do vrlo glasnih. Možemo zaključiti da je glazba oduvijek bila dio nas i da smo mi oduvijek bili dio glazbe. Shodno tome, spektar utjecaja glazbe na čovjeka vrlo je širok.

Što se tiče utjecaja glazbe na čovjekov metabolizam, dokazano je da smirujuća glazba pozitivno utječe na fiziološke reakcije. U jednom istraživanju u Velikoj Britaniji hiperaktivna djeca su pokazala znatno veću koncentraciju i bolje ponašanje kada im se za vrijeme lekcija puštala Mozartova glazba. Vibracije zvuka djeluju na sve procese u mozgu i time izravno utječu na spoznajne, emocionalne i tjelesne funkcije. Zvuk djeluje na stanice i organske sustave, harmonizira lijevu i desnu stranu mozga, uravnotežuje krvni tlak, cirkulaciju, disanje i druge procese u tijelu. Glazba se stoga može u velikoj mjeri koristiti i u terapeutske svrhe. Čak je zabilježeno da glazba može pomoći buđenju pacijenta iz kome. Brojna istraživanja dokazuju terapijski učinak i pozitivno djelovanje glazbe na glavobolje, migrene, smetnje u spavanju, koncentraciju, stres. Glazba može dovesti do znatnog poboljšanja u komunikaciji kod autističnih osoba. Read more

O domaćoj glazbenoj (ne)kulturi #3

Dio treći: Malo veća digresija: na putu ovce

Ovca: životinja od koje se dobivaju mlijeko, meso, vuna, glas na izborima i novac za skupe rezidencije vjerskih vođa. (Anonymus)

Kad smo već prethodni nastavak završili s čobanicom Radom i njenim stadom, i u ovom nastavku ćemo se malo baviti ovcama i čobanima. U svojoj knjizi Adamu s ljubavlju, hrvatska psihologinja, sociologinja i ekonomistica Natalija Princi, donosi: „svatko od nas može izabrati dva, i samo ta dva puta: 1. Put razumnog ljudskog bića i 2. Put ovce.“ Kako bismo bolje razumjeli što autorica podrazumijeva sintagmom „put ovce“, donosim još nekoliko isječaka iz njene knjige:

Ponašanje ovaca je predvidljivo i nepromjenjivo. (…) Ovce se uvijek pridružuju svom stadu i poslušno, bez razmišljanja slijede pastira koji ih štapom tjera prema zelenoj livadi. Mi kažemo: to su ovce i razumijemo ovakvo ovčarsko ponašanje.

Potom, s druge strane ulice, vidimo grupu ljudi okupljenu oko čovjeka na govornici koji maše štapom i pokazuje im na uzrok njihove boli. On govori: Oni drugi ljudi odgovorni su za vašu bijedu, nesreću i beznačajnost. Vi ste bolji od njih. Govornik energično pokazuje prema ‘krivcima’. Stado ga slijedi. Slijede ga u uništenju ‘zlih ljudi koji su odgovorni za njihovu bijedu, nesreću i beznačajnost’. Slijede ga kao ovce, bez razmišljanja.

Ili, na drugom uglu vidite novu skupinu ljudi. Zagledali su se u veliki ekran s kojega im se obraća neka nasmijana osoba i pokazuje predmet koji će im donijeti zadovoljstvo. Ako kupite ovaj automobil, osjećat ćete se kao numerirani agent James Bond ili Bruce Willis u filmu ‘Umri muški’. Dobit ćete novu živost, snagu, muževnost, bit ćete voljeni i cijenjeni… Sve je to u ovom automobilu; da ne povjeruješ. Prodavač je vrlo sposoban i s lakoćom uvjerava promatrače kako će dobiti sve te odlike duha ako kupe skupi automobil. On zna, ostali slijede. Kupuju ‘čarobni automobil’ koji će svima ostalima pokazati njihovu važnost, bogatstvo, moć i muškost. Slijede ga kao ovce i na njima ne primjećujete ni traga razmišljanju kao ni kod prethodne grupe ljudi-ovaca.“ Read more

O domaćoj glazbenoj (ne)kulturi #2

Dio drugi: Kidanje dugmadi, Indirin afro-francuski, Raspjevane meraklije i čobanica Rada

Nakon pokušaja klasifikacije glazbe na našim prostorima u prethodnom članku, pokušat ćemo opisati osobine tih glazbenih oblika. Premda se nabrojani oblici postratne balkanske glazbene (ne)kulture čine kao jedno šaroliko mnoštvo, sve ove vrste glazbe imaju vrlo sličnu matricu, i neke osnovne zajedničke osobine:

  1. izvrnute moralne vrijednosti

U ovim oblicima glazbe propagiraju se osveta (stići će vas naša ruka i u Srbiji ili sa ramena glava leti kad se Srbin sveti), promiskuitet (popularna pjesma „Kad te svrne uz tarabu lola“ dueta Senada i Halil, gdje pjevačica pjeva: Skidaj, skidaj ne čekaj, sva mi dugmad pokidaj/ što god hoćeš radi, samo me rashladi. /Mogu ja to sama, ti me ipak svuci/ mnogo više vjerujem tvojoj muškoj ruci.), nakaradan oblik emancipacije žena (pjesma „Žene lole“ ide ovako: Nisu samo muškarci bekrije, zna i žena da puši i pije.“), prijevara („U modi je držat žene dvije, jednu radi braka drugu rad penzije. Ili Imam ženu a ljubim i curicu, tako varam ženu i punicu), snažna povezanost novca i seksa (Dok sam imo’ ja sam i trošio/ Što želio to sam i nabio.), alkohol (Glavobolja od vina, a nigdje aspirina, ili Joj, što volim piti vode, što šljivine grane rode, ili Mojoj tuzi nema lijeka, kafana je moja apoteka), sponzoruški-way-of-life (Pevaljka sam od glave do pete, oko mene sve valute lete.), droga (Ajde, Jelo, šmrči belo, pa nek’ vidi celo selo), ukratko, konzumerizam i hedonizam (s ovim na kraju sam nakratko zazvučao kao Hrvatska biskupska konferencija, jedino što sam izostavio komunizam!).

Spotovi turbo-folk uradaka neodoljivo podsjećaju na MTV kulturu. U turbo-izvornjacima se opet sve češće angažiraju crnci, valjda da bi još više sličili svojem zapadnom uzoru. Pogledajte recimo neki spot Dade Polumente, pa ćete shvatiti o čemu govorim. Turbo sapiensi, pjenušac, viski, dim cigara, plesačice, bijesni automobili, lanci, skupocjeni satovi, žene sa silikonskim grudima koje bi mogle reklamirati gOOgle i napumpanim airbag-usnama, u mini suknji sa tigrastim uzorkom, žene kojima je životni san pjevati po kafanama, ugraditi silikone i udati se za bogatog ratnog zločinca. Životni san muškaraca koji nameće ova glazbena (ne)kultura je 5 dana ići u školu, a onda se oblokati i povaliti nešto, odnosno, u poznijim godinama, 6 dana šljakati, a onda se oblokati i – povaliti nešto. Read more

O domaćoj glazbenoj (ne)kulturi

Život bez glazbe je zabluda. (Friedrich Nietzsche)

Ako ikad budemo išli u zatvor zbog ilegalnog skidanja muzike, volio bih da nas razvrstaju po žanrovima. (Anonymus)

Dio prvi: Maraja Keri

 Kažu da je negdje u zemljici Bosni i(li) Hercegovini neka učiteljica grmjela na svoje đake: „Ccc, danas svi vi znate za Cecu, Draganu, Lepu Brenu, Jelenu Rozgu… A je li netko od vas čuo za Marie Curie?“

Na to se pitanje dvije plavuše (sad, mogle su bit i crnke, ovo ja samo prepričavam kako sam čuo) iz prve klupe počeše grohotom smijati.

„Što je smiješno?“ upita učiteljica.

„Učiteljice, ne kaže se ‘Maria Kiri’, nego ‘Maraja Keri’!“

Kako je svaki vic nastao izoštravanjem do groteske neke pojave iz stvarnosti, tako ovaj još i zaslađuje gorku stvarnost na kojoj je nastao. Ako mene pitate, ovaj vic se komotno može uzeti za simbol stanja duha kod većine današnje omladine, a ‘Maraja Keri’ za njihovu glazbenu (ne)kulturu. Read more

Adrenaline Mob – Omertà

Dakle, naslušah se u zadnjih mjesec (možda i više) svakakve nove glazbe. Lamb of God je izdao odličan album, sjest će i recenzija o tome uskoro nakon ove, ali Adrenaline Mob je jednostavno toliko odličan da nisam mogao dočekati da se dobro naslušam i napišem za naš Fanfo.org nešto o tome, prije svega ostalog. Daj Bože da bude bar još jedan album ovog kalibra ove godine, ali sumnjam da netko može dosegnuti te visine.  Sve ono drugo što sam čuo od početka 2012.,  koliko god bilo dobro, lagano se može staviti pod tepih u usporedbi s Omertom. Ova heavy metal supergrupa nastala početkom prošle godine obećavala je odmah nakon izdavanja EP-a. Vjerujem da Mike Portnoy nije razdvojio puteve s Dream Theaterom, pa nakon toga i s Avenged Sevenfoldom, od ovoga vjerojatno ne bi ni bilo ništa, ali eto iz svakog zla rodi se i nešto dobro, više nego dobro, dapače, odlično! Jedan od najboljih bubnjara na svijetu zajedno s jednim od najboljih vokala u metalu Russel Allenom, a i jedan i drugi iz dva vodeća progressive metal benda, jednostavno su stvorili dobitnu kombinaciju. Na gitari je odlični Mike Orlando, publici poznat zbog suradnje sa Zakk Wyldeom i Bumblefootom i basist iz Disturbeda John Moyer. Prva stvar koju sam čuo pojavila se kao službeni live video još prije izlaska albuma zove se Undaunted i prva je na albumu. Imam osjećaj kao da ju je radila ekipa iz spomenutog Disturbeda jer takav stil se jednostavno prepoznaje odmah na prvo slušanje. Kako god, stvar je odlična, ima muda do poda i kad sam prvi put čuo Mike Orlanda na solu za istoimenu pjesmu ostao sam bez riječi. Nisam pratio njegov rad prije toga, ne znam da li je sličan s ovim ali na ovom albumu solaže su mu odlične, nekako drugačije od svih ostalim stilova sviranja s kojim sam upoznat, razvio je svoj stil, totalno je cool i mogu reći da baš uživam slušajući ga. Koliko god Undaunted bila dobra mogu također isto tako reći da sam je se brzo zasitio. “You wannabe!” (poslušajte pa ćete znati o čemu je riječ xD) Iduća stvar je Psychosane i kod nje mi se najviše svidio genijalni bridge prije ulaska u sami refren, koji je zarazniji od samog refrena. Read more

RED – Until We Have Faces

Tragajući za novim ili meni nepoznatim glazbenim izvođačima naišao sam na RED (kažu da im je ime skraćeno od Redemption – bit će da kroz svoju glazbu iskupljuju grijehe). Na prvo slušanje skroz simpatičan bend, a već neko vrijeme isprva što puštam je njihov zadnji album Until We Have Faces. To im je već treći uradak od 2006. , što će reći da dečki stvarno naporno rade, a još uz to možemo uzeti činjenicu da su odradili 2000+ nastupa otkako djeluju. Zaista impresivan broj. Kod nas vjerojatno nisu toliko popularni i vjerujem da gotovo nitko nije ni čuo za njih (pa tako ni ja, do nedavno). To je očito zbog sindroma ovog podneblja gdje ljudi znaju pojest samo ono što im se servira ili što su već toliko puta pojeli da im je izgubilo okus (dobro, ne pričamo o pečenkama, već o glazbi :)) Prema nekim saznanjima, RED je broj jedan u svojoj branši, a to je ni više ni manje nego krščanski rock (Christian Rock). Ovo mi je prvi dodir s takvom vrstom glazbe. Doduše možda sam već i kopao po tom košu, a da toga nisam bio svjestan – to ne bih znao…jer da nisam pročitao u kojoj se kategoriji vode ja bih ih svrstao jednostavno u moderniji mainstream metal, kakav god on bio. Ako se mene pita to je manje važno, bitna je glazba – a ona je dobra (mala napomena, koliko će kome značiti nije ni bitno, ali John Petrucci iz Dream Theatera ovaj album je stavio na prvo mjesto svojih albuma za 2011. godinu, dakle i utjecajniji ljudi metala su pronašli “nešto” kod njih). Ja sam daleko od toga da sam utjecajan ali slažem se s ovim da sam pronašao nešto cool i nešto malo drugačije. S jedne strane Until We Have Faces nije glazbeno previše evoluirao od svoja dva prethodnika, ali zato producentski definitivno je. Modernija vremena, moderniji zvuk – ili se prilagodi ili te nema. Sad, tu bi se mišljenja mogla razilaziti. S jedne strane, kad nepredujete, promjenite se i prilagodite tržištu dobijete šamar od publike u smislu “hoćemo onaj stari zvuk”, a s druge strane ako stagnirate u razvoju i ostanete onakvi kakvi jeste onda postanete dosadni ljudima jer se dobije osjećaj da sami svoju glazbu reciklirate. Kako god, što se tiče RED-a, meni je ova reciklaža skroz dobra.

Read more

Mburns – Mburns

Mburns je peteročlani hrvatski metal bend iz Crikvenice (svrstao bih ga u alternativni metal, moderni thrash, metalcore) , osnovan 2006. godine i danas djeluju u postavi: Rino Klanfar – vokal, Dorian Vujnović i Marko Stojanović – gitare, Daniel Hanik – bas gitara, te Igor Klanfar – bubnjevi.  Točan datum izlaska ovog albuma je 27.09.2011., i znam da mi je jedini CD koji mi se vrti u autu već neka 3 tjedna otkako sam ga dobio. Nisam mislio da ću u skorije vrijeme recenzirati neki domaći bend čisto iz jednostavnog razloga što u Lijepoj našoj kvalitetno izdanje, nažalost, rijetko možete držati u rukama. Ne kažem da ih nema, ali u prosjeku dolaze jednom godišnje, kao i snijeg. Dakle, ove su pjesme ujedno i nastajale kroz period koliko i sam bend postoji tako da raznolikost među pjesmama itekako postoji, ali primjeti se da je na kraju sve premazano jednim finim slojem koji je ovih 14 pjesama (ovo me jako iznenadilo), trajanja skoro 70 minuta, stopio u jednu krasnu priču.

Read more

Sharing Buttons by Linksku