Category: Priče

Priča: O mravima (i ljudima)

Bijahu jednom u jednom šumarku tri mravinjaka. U prvom mravinjaku življahu crni mravi. U drugom mravinjaku življahu crni mravi. I u trećem mravinjaku življahu – crni mravi. Šumarak bijaše prostran, moglo je u njemu živjeti ne tri, nego deset puta tri mravinjaka. Mravi dugo vremena nisu znali jedni za druge.

U svakom od mravinjaka postojala je skupina najsposobnijih mrava koji su nalazili nove izvore hrane za svoje mravinjake, koji su bili pioniri istraživanja okoline i koji su svojim idejama učinili da svaki mravinjak napreduje. Ti su mravi lutali izvan uobičajenih mravljih staza i istraživali sve oko sebe. Išli su kraćim i duljim putovima, penjali se na vlati trave i grančice, otkrivali su nove izvore hrane, utabali nove staze, dok su se drugi mravi držali starih staza i izvora hrane. Jednoga dana oni su otkrili da u šumarku postoje drugi mravi. Čim se za to čulo u prvom mravinjaku, najveće bitange, ništarije, nitkovi i neradnici među mravima počeše širiti glasine o ugroženosti i prijetnji koja dolazi iz drugih mravinjaka. Preplašeni mravi ih izabraše za vođe. Read more

Priča: Kava bez šećera


Malo je stvari boljih od okusa i mirisa prve jutarnje kave! Doživljaj prve kave ovog prekrasnog sarajevskog srpanjskog jutra pojačava neobična svježina koja najavljuje uzmak prvih i najvećih vrućina. Ritual prve kave obavljam u kavani Balzac, smještenoj na Alipašinom naselju, točno preko puta zgrade u kojoj živim. Priča se da je slavni francuski pisac u čiju je čast kavana dobila ime pio četrdeset šalica kave dnevno, sve dok nije umro od trovanja kofeinom. Jutros sjedim vani, na rubu prostora natkrivenog velikom zelenom ceradom, i promatram kako se nebo skriva magličastom koprenom, kao da se stidi zemlje ispod sebe. Iz kavane dopire tiha glazba, koju ne mogu pratiti od bučne grupe penzionera koji u blizini igraju šah. Lagano povukoh dim dopola sagorjele cigare. Kažu da svaka cigara skraćuje život za osam minuta. Ako je vjerovati tome, ja sam umro prije desetak godina! Ima tu istine. Ja jesam mrtav. Nakon rata svi smo mrtvi. Mi što se vodimo kao preživjeli, hodajući smo stećci koji nijemo svjedoče o onome što nas je snašlo i čekamo da nas netko sahrani. Ali prije priželjkivanog počinka u miru, nas mrtve duše još će mrcvariti isti oni luđaci čiji su nas veliki snovi odveli u najgori mogući košmar, luđaci koji i dandanas raspravljaju o tome koje je Bog nacionalnosti, kaže li se kruh, kaže li se hljeb, a mi nemamo ni kruha ni hljeba. To što smo mrtvi, ima i svojih prednosti; mrtvi bolje podnose jedan drugoga nego živi. Read more

Priča: Kusur

„Otkud baš njih dvojica?“, unervozio se Hasan gledajući kroz prozor svoje krčme kako se kroz duboki snijeg probijaju dva vranca noseći na leđima Kiku i Vukana. „Bog zna šta se sprema? Obračun? Teško da su mirovni pregovori!“

Ideja da su Kiko i Vukan došli pregovarati o miru bila je nezamisliva. Njih dvojica bijahu poglavari dva bezimena sela istočno od njegove krčme. Bezimena? Kako se nisu nalazila ni na kakvim kartama, imena im nisu ni bila potrebna. Osim opasne i neprohodne planine koja je u svojim misterioznim šumama prepunim divljih zvijeri skrivala brojne opasnosti, dva je sela razdvajala i duga kronika krvnih osveta, bitaka, pokolja. Život je tamo bio težak. Osnovna grana privrede bila je otimanje stoke iz susjednog sela. Osnovni narodni običaj koji je tamo vladao bila je osveta. Oko za oko, zub za zub. Nikome nije palo na pamet da bi jednoga dana s takvom praksom svi mogli ostati ćoravi i krezavi. Niti je ikoga brinulo to da bi zbog stalnog osvećivanja svi mogli završiti u paklu. Jer su već živjeli u mjestu gorem od pakla. Ljudi iz ovih krajeva cijeli život provedu sanjajući neki sukob u kojem bi mogli konačno napustiti pakao u kojemu žive. Zato stalno ratuju. Dječaci od malena mašukaju sabljama, a curice se povlače u kuće i blijede se spremaju za vremena kad će kao supruge i majke oplakivati poginule muževe i sinove. Read more

Sharing Buttons by Linksku