Category: Povijest

Kršćanska civilizacija 1700 godina poslije Edikta

Većina mojih prijatelja su zapravo ateisti, agnostici ili su totalno rezignirani po pitanju boga/Boga. Poznajem relativno dosta muslimana. Čak imam i prijatelja vjernika-kršćana, bilo bi čudno da nemam. Doduše, sasvim iskreno, sa svim svojim manama, nedostacima, krivim procjenama, čak i različitim križarskim pohodima, različitim oblicima Inkvizicije, od one Rimske pa do najgore Španjolske, s protestantskim paljenjem “vještica, sa često zatvorenim kršćanskim ustima kada je trebalo vikati da se svijet drma, smatrao sam, smatram i nešto mi se čini da ću smatrati, kršćanstvo je najbolja religija, kršćanstvo pruža najbolje civilizacijske osnove za bilo kakav razvoj. Za Krista, pod time mislim za Krista u svakodnevnom životu, u društvenoj stvarnosti se treba boriti, treba se zalagati. Jer Krist je rekao: Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. (Iv 8,12) Read more

Mit o rođendanu Francuske revolucije

destruccion-de-la-bastilla

Današnji datum 14. srpnja ostao je upamćen u svjetskoj povijesti kao dan početka Francuske revolucije, odnosno kao dan pada tvrđave Bastille. Rušenje zidova Bastille, po svojoj simboličnosti i važnosti često uspoređivano s rušenjem Berlinskog zida, u kolektivnom povijesnom pamćenju predstavlja rušenje starog tiranskog, monarhističko-teokratskog poretka i uspostavljanje novog, građanskog, demokratskog poretka. Kolektivno povijesno pamćenje sklono je ovakvim površnim generalizacijama. A sklono je i stvaranju mitova koji izmišljanjem ili izabiranjem i prenaglašavanjem pojedinih događaja kreiraju popularno, pojednostavljeno viđenje povijesti kakvu ljudi žele vidjeti. Upravo povod pisanja ovog teksta je slabo poznavanje, mitologiziranje, nekritičko hvaljenje ili kuđenje onoga što se dešavalo za vrijeme Francuske revolucije, na kakvo sam nailazio i kod dobrog broja intelektualaca s kojima sam razgovarao ili čija sam predavanja slušao. Sve to me navelo na istragu i preispitivanje glavnih događaja i općeprihvaćenih činjenica Francuske revolucije.

Dodatni poticaj za bavljenje Francuskom revolucijom pronašao sam i u prošlomjesečnim revolucionarnim (odnosno bebolucionarnim) događanjima u BiH, koja se ipak nisu završio padom postojećeg tiranskog kvazidemokratskog režima, ali su ipak probudila nadu da u građanima BiH ipak još uvijek postoji neka svijest, duh otpora aktualnom jedva snošljivom stanju nepravde i lopovluka u ovoj državi. Read more

Postanak i uloga hrvatskih nacionalnih mitova #5

Dio peti: Mitovi vezani za bosansko-hercegovački kontekst

Waffen-SS, 13. Gebirgs-Div. "Handschar"

Iako je i mit o „granici na Drini“ imao vrlo konkretno značenje i primjenu za bosanskohercegovački kontekst, njime se nećemo baviti u ovom nastavku jer smo ga prethodno obradili. Zato ćemo reći nešto o mitu koji je ideološki uvijek išao u paketu s ovim mitom. Radi se o mitu o tzv. „hrvatskom cvijeću“.

Osnovna teza ovog mita je da su svi bosansko-hercegovački muslimani (u kasnijim fazama nacionalnog razvoja Muslimani, pa Bošnjaci) zapravo hrvatskog podrijetla, a da bi se olakšala njihova integracija u hrvatski nacionalni korpus, čak su laskavo nazvani i povijesno najplemenitijim dijelom hrvatskog naroda, odnosno „hrvatskim cvijećem“. Read more

Postanak i uloga hrvatskih nacionalnih mitova #4

Dio četvrti: Mitovi hrvatskog katoličanstva

poruka-splita-kraljice-hrvata-sacuvaj-nas-ulaska-eu-slika-286599

Na početku prošlog članka govorili smo o dvjema oprečnim putanjama (jugoslavenskoj i hrvatskoj različitoj od srpske) hrvatskih nacionalnih narativa, i o tome kako je pobijedila druga, ona o samostalnom hrvatskom identitetu. Bitnu ulogu u pobjedi i učvršćivanju te opcije o samostalnom hrvatskom identitetu odigrala je Katolička crkva u Hrvatskoj. I ta katolička komponenta unutar hrvatskog nacionalnog narativa rezultirala je stvaranjem nekih mitova.

Jedan takav je mit o „Fidelissima advocata Croatiae“ („najvjernija zagovornica Hrvatske“), odnosnoj Blaženoj Djevici Mariji kao „kraljici Hrvata“. Zdravom vjerniku upućenom u Sveto Pismo odmah upada u oči: na kojoj osnovi osim tradicionalne pučke pobožnosti se može govoriti o Djevici Mariji kao kraljici jednog naroda? Bilo kako bilo, Crkva je uvijek nastojala osnažiti kult Djevice Marija kao glavnog vjerskog i nacionalnog simbola katoličke Hrvatske. Kult Djevice Marije sa svetištem u Mariji Bistrici mnogo je pridonio učvršćivanju svijesti o konstantnoj potlačenosti Hrvata i potrebi za otporom. Sličnu funkciju imalo je i Međugorje u Hercegovini, koje svaki dan doživljava Gospina ukazanja na kojima okupljeni dobivaju i upute s neba kako se boriti protiv modernizma, komunizma i četvrtog modula zdravstvenog odgoja. Ovdje se naravno ne želi dati cjelovit sud o tim svetištima, to je predmet nekih drugih tekstova, nego samo o manipulacijama i iskorištavanjima popularnosti tih svetišta u neke političke svrhe. Znakovito je reći i kako je vlada NDH, ne pretjerano prijateljska prema Katoličkoj crkvi, iz svojih interesa podržala ideju da se marijansko svetište u Mariji Bistrici proglasi nacionalnim svetištem Hrvatske. Danas je u Hrvatskoj čak 1162 vjerskih objekata i osam katedrala posvećeno Djevici Mariji, a držanje Majke Božje za kraljicu Hrvata našlo je svoj izraz i u pučkoj pobožnosti i u crkvenim pjesmama koje se i danas rado pjevaju. Read more

Postanak i uloga hrvatskih nacionalnih mitova #3

Dio treći: Mit o iranskom podrijetlu Hrvata

Flag-Pins-Croatia-Iran

Od sredine 19.st. hrvatske nacionalne narative karakteriziraju dvije oprečne putanje. Prva podrazumijeva duh povijesno-političkog jedinstva balkanskih Južnih Slavena, a druga podrazumijeva samostalni hrvatski identitet odvojen od slavenskih naroda, pogotovo i naglašeno različit od Srba.

Između ove dvije opcije dugo je postojalo dinamično sučeljavanje, da bi, nakon Vidovdanskog ustava 1921. koji je jasno favorizirao Srbe unutar Jugoslavije, konačno prevladala opcija samostalnog hrvatskog identiteta. Iako je pobjeda ove opcije mnogo pridonijela stvaranju samostalne hrvatske države i oblikovanju hrvatske nacije, imala je i mnogo loših posljedica po hrvatsku društvenu svijest, jezik, kulturu, politiku i tumačenje povijesti. Read more

Postanak i uloga hrvatskih nacionalnih mitova #2

Mit o “granici na Drini”

Kanjon-Drine

Drugi značajan mit za razumijevanje hrvatske društveno-političke i kulturne svijesti kako u prošlosti tako djelomično i danas (kažem djelomično, jer se danas izraz ovog mita bitno izgubio u hrvatskoj svijesti) jest mit o „granici na Drini“. Uz mit o „predziđu kršćanstva“ mit o „granici na Drini“ je drugi najznačajniji mit o Hrvatskoj kao čuvara na granici svjetova, civilizacija, Istoka i Zapada.

            Mit o „granici na Drini“ ima svoje izvorište u kontekstu koji je postojao davno prije nego što su Hrvati uopće doselili na ove prostore. Nakon smrti cara Teodozija 395. dotad jedinstveno Rimsko Carstvo podijelilo se na istočni i zapadni dio, a prema povijesnim kartama u udžbenicima iz kojih smo učili u osnovnim školama granica između dva dijela Carstva bila je rijeka Drina. To, međutim, nije potpuno točno. Bilo je i dijelova istočno od Drine koji su teritorijalno, kulturno, konfesionalno potpadali pod Zapadno Rimsko Carstvo (npr. Naissus/Niš je bio u području latinskog jezika), a bilo je i dijelova zapadno od Drine koji su potpadali pod Istočno Rimsko Carstvo. Read more

Postanak i uloga hrvatskih nacionalnih mitova

4ztkc4y

Nakon što sam u okviru serijala o balkanskim mitovima obradio značenje pojma „Balkan“ za velikosrpski nacionalizam, te u tri nastavka i osnove bošnjačkog nacionalnog mita, na red su došli i hrvatski nacionalni mitovi. Njih ću obraditi u više nastavaka, i to u tri tematske cjeline. Prva cjelina se odnosi na tzv. „mitove granice i identiteta“ i u sklopu nje ćemo obraditi mit o „predziđu kršćanstva“ i mit o „granici na Drini“. Druga cjelina se odnosi na novije mitove vezane za hrvatski identitet, i to na mit o iranskom podrijetlu Hrvata kao kontriranje zajedničkom podrijetlu sa Srbima, te na mit o Blaženoj Djevici Mariji kao „advocata Croatiae“ i na mit o Hrvatima kao najkatoličkijem narodu u Europi. Treća cjelina odnosi se na mitove vezane za Bosnu i Hercegovinu, i to mit o bosanskim muslimanima kao „hrvatskom cvijeću“, mit o padu Bosne („Bosna šaptom pade“) i mitove koji se stvaraju o Ahd-Nahmi.

Odmah moram naglasiti kako ciljevi ovog serijala nisu blaćenje i umanjivanje hrvatske prošlosti kao ni prošlosti Katoličke crkve u Hrvatskoj, a pogotovo ne stvaranje kontra-mitova ovim postojećim mitovima. Cilj ovih članaka je bolje razumijevanje tih mitova, i pogotovo bolje razumijevanje posljedica koje su ti mitovi imali na hrvatsku društvenu, političku i kulturnu svijest. Read more

Najopasniji čovjek Europe – mit i propaganda od Goebbelsa do ORF-a i ZDF-a

000_1621

Otta Skorzenya je titulom najopasnijeg čovjeka u Europi krstio Goebbels da bude arhetip novog njemačkog junaka. Izrazito visok, s karakterističnom posjekotinom na licu koju je zaradio na mačevalačkom dvojbu kao student a zbog koje su ga Amerikanci zvali „scarface“. Čini se da je sam Hitler vjerovao u Skorzenyeve super-moći jer kad god ga je zemljak slao na „misiju izuzetne važnosti“, govorio bi mu da će uspjeti. I zaista, od svih operacija koje su obavljali Skorzenyevi komandosi, a u kojima je izravno na terenu sudjelovao sam Skorzeny bile su uspješne. Ipak, bile su samo dvije takve akcije – oslobađanje Mussolinija iz zarobljeništva na vrhu Alpa i otmica sina mađarskog regenta Horthya uz puč u Budimpešti.

Skorzeny je jednako tako bio popularan i među svojim neprijateljima. Među Amerikancima su se prepričavale legendarne priče o podvizima SS komandosa, a sovjetski NKVD je u svoju fabriciranu priču o atentatu na veliku Trojku (Staljin-Roosevelt-Churchill) ubacio Skorzenya ne bi li priča dobila na težini i važnosti. Poslije rata u socijalističkoj Jugoslaviji je u povijesnim udžbenicima pisalo da je Hitlerov tjelohranitelj lično lovio Josipa Broza (iako je vidljivo, kako iz Skorzenyevih memoara, tako i iz drugih dokumenata, da on nije sudjelovao u akciji). Read more

Otto Skorzeny – biografija

Uvod u “Otto Skorzeny – mit i propaganda od Goebbelsa do ORF-a i ZDF-a”

tumblr_mbf8yyo7pR1rvwhxuo1_500

Otto Skorzeny rođen je 1908. u Beču u obitelji srednjeg sloja koji je poslije Prvog svjetskog rata i poraza Austro-Ugarske sve više iščezavao. Wikipedija donosi zanimljivu triviju – navodno se mladi Otto požalio svom ocu kako nikad u životu nije probao pravi maslac, na što mu je otac odgovorio u stilu ‘čega nema, bez toga se može’ i da nije loše priviknut se na to da život nije lagan.[i] Neki povjesničari tvrde da je takav spartanski odgoj utjecao da Otto Skorzeny postane to što jest. S 18 godina upisao se na Bečko tehničko sveučilište gdje je 1931. diplomirao i stekao titulu inženjera građevine. Inženjersko znanje kasnije će se pokazati od velike koristi pri planiranju akcija koje je vodio kao zapovjednik njemačkih komandosa. Još jedan detalj iz studentskih dana obilježit će Skorzenya kao vojnika – mladi Otto se u to vrijeme bavio akademskim mačevanjem, tako da je u jednom dvoboju zaradio povredu na lijevom obrazu. Sam Skorzeny je rekao da mu je mačevanje pomoglo da se nauči nositi s boli i da nastavi izvršavati zadatke bez obzira na sve. Upravo velika brazgotina na lijevom obrazu zajedno s njegovom izuzetnom visinom (neki podaci govore o visini od 196 cm, drugi o 192cm, sam Skorzeny iznosi podatak od 195cm[ii] ) pridonosili su njegovoj pojavnosti i karizmi. Read more

Pedeset godina Koncila. Gdje smo, kamo smo došli i kako dalje?

 

Gledajući Mad Mene ilitiga Momke s Madisona, pobliže se vidi doba u kojem je započeo pred pedeset godina Drugi vatikanski koncil. Valja još dodati Kubansku krizu. Ludu utrku za oružjem, svemirsku utrku. Zavladao je osjećaj kraja vremena. A to se zbiva u lošem dobu. Tada Ivan XXIII. saziva Koncil. Čiji kraj neće doživjeti. Koncil je čudo vjere. Dokaz da Duh Sveti nije napustio svoju Crkvu. Tko hoće čitati o Koncilu, ima pregršt toga. Meni je više cilj ovdje pisati, iz moje perspektive, što je ostalo od toga Koncila.

Prvo ćemo o dobrim stvarima. Suspendiran je latinski iz bogoslužja. Kojeg je doduše Benedikt XVI. vratio nazad na mala vrata, ali ipak od nekog jačeg oživljavanja latinskog bogoslužja neće biti tako uskoro. Narodni jezik, blago prve Crkve, blago koje su uživali i rani Hrvati (glagoljsko bogoslužje bit će važno u raspravama o jeziku na samom Koncilu), to i dalje živi u Rimokatoličkoj crkvi (koja sebe doduše voli pogotovo od koncila nazivati samo Katoličkom crkvom). Ostala je decentralizacija i veća neovisnost lokalnih biskupa o Vatikanu, iako se to tako ne čini, ali i dalje biskup je poprilični gazda na svome području (osim ako ga Benedikt XVI. ne suspendira na dvije minute, Dajle mi). Ostao je jedan specifičan revival, ponovno ožitvorenje teološkog života i dijaloga. Pogotovo na hrvatskim područjima. Read more

Sharing Buttons by Linksku