Category: Društvo

God bless America, God bless Twitter

Ako se i dalje pitate da li je Osama bin Laden doista mrtav, kako kažu Amerikanci kojima ne bi bilo prvi put da lažu cijelom svijetu, ili je i dalje živ i skriva se poput šišmiša u nekoj špilji, neka vaša nedoumica bude riješena krunskim dokazom Osamine smrti koji nam nisu ponudili ni Bijela kuća ni neka svjetska tv-kuća, nego – društvena mreža Twitter. Stanovnik Abbottabada, gradića u blizini Islamabada, Osamin komšija Sohaib Atar, na oduševljenje virtualne svjetske javnosti uživo je tvitao o napadu. Prijenos uživo na Twitteru ipak nije spriječio da Obamin malo zakašnjeli govor o smrti bin Ladena prati više od 56 milijuna razigranih Amerikanaca. Novinari su donijeli zanimljiv podatak: „Američki idol“, najgledaniji zabavni show na američkoj televiziji prati u prosjeku 25 milijuna gledatelja po epizodi. Samim tim što se govor o ubojstvu bin Ladena uopće uspoređuje s „Američkim idolom“, to mnogo govori o američkoj javnosti, koja smaknuće čovjeka tretira kao show. Normalan čovjek, pogotovo vjernik kojemu sveti spisi sugeriraju „Ne ubij“, ne bi se trebao nimalo veseliti nečijem ubojstvu, a pogotovo ne bi trebao oduševljeno slaviti, kao što su to Amerikanci radili čak na stadionima za vrijeme utakmica. Rulja koja se veseli smaknuću jednog čovjeka prizor je dobro poznat i čest u povijesti čovječanstva, i nipošto nije pobjeda demokracije i ljudskosti, nego njihov najdublji poraz. Dapače, taj prizor mnogo govori o mračnoj strani ljudskog roda. Kad bi se danas uveli prijenosi smaknuća uživo, gledanost bi oborila rekorde. Duh mase se nije popravio od srednjeg vijeka, kad su trgovi za vrijeme spaljivanja heretika i vještica bili puni oduševljene gomile. Javnost je i danas željna da uživo iskusi nasilje i ubijanje. Nemojte se začuditi ako u skoroj budućnosti nakon Osame još neki neprijatelji američke demokracije svoje zadnje trenutke života provedu pred tv-kamerama. Read more

Guernica

Dvadeseto je stoljeće u Španjolskoj bilo puno prevrata. Druga španjolska republika razdoblje je republikanske vlade u Španjolskoj koje je trajalo od 14. travnja 1931. kad je kralj Alfon XIII. napustio zemlju te je ukinuta monarhija do  1. travnja 1939.godine.

Socijalno-političko stanje u Španjolskoj, kao i gospodarska kriza postepno su doveli Španjolsku do građanskog rata koji je trajao od 17. srpnja 1936. do 1.travnja 1939.

Štrajkovi i demonstracije karakterizirirali su vladu desnog centra (1934.-1936.), međutim, nakon što je pala i u veljači 1936. zamijenjena ljevičarskom vladom koja je do pobjede došla zahvaljujući velikom broju anarhista (radikalizirana španjolska radnička klasa) situacija se dodatno pogoršala te je vojska 17. srpnja 1936. pokušala izvršiti državni udar i time započela građanski rat. Read more

Kultura straha #3

Jedna od konzekvenci „kulture straha“ jest princip „plemenite laži“. Kako funkcionira taj princip? Slažemo li djetetu da je u bunaru babaroga, ono neće srljati u bunar, neće pasti preko ruba i zaglaviti u bunaru. Međutim, dijete će na babarogu misliti i nakon što se makne od bunara, ono će prije spavanja zaviriti u ormar i ispod kreveta da vidi nije li se tu slučajno sakrila kakva babaroga. Hoću reći: ako djecu odgajamo strahom da ih spasimo od zla, može se lako dogoditi da taj strah zauvijek opečati razvoj djetetove ličnosti. Nadalje, kad to dijete odraste, shvatit će da u bunaru nema babaroge. Još gore, shvatit će da su mu roditelji lagali. Pa ako su roditelji lagali, umovat će sada već odraslo dijete, zašto ne bi i ono lagalo? „Plemenita laž“ je posljedica lijenosti u odgajanju i trudu oko djece, ali i tragičnog nepovjerenja da dijete može i treba nešto i samostalno shvatiti i iskusiti. Istom logikom lijeni su roditelji djecu oduvijek strašili da je seks nešto loše za njih, nešto nemoralno, kako bi ih sačuvali od neželjenih trudnoća. Čim se ta djeca odlijepe od roditelja, otići će u drugu krajnost, prakticirat će seks bez ikakve odgovornosti i moralne svijesti. Zašto? Jer ih lijeni roditelji nisu odgajali za odgovornost i moralnost, nego su ih plašili. Read more

Kultura straha #2

Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade – upravo ono čega se najviše boje. (Ivo Andrić, Znakovi kraj puta)

U konceptu „kulture straha“ kriju se neki paradoksi. Ja sam ih naveo samo pet, ali sigurno ih ima više, jer je strah sam po sebi nešto veoma iracionalno i u sebi krije bezbroj paradoksa, proturječja i antinomija, i tako se, na apsurdan način, razvija, održava i raste.

Jedan paradoks „kulture straha“ jest u tome da ona raste u trenutku kada, po svemu sudeći, živimo sigurnijim životom nego ikad ranije u povijesti. U vremenu kad smo toliko tehnički napredovali da bismo trebali biti potpuno sigurni, najviše se bojimo. Nekako bi se moglo opravdati preplašene homo sapiense koji su stražarili s toljagama na ulazima u pećine da ih noću neće napasti opaki špiljski medvjedi i sabljasti tigrovi. Nekako se može razumjeti i zloupotrijebljenom religijom isprepadanog pojedinca viktorijanskog doba, koji je vjerovao da nakon zalaska sunca krajolikom haraju vrazi, vještice, vile i vukodlaci, i koji je kraj vrata na vješalici uz kaput držao vile i pušku. Ali danas? Danas su kuće u zemljama Zapada zaštićene kao malene tvrđavice, tvrđavice iz kojih vire isprepadani ljudi kasnog kapitalizma. Read more

Kultura straha #1

Strah od opasnosti je deset tisuća puta strašniji od same opasnosti. (Daniel Defoe)

Tragedija današnjice je sveopći i univerzalni strah, toliko dugo suzbijan da ga čak možemo i podnositi. (Faulkner)

 

Kad bismo u svakoj situaciji iz naše svakodnevice razmišljali s nepovjerenjem, da će nas u ćevabdžinici otrovati, da će nas taksist prevariti i ubiti, da će nas u trgovini prevariti i naplatiti nam marku-dvije više, takav život bi bio nepodnošljiv. Na izvornu ljudskost spada to da se s drugima srećemo s urođenim povjerenjem, pa čak i kada je riječ o strancima. Netko treba prvo da se ponaša sumnjivo da bismo posumnjali. Mi unaprijed vjerujemo jedni drugima na riječ, unaprijed imamo povjerenja jedni u druge. Naravno, na ljudsko ponašanje bitno spada i instinktivan oprez, ali kad se taj oprez pretvori u stalan strah, takvo stanje je vrlo neljudsko. Uglavnom se to događa u poremećenim situacijama i okolnostima (ratovi, krize, režimi, velika nasilja), da se izvorno ljudsko povjerenje zamijeni s konstantnim osjećajem paranoje, straha i sumnjičavosti. Danas postoji čitav skup društvenih pojava koje sustavno potkopavaju i uništavaju najtemeljniji ljudski odnos povjerenja prema drugima, prema svijetu i životu uopće, skup koji se može označiti kao „kultura straha“. Read more

Tko to tamo prosvjeduje?

foto: index.hr

 

Svi na ulice! HDZ lopovi!, Jaco odlazi! već mjesec dana odjekuje ulicama Zagreba. U mjesec dana prosvjeda ništa bitno se nije promijenilo na društveno političkoj sceni Hrvatske. Nezaposlenost i dalje raste, troškovi života su sve veći, većina hrvatskih političara i dalje radi na vlastitim interesima umjesto na dobrobiti vlastitog naroda. Socijalni bunt u hrvatskoj zasada nije doveo do željenih promjena. Fejsbukovci na čelu sa Ivanom Pernarom uspjelih su ono što mnogima nije uspjelo još od olovnih 90ih od kada pamtimo velike prosvjede potpore Radiju 101, kada je glavni zagrebački trg preplavilo oko 100 000 prosvjednika. Znakovito je da vlast, unatoč uvredama prosvjednika na račun pojedinih državnih dužnosnička, nije reagirala represijom i nasiljem, osim par iznimaka koje su isprovocirale subkulturne skupine BBB-a  i anarhista, što pokazuje da je demokracija u Hrvatskoj ipak došla do jednog višeg stupnja zrelosti i prava građana na izražavanje nezadovoljstva stanujem, za razliku od brutalnog gušenja „hrvatskog proljeća“.

Prosvjedi i „revolucije“ ne organiziraju se preko Facebooka, barem ne u demokratskim društvima za razliku od autoritativnih režima gdje je Internet  jedini mediji koji organi represije ne mogu u potpunosti kontrolirati i filtrirati dostupnost. Za masovne prosvjede koji bi prodrmali učmalost i licemjerje političkih elita u Hrvatskoj potrebno je stvaranje „kritične mase“ i konsenzus svih slojeva hrvatskog društva, seljaka, radnika, akademske zajednice, Crkve, branitelja. Dok sve te društvene grupe ne nađu zajednički strateški cilj, program i vodstvom, do nužnih promjena neće doći. Read more

Budizam je novi opijum naroda

U jednoj od mnogih soba Davida i Victorije Beckham stoji zlatna statua Bude visoka metar i pol.  Madleine Bunting ju je uočila na TV-u, kako je rekla auditoriju na posljednjoj Uncertain Minds konferenciji. Što to ima u budizmu, pita se ona, da se odlično slaže sa modernim konzumerizmom?

Budistički pisac Stephen Batchelor, koji  je zajedno s budističkim misliocem John Peacockom sudjelovao na konferenciji, odgovorio je da u Tajlandu postoji hram u kojem je Buda predstavljen poput male slike Davida Beckhama. Simetrija je perfektna, i postavlja životno pitanje za zapadnjački budizam.

Zapadnjački budizam sebe predstavlja kao lijek protiv stresa modernog života iako, kao što je primijetio Slavoj Žižek, zapravo funkcionira kao perfektni nadomjestak modernom životu. On pomaže sljedbenicima da se odvoje od stresa, dok ostavlja izvor stresa netaknutim: potrošačke sile nastavljaju neometano svojim kreativno-destruktivnim putem. Ukratko – budizam je novi opijum naroda. Read more

Kratka povijest mita o vampirima #2

Dio drugi: baba Milica, grof Milošević, Foto Mile i Mile laktaški – povijest (veliko)srpskog vampirizma

Nakon što smo u prethodnom tekstu prikazali evoluciju vampirskog mita i dokazali njegovu nepovezanost s likom Vlada Tepeša Dracule, naše daljnje istraživanje podrijetla tog mita vodi nas iz mračne Transilvanije na naš dragi Balkan.

Sam izraz vampir potječe sa Balkana gdje su mitovi o vampirima bili česti i odakle su se u 18.st. proširili na Zapad. Smatra se da je prvobitni oblik riječi bio upir i da se kao takav proširio s Balkana i prilagodio različitim jezicima. U engleskom jeziku riječ vampire počinje se upotrebljavati od 4.V.1732. kada je London Journal objavio članak o navodnoj vampirskoj epidemiji u Srbiji. Naime, izvještaj petorice austrijskih časnika (od kojih su trojica bili liječnici), pod nazivom „Visum et repertum“ („Viđeno i otkriveno“) detaljno i precizno govori o pojavi vampirizma u selu Medveđa blizu Beograda. Read more

Kratka povijest mita o vampirima #1

Dio prvi: od grofa Dracule do Sumrak-sage, vampiri od Vlaške do Raške

Vampir je u pučkim legendama naziv za mrtvaca s nadnaravnim moćima koji noću ustaje iz groba i siše ljudima krv. Dva su načina kako postati vampir: ili sklopiti savez s Nečastivim za života, ili biti ugrižen od drugog vampira. Mitove o krvožednim stvorenjima poput vampira imaju skoro sve kulture i civilizacije, počevši od drevnih Egipta, Mezopotamije, Indije i Kine, do Eskima i Azteka. U Africi su zabilježene priče domorodaca o bićima koja se pretvaraju u razne ptice ili krijesnice, proganjaju djecu i sišu im krv noću. Na Bliskom istoku nemrtve krvopije imaju izvor u mitu o ženskom demonu Lilith, prvoj Adamovoj ženi, koja se okrenula mračnoj strani, postala kraljica zlih duhova, te sisala krv trudnicama i djeci. Kod hindusa postoje slične priče o nemrtvima koji opsjedaju ljude nakon smrti, a povezane su s reinkarnacijom. U tibetanskoj budističkoj terminologiji postoje priče o pretas, „gladnim duhovima“, pojedincima čiji se umovi u trenutku fizičke smrti nisu u stanju osloboditi želje, pa se vraćaju i progone žive. Stari Grci su svoju verziju krvopija zvali lamije ili empuse i povezivali ih s vješticama i kanibalizmom. Priče o „nemrtvima“ – vrykolakas – održale su stoljećima kasnije u Grčkoj. U ranom su srednjem vijeku (12.-13.st.) najstarije kronike na latinskom govorile o vampirima, koristeći termin sanguissugae (krvopije). Sve ovo su međutim priče slične mitu o vampirima, a odakle potječe pravi mit o vampirima i sam termin vampir, o tome ćemo nešto kasnije u nastavku teksta. Read more

Ratnici, pesnici i različiti bogovi

Prije nekoliko godina spletom okolnosti našao sam se u Ferrari, renesansnom dragulju Italije. Moji domaćini Talijani su me vodili ulicama, pokazivali značajne građavine i uspješno ili manje uspješno nabadali o povijesti grada, o srednjovjekovnim kraljevskim intrigama, kulturi, renesansi – na otprilike jednak način na koji sam ja njima predstavio Sarajevo nekoliko mjeseci ranije. Kada smo se našli na prekrasnom renesansnom trgu ponosno su rekli: „Ovdje je ljetos svirao Kočani orkestar!“

Moram priznati da do tada nisam čuo za Kočani orkestar, pa sam mrtav-ladan upitao: „Tko?“, što je izazvalo nevjerovatno čuđenje kod mojih domaćina. Kasnije su mi objasnili da je moje nepoznavanje Kočani orkestra ekvivalent, npr., njihovom nepoznavanju Erosa Ramazzotija. Kasnije se povela rasprava o raznim balkanskim orkestrima za sahrane i vjenčanja, Goranu Bregoviću i balkanskoj muzici koju sluša svaki napredni mladi europejac, dok sam ja pokušao objasniti da je pojam balkanske muzike mnogo širi od FOR EXPORT ONLY Guče i da na Balkanu uglavnom ljudi ne slušaju glomazne orkestre, već prije, što je porazno, turbo-folk – jugoistočni MTV. Priča o renesansnoj Ferrari je ostala u pozadini. Read more

Sharing Buttons by Linksku