Category: Antropologija

Kultura straha #5

(Pošto je politička korektnost tema o kojoj se može mnogo reći, odlučio sam joj posvetiti još pokoji nastavak. U ovom će nastavku biti riječi o sindromu krivnje, još jednom obilježju političke korektnosti i faktoru koji pogoduje širenju „kulture straha“.)

Politička korektnost je kod Europljana povezana sa sindromom krivnje. Kada skupine i manjine svake vrste, etničke, vjerske i kulturne prigovaraju većini da je bezobrazna ili neosjetljiva za razlike ili da je nedovoljno liberalna prema tuđim ili drukčijim običajima, često se događa da većina na to pristaje i povlači se od svojih stajališta. Kultura šire društvene zajednice uzmiče pred kulturama skupina, stidi se, nesigurna je u sebe, udara se u prsa, moli oprost, i na koncu negira samu sebe. Ponaša se poput onih roditelja koji u strahu da su prestrogi čine sve moguće ustupke djeci i ne primjećuju da ih krivo odgajaju, a sebe lišavaju autoriteta i ugleda (o tome smo govorili i u 2. nastavku našeg serijala o „Kulturi straha“). Read more

Prikaz knjige: „Priručnik za idolopoklonike i fanatike“, Balkan 2011.

„Priručnik za idolopoklonike i fanatike“ plod je združenog rada više autora nacionalističke i fundamentalističke orijentacije, koji pripadaju raznim vjerskim i nacionalnim zajednicama na Balkanu. Balkan, područje poznato po pluralizmu raznih uvjerenja i svjetonazora, kroz povijest je bio savršena oaza za mnoge idolopoklonike i fanatike koji su na ovim prostorima uvijek imali koga mrziti i progoniti u ime svoje verzije boga (idola). Knjiga je sjajan primjer interdisciplinarnosti idolopoklonika i fanatika svih boja, uvjerenja i obilježja. Iako na Balkanu ima mnoštvo nacionalističke i vjersko-fanatičke literature i govora, ovo je prvi sustavni priručnik ovakve vrste koji nastoji posredovati temeljne informacije o zajedničkim osobinama svih nacionalizama i vjerskih fundamentalizama. U vremenu kada se svijetom širi pokvareni duh liberalizma i demokracije pod utjecajem masonerije, đavla/šejtana i njegovih slugu, ova knjiga može poslužiti kao savršen vodič onima koji žele i dalje očuvati dobru staru balkansku tradiciju i živjeti u stalnom strahu i mržnji prema drugima i drugačijima. U pripremi je i izdanje za predškolsku djecu, kako bi i naši najmlađi uzrasti mogli već od vrtića krenuti stopama svojih predaka i jednog dana sudjelovati u besmislenim ratovima, umjesto da ih pokvareni intelektualci i duhovnici poučavaju u duhu besmislenih i ispraznih novotarija kao što su poštivanje ljudskih prava, sloboda i razvijanje kritičnog duha. Donosimo neke od najzanimljivijih dijelova knjige, nacionalistički i fundamentalistički Dekalog i dvije zapovijedi ljubavi, temelj i srž svake fanatične vjere i idolopoklonstva. Read more

Kultura straha #3

Jedna od konzekvenci „kulture straha“ jest princip „plemenite laži“. Kako funkcionira taj princip? Slažemo li djetetu da je u bunaru babaroga, ono neće srljati u bunar, neće pasti preko ruba i zaglaviti u bunaru. Međutim, dijete će na babarogu misliti i nakon što se makne od bunara, ono će prije spavanja zaviriti u ormar i ispod kreveta da vidi nije li se tu slučajno sakrila kakva babaroga. Hoću reći: ako djecu odgajamo strahom da ih spasimo od zla, može se lako dogoditi da taj strah zauvijek opečati razvoj djetetove ličnosti. Nadalje, kad to dijete odraste, shvatit će da u bunaru nema babaroge. Još gore, shvatit će da su mu roditelji lagali. Pa ako su roditelji lagali, umovat će sada već odraslo dijete, zašto ne bi i ono lagalo? „Plemenita laž“ je posljedica lijenosti u odgajanju i trudu oko djece, ali i tragičnog nepovjerenja da dijete može i treba nešto i samostalno shvatiti i iskusiti. Istom logikom lijeni su roditelji djecu oduvijek strašili da je seks nešto loše za njih, nešto nemoralno, kako bi ih sačuvali od neželjenih trudnoća. Čim se ta djeca odlijepe od roditelja, otići će u drugu krajnost, prakticirat će seks bez ikakve odgovornosti i moralne svijesti. Zašto? Jer ih lijeni roditelji nisu odgajali za odgovornost i moralnost, nego su ih plašili. Read more

Kultura straha #2

Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade – upravo ono čega se najviše boje. (Ivo Andrić, Znakovi kraj puta)

U konceptu „kulture straha“ kriju se neki paradoksi. Ja sam ih naveo samo pet, ali sigurno ih ima više, jer je strah sam po sebi nešto veoma iracionalno i u sebi krije bezbroj paradoksa, proturječja i antinomija, i tako se, na apsurdan način, razvija, održava i raste.

Jedan paradoks „kulture straha“ jest u tome da ona raste u trenutku kada, po svemu sudeći, živimo sigurnijim životom nego ikad ranije u povijesti. U vremenu kad smo toliko tehnički napredovali da bismo trebali biti potpuno sigurni, najviše se bojimo. Nekako bi se moglo opravdati preplašene homo sapiense koji su stražarili s toljagama na ulazima u pećine da ih noću neće napasti opaki špiljski medvjedi i sabljasti tigrovi. Nekako se može razumjeti i zloupotrijebljenom religijom isprepadanog pojedinca viktorijanskog doba, koji je vjerovao da nakon zalaska sunca krajolikom haraju vrazi, vještice, vile i vukodlaci, i koji je kraj vrata na vješalici uz kaput držao vile i pušku. Ali danas? Danas su kuće u zemljama Zapada zaštićene kao malene tvrđavice, tvrđavice iz kojih vire isprepadani ljudi kasnog kapitalizma. Read more

Kratka povijest mita o vampirima #2

Dio drugi: baba Milica, grof Milošević, Foto Mile i Mile laktaški – povijest (veliko)srpskog vampirizma

Nakon što smo u prethodnom tekstu prikazali evoluciju vampirskog mita i dokazali njegovu nepovezanost s likom Vlada Tepeša Dracule, naše daljnje istraživanje podrijetla tog mita vodi nas iz mračne Transilvanije na naš dragi Balkan.

Sam izraz vampir potječe sa Balkana gdje su mitovi o vampirima bili česti i odakle su se u 18.st. proširili na Zapad. Smatra se da je prvobitni oblik riječi bio upir i da se kao takav proširio s Balkana i prilagodio različitim jezicima. U engleskom jeziku riječ vampire počinje se upotrebljavati od 4.V.1732. kada je London Journal objavio članak o navodnoj vampirskoj epidemiji u Srbiji. Naime, izvještaj petorice austrijskih časnika (od kojih su trojica bili liječnici), pod nazivom „Visum et repertum“ („Viđeno i otkriveno“) detaljno i precizno govori o pojavi vampirizma u selu Medveđa blizu Beograda. Read more

Kratka povijest mita o vampirima #1

Dio prvi: od grofa Dracule do Sumrak-sage, vampiri od Vlaške do Raške

Vampir je u pučkim legendama naziv za mrtvaca s nadnaravnim moćima koji noću ustaje iz groba i siše ljudima krv. Dva su načina kako postati vampir: ili sklopiti savez s Nečastivim za života, ili biti ugrižen od drugog vampira. Mitove o krvožednim stvorenjima poput vampira imaju skoro sve kulture i civilizacije, počevši od drevnih Egipta, Mezopotamije, Indije i Kine, do Eskima i Azteka. U Africi su zabilježene priče domorodaca o bićima koja se pretvaraju u razne ptice ili krijesnice, proganjaju djecu i sišu im krv noću. Na Bliskom istoku nemrtve krvopije imaju izvor u mitu o ženskom demonu Lilith, prvoj Adamovoj ženi, koja se okrenula mračnoj strani, postala kraljica zlih duhova, te sisala krv trudnicama i djeci. Kod hindusa postoje slične priče o nemrtvima koji opsjedaju ljude nakon smrti, a povezane su s reinkarnacijom. U tibetanskoj budističkoj terminologiji postoje priče o pretas, „gladnim duhovima“, pojedincima čiji se umovi u trenutku fizičke smrti nisu u stanju osloboditi želje, pa se vraćaju i progone žive. Stari Grci su svoju verziju krvopija zvali lamije ili empuse i povezivali ih s vješticama i kanibalizmom. Priče o „nemrtvima“ – vrykolakas – održale su stoljećima kasnije u Grčkoj. U ranom su srednjem vijeku (12.-13.st.) najstarije kronike na latinskom govorile o vampirima, koristeći termin sanguissugae (krvopije). Sve ovo su međutim priče slične mitu o vampirima, a odakle potječe pravi mit o vampirima i sam termin vampir, o tome ćemo nešto kasnije u nastavku teksta. Read more

Mala sirena, Djed Mraz, Pokahontas, iluminati i novi svjetski poredak

Priča prva:

Kako mi imamo naviku da nepogrešivom preciznošću sa Zapada najbrže usvajamo ono najgore, tako se nedavno kod nas pojavio deset-i-kusur-minutni kontroverzni film koji je preplavio internet izazvavši rasprave na forumima, video koji nas pokušava uvjeriti kako je Disneyeva produkcija zlo smišljeno s namjerom da nam uništi porodice i pokvari djecu. Ako ste pogledali ovaj video koji bismo slobodno mogli nazvati Disneyev uvod u anatomiju, sve je tu jasno, kvarni masoni su baš podmuklo napali najmlađe pripadnike našeg društva. Ostaje nejasno samo: što više iritira, kretenska zavjerenička muzika u pozadini ili video i tekst koji gledate. Tvrdnja o subliminalnim porukama u crtićima i reklamama je stara priča, ima tu ponešto i istine, ali što je previše, previše je. Najprije je na udaru najveći neprijatelj svakog gorljivog vjernika: seks. Pa imamo kratki uvod u nebuloznu tehniku kreiranja podsvjesnih seks poruka u crtane filmove kako bi se te, najopasnije od svih poruka, uvukle u dječju podsvijest. Penisi, vagine, gole žene, sve je to izvježbano vjerničko oko pronašlo u crtanim filmovima. Pitam se samo na što naliči podsvijest čovjeka koji nam razotkriva ovu zavjeru crtajući najprije penis, a onda nadograđujući sliku mede ili zeke na njega?! Read more

Kako ćemo jednog dana pojesti zadnjeg kanibala

Kako je danas moderno pisati o prehrani, zdravoj, nezdravoj, prehrani uopće, bilo bi red da se progovori i riječ-dvije o kanibalizmu, jer i to je vrsta prehrane.

Prvo što treba reći jest da postoje ljudski i životinjski kanibalizam.

Životinjski je puno češći. Postoje brojni slučajevi kada životinja pojede jedinku svoje vrste, npr. pauk pauka. Kod životinja je čest i „seksualni kanibalizam“, kada npr. bogomoljke nakon ili umjesto parenja pojedu mužjaka (da sam bogomoljac i da me već ženka mora pojesti, inzistirao bih da to bude barem nakon, a ne umjesto parenja!). Muškarcima koji se žale na žene, neka ovo bude poruka kako uvijek može biti i gore. Ako te priroda nagradi da budeš mužjak bogomoljke, dogodit će ti se da najprije izgubiš nevinost, a minutu nakon toga i glavu.

Nama je međutim u ovom razmatranju zanimljiviji kanibalizam koji se tiče naše vrste. Read more

Sharing Buttons by Linksku