Author: jimbo

Etika „Zvjezdanih staza“ /1/

Ususret referendumu: rodna ideologija vs. ugnjetavanje manjina

STTNG517TheOutcast18_zps9b0f7431

„Zvjezdane staze“ su serija koja fascinira, nadahnjuje i zabavlja mnoge tijekom zadnja 4 desetljeća. Osim maštovitih nagađanja o budućnosti, „Zvjezdane staze“ na nejeftin način obrađuju mnoge zamršene etičke, socijalne, religijske, političke, kulturalne, i druge svakodnevne teme, pokazujući nam kako će današnji etički problemi i predmeti debata biti prisutni i u budućnosti, ma koliko god naš svijet bude više (ili čak manje) razvijen nego danas.

Cijelu seriju prožima određena filozofija nade, optimizma i odgovornosti prema svemu stvorenom, po čemu se na nekim točkama približava monoteističkim religijskim konceptima. Unatoč tome, a zbog toga što se Gene Roddenbery izjašnjavao kao agnostik i sekularni humanist, te zbog toga što se u seriji rijetko ili nikako spominju Bog, kršćanstvo ili druge religije, mnogi su seriju etiketirali kao antireligijsku. No, sam sadržaj serije ušutkuje sve prigovore. Naime, u „Zvjezdanim stazama“ se na uzvišen i jako dobar način obrađuju religijske teme, pa makar i bez mnogo njihova eksplicitnog spominjanja. Read more

Iz laboratorija dr. Deretića #2: Tales je bio Telić, a Tito američko-poljski jevrej?

Jovan_Deretic-456x250

O bogovima i religijama

  • „Zevs, Posejdon, Hera, Afrodita, Apolon su uzeti od Srba, to su srbska božanstva!“
  • „Isusovi apostoli su uglavnom znali srpski jezik.“
  • „Devica Marija mora da je bila Srpkinja jer je Marija očigledno srpsko ime. Osim toga, hrišćanstvo je kopija stare srpske paganske religije. Isus je proveo svoju mladost među Srbima na Balkanu.“ Read more

Iz laboratorija dr. Deretića #1: Drakula je princ s Kosova, a Barcelona najtrofejniji srpski klub

         vampir-grog-drakula-srbin-jovan-deretic-drakula-je-srbin-bojan-jankovic-vl-1328585176-115796

  Nedavno sam na jednom malom forumu vidio postavljeno pitanje Hrvatima, Bošnjacima i Srbima što najviše zamjeraju jedni drugima, a što najviše cijene jedni kod drugih. Među raznim subjektivnim i ponešto objektivnim, duhovitim i neduhovitim, dobronamjernim i uvredljivim odgovorima, dalo se iščitati kako je jedna od stvari koju Hrvati i Bošnjaci najviše i složno zamjeraju Srbima njihova težnja za prisvajanjem tuđeg, od teritorija, književnika do tuđih sportskih medalja. Oni koji su iskazali ovaj prigovor, slažu se kako Srbi „imaju čudno razmišljanje gdje sve što imalo liči na neke crte iz njihove kulture, jezika, tumače kao izvorno njihovo pa potom ukradeno“.

Ivan Lovrenović piše kako je „po formatu i po dometima pretenzija, srpski kulturni nacionalizam bio i ostao nenadmašen. Nema toga na zamišljenom štokavskomu jezično-literarnom atlasu, što on ne drži ekskluzivno svojim. Hrvatski jezik? Dubrovačka književnost, ili franjevačka književnost u Bosni, kao dijelovi hrvatske književnosti? Bosanski jezik? Bošnjačko-muslimanska književnost? Crnogorski jezik i književnost? Ništa od toga, naravno, ne može biti priznato! Ili, može, ali uvrh glave kao nekakvi lokalni, regionalni varijeteti integralne srpske kulture.“ Dok su – kako se pokazalo – ništa manje zloćudni hrvatski i bošnjački kulturni nacionalizam u povijesti ipak bili manje formata, prvenstveno jer su imali puno manje historijskih prilika za dominaciju, srpski kulturni nacionalizam se češće tijekom povijesti uspijevao poistovjetiti s državom, i staviti u svoju službu instrumente države. Read more

KRITIKA KRITIKE #2: POMODARSTVO I KUŠNJA USPJEHA

critics

1.  O pomodarskim posljedicama kritike

 Važno pitanje za razumijevanje današnje kritike je pitanje posljedica te kritike. A one su bitno drugačije u odnosu na minula stoljeća. Dok su ruski intelektualci (Platonov, Mandeljštam npr.) zbog svojih kritika sovjetskih kolhoza, poema o Staljinu i sličnog, bili protjerani u sibirske gulage, pogubljivani, a njihove obitelji zatirane, dok je Bonhoeffer zbog kritike nacizma završio obješen u logoru, današnji kritičar, nakon rješavanja režija i kupnje namirnica u trgovini, i nakon što je pogledao omiljeni film ili pogledao utakmicu, sjeda za laptop i počinje pisati kritiku, Kritika ubrzo biva objavljena, prenošena, nagrađena lajkovima na fejsbuku, dodatno potvrđena pokojim prostačkim komentarom nekog kretena kojemu se kritičar u svojoj bezbrižnosti zadovoljno smješka dok pregledava koliko lajkova ima njegov tekst.

Naravno, nemojte krivo shvatiti, ne radi se ovdje o tome da čovjek mora biti pogubljen ili protjeran u gulag kako bi njegova kritika imala smisao, radi se samo o tome da kritika jučer i kritika danas nemaju iste posljedice, i da s tim mora itekako računati onaj tko želi biti ozbiljan kritičar. Read more

Ivica Šola: Mediji u Hrvatskoj i problem novog jednoumlja

Prepiska predavanja dr. Ivice Šole na temu “Mediji u Hrvatskoj i problem novog jednoumlja” održanog na tribini u organizaciji Studentskog pastorala Zagreb

Capture

MEDIJI U HRVATSKOJ

 Što se tiče tiskanih medija, ono što se događa 91. za sve je bio šok. Sloboda je inače šok. Zna se da zatvorenici kad ih se pusti iz zatvora, pogotovo dugogodišnji zatvorenici, imaju problem socijalizacije. Postoji problem nekih ljudi koji se čak žele vratiti nazad u zatvor, jer su tamo navikli na jednu rutinu. Slično je s društvom koje je dugo desetljeća – pa tako i mediji – bilo pod paskom jedne stranke odnosno partije, gdje novinarstvo praktično nije postojalo u smislu kako je u to vrijeme poznavao slobodni Zapad – pluralizam mišljenja, pluralizam stavova. Dolazi 91. Kao što smo trebali učiti demokraciju, trebali smo učiti i medije. Događaju se prve privatizacije. Prva privatizacija – opet naglašavam da najbolje poznajem tiskane medije – je privatizacija Večernjeg lista koji je prodan zakladi Styria za 22 milijuna maraka, a udio Vipneta koji je u to vrijeme Večernji list imao prodan je kasnije za 30 milijuna eura. Što to govori? To govori kao da ja vama prodajem auto i dam vam još 10.000 eura. Je li to dobra prodaja? Nije to dobra prodaja. Ja nisam ovdje ni istražitelj ni državni odvjetnik, nego samo želim reći kako su mnoge stvari nakon dolaska slobode – kako je medij glavno sredstvo utjecanja na javnost – sav kapital, sva politika prvo je trebala zaskočiti na medije, stvoriti svoju medijsku mrežu. U tom smislu i izvanjskim igračima, bez obzira koje provenijencije bili – bilo je naravno što je potpuno razumljivo – prvo doći u posjed medija. Večernji list se kasnije razvija kako se razvija, a paralelno s njim nastaje i jedan drugi medij također opterećen nekakvom hipotekom – to je Europa Press Holding – odnosno Jutarnji list. Kada je Ivo Pukanić u prvom broju Republike izašao s aferom Grupo u kojoj tvrdi – Grupo je naziv te afere a upućuje na mafiju, da se radi o udruživanju, tko je peti ortak, mnogi se sjećaju te priče – ali je gospodin Pavić vrlo brzo pušten iz zatvora i rečeno je da od afere Grupo nema ništa, da je to sve, kolokvijalno govoreći, OK, ali zadnjih godina, kako su sve novine pale u veoma velike probleme, vidjelo se da Miroslav Kutle, koji je bio spominjan od Pukanića kao jedan od tih ortaka, a riječ ortak opet rabi se u kriminalnom kontekstu – da je ipak potraživao neke novce od Pavića. To znači da afera Grupo nije bila baš izmišljena, iskonstruirana afera. Ja sada ovdje ne ću ulaziti u dubinu i širinu toga. Ono što vam želim reći je da se oko medija i u jednom i u drugom slučaju dakle vrti veliki novac i utjecaj, i mi ni jednu ni drugu privatizaciju – nastanak medija – nikada nismo do kraja istražili niti imamo nekakav definitivni pravorijek, pa ne ću ni ja ovdje biti neozbiljan i špekulirati dodatno. Uglavnom vidimo da su se i oko privatizacije Večernjeg lista i oko nastanka Europa Press Holdinga događale mnoge čudne stvari. Kako znate bilo je tu i bomba pod automobilom, kao i u slučaju Pukanićevog medijskog carstva – dakle uvijek su tu bombe, svakakve priče, ali nikada nismo dobili nijedan epilog.  Read more

Smrt filozofije (teologije) 20. stoljeća

ddv267200027x46oc (1)

(Iz uvoda knjige Paul’s New Moment – Continental Philosophy and Future of Christian Theology autora Johna Milbanka, Slavoja Žižeka i Crestona Davisa, preveo Vanja Mirosavljević)

Po Alainu Badiou, suvremena filozofija uzima tri različite orijentacije:[i] hermeneutička filozofija (Heidegger i Gadamer) u kojoj je zadatak filozofije u činu tumačenja, tj., otkrivajući značenje u lingvistički nejasnom horizontu egzistencije; analitička filozofija (Wittgenstein i Carnap), u kojem je zadatak filozofije vladati pravilom jezika, koji je umanjen pitanjem što se može reći koherentno i/ili smisleno u propozicijskoj formi koja sama može razaznati istinu od netočnosti; i postmoderna filozofija (Derrida i Lyotard), u kojoj je zadatak filozofije odlučan čin destabiliziranja temelja modernosti, od istine, i od čistih akcija razmišljanja i političkog subjekta.[ii] Pokušaj svakog od ova tri suparnička zadatka filozofije da nametne svoju procesnu „paradigmu“ dostiže malo više nego nametanje gole sile na „tržištu ideja“. Ovo se potvrđuje u stvarnost gdje se filozofija više ne smatra kao tražiteljica istine svijeta i time je smanjena na ograničenu sferu, koja samo osigurava neprekinut protok kapitalističkih tržišta. Istina kao filozofska kategorija time postaje porobljena od strane nemislećih tržišta kapitalizma: filozofija u službi baruna razbojnika. Instanciranje istine time je brutalno reducirana na vježbanje čiste i posredničke sile u različitim područjima svijeta. Read more

Teologija nasuprot neoliberalizmu

(Iz uvoda knjige Paul’s New Moment – Continental Philosophy and Future of Christian Theology autora Johna Milbanka, Slavoja Žižeka i Crestona Davisa, preveo Vanja Mirosavljević)

518gGa3YB1LU trenutku kada  kapitalistički svijet puca po šavovima, možemo zastati i zapitati se: što se dogodilo ozbiljnim ljevičarskim prosvjedima protiv nepravedne i dehumanizirajuće logike globalnog kapitalizma? Nekoliko zadnjih desetljeća, svaki pokušaj kritike unutrašnje tamne logike kapitalizma jednostavno je odbačena kao passé (ili anti-američka). Ali sada, kada se neizvjesno naginjemo ka rubu potpunog  financijsko-kapitalističkog kolapsa, možemo se zapitati  zašto i pod kojim kulturološkim uvjetima je prava kritika ljevice sustavno marginalizirana do neegzistencije. Nije li inteligencija potpuno podbacila u imenovanju i identificiranju opasnosti pohlepe ugrađene u samu srž struktura kapitalističke komodifikacije. Može li itko, ili bilo koja disciplina, progovoriti? Read more

Mučenje i Obamin program dronova

Autor: Jane Mayer, The New Yorker

billout-drones-233

Ilustracija: Guy Billout, The New Yorker

Prošli tjedan je John Yoo, pravnik iz Bushove administracije – autor zloglasnih „bilježaka o mučenju“ u kojima su doneseni pravni i racionalni razlozi za waterboarding i ostale metode zlostavljanja zatvorenika, iskoristio je priliku da napadne Obamu za korištenje još gore prakse. U članku za Wall Street Journal Yoo, koji sada predaje pravo na Sveučilištu u Kaliforniji u Berkeleyu, prokazao je Obaminu praksu ciljanih ubojstava osumnjičenika za terorizam putem bespilotnih letjelica kao daleko veći napad na ljudska prava nego bilo koju praksu koju je on zagovarao.

„Prije no da ulove teroriste – koji daju najvrjednije obavještajne podatke o al Qaedi – gospodin Obama se gotovo isključivo oslanja na napade dronovima, čime je uspio izbjeći nezgodna pitanja oko pritvora. Ali te smrti s nebesa narušavaju osobne slobode daleko više nego što je to činio waterboarding trojice vođa al Qaedea ikad“, piše on.

Yoo nije sam. Nekolicina smatra da je „partijska linija“, a ne princip, jedini razlog zbog kojeg se članovi mainstream medija nisu bavili sadržajem objelodanjenog bijelog lista Ministarstva pravde o ciljanim ubojstvima Amerikanaca, kojeg je nabavio NBC, s jednakom žestinom s kojom su se bavili „bilješkama o mučenju“. Andrew C. McCarthy, u članku objavljenom na stranici National Reviewa kaže: „Bome, kako se sreća okrenula.“ Nastavlja: „Veličanstveno licemjerje Obaminih demokrata je ono što viče sa stranica ‘bijelog lista’“. U članku ismijava Obaminog državnog tužitelja Erica Holdera koji se zalaže da se optuženi za terorizam, kad god je moguće, sude unutar kazneno-pravosudnog sustava dok u isto vrijeme zagovara njihova ubojstva dronovima. „Ali samovoljno ubijanje građana – e, to je već druga priča“ – piše McCarthy. Read more

Najopasniji čovjek Europe – mit i propaganda od Goebbelsa do ORF-a i ZDF-a

000_1621

Otta Skorzenya je titulom najopasnijeg čovjeka u Europi krstio Goebbels da bude arhetip novog njemačkog junaka. Izrazito visok, s karakterističnom posjekotinom na licu koju je zaradio na mačevalačkom dvojbu kao student a zbog koje su ga Amerikanci zvali „scarface“. Čini se da je sam Hitler vjerovao u Skorzenyeve super-moći jer kad god ga je zemljak slao na „misiju izuzetne važnosti“, govorio bi mu da će uspjeti. I zaista, od svih operacija koje su obavljali Skorzenyevi komandosi, a u kojima je izravno na terenu sudjelovao sam Skorzeny bile su uspješne. Ipak, bile su samo dvije takve akcije – oslobađanje Mussolinija iz zarobljeništva na vrhu Alpa i otmica sina mađarskog regenta Horthya uz puč u Budimpešti.

Skorzeny je jednako tako bio popularan i među svojim neprijateljima. Među Amerikancima su se prepričavale legendarne priče o podvizima SS komandosa, a sovjetski NKVD je u svoju fabriciranu priču o atentatu na veliku Trojku (Staljin-Roosevelt-Churchill) ubacio Skorzenya ne bi li priča dobila na težini i važnosti. Poslije rata u socijalističkoj Jugoslaviji je u povijesnim udžbenicima pisalo da je Hitlerov tjelohranitelj lično lovio Josipa Broza (iako je vidljivo, kako iz Skorzenyevih memoara, tako i iz drugih dokumenata, da on nije sudjelovao u akciji). Read more

Otto Skorzeny – biografija

Uvod u “Otto Skorzeny – mit i propaganda od Goebbelsa do ORF-a i ZDF-a”

tumblr_mbf8yyo7pR1rvwhxuo1_500

Otto Skorzeny rođen je 1908. u Beču u obitelji srednjeg sloja koji je poslije Prvog svjetskog rata i poraza Austro-Ugarske sve više iščezavao. Wikipedija donosi zanimljivu triviju – navodno se mladi Otto požalio svom ocu kako nikad u životu nije probao pravi maslac, na što mu je otac odgovorio u stilu ‘čega nema, bez toga se može’ i da nije loše priviknut se na to da život nije lagan.[i] Neki povjesničari tvrde da je takav spartanski odgoj utjecao da Otto Skorzeny postane to što jest. S 18 godina upisao se na Bečko tehničko sveučilište gdje je 1931. diplomirao i stekao titulu inženjera građevine. Inženjersko znanje kasnije će se pokazati od velike koristi pri planiranju akcija koje je vodio kao zapovjednik njemačkih komandosa. Još jedan detalj iz studentskih dana obilježit će Skorzenya kao vojnika – mladi Otto se u to vrijeme bavio akademskim mačevanjem, tako da je u jednom dvoboju zaradio povredu na lijevom obrazu. Sam Skorzeny je rekao da mu je mačevanje pomoglo da se nauči nositi s boli i da nastavi izvršavati zadatke bez obzira na sve. Upravo velika brazgotina na lijevom obrazu zajedno s njegovom izuzetnom visinom (neki podaci govore o visini od 196 cm, drugi o 192cm, sam Skorzeny iznosi podatak od 195cm[ii] ) pridonosili su njegovoj pojavnosti i karizmi. Read more

Sharing Buttons by Linksku