Etika „Zvjezdanih staza“ /2/

Etničko čišćenje vs čišćenje pamćenja

screencaps_voy_00_09_02-2

            Scenariji „etničkog čišćenja“ i „humanog preseljenja“, koji su obilježili devedesete godine prošlog stoljeća u BiH nisu nešto nepoznato u svjetskoj povijesti, nego prije konstanta čija se brutalnost kroz stoljeća uvećavala i usavršavala. Ono što, nažalost, našu zemlju razlikuje od mnogih drugih prostora sa sličnim iskustvima, jest odsutnost adekvatnog i iskrenog suočavanja s gorom prošlošću. Paralizirajući i nepravedni društveni okvir kojim je samo reartikuliran sukob naroda u BiH i agonija nemogućnosti izgradnje funkcionalne države velika je prepreka nastanku nekog novog društveno-političkog i kulturnog kursa koji bi donio prijeko potrebno čišćenje pamćenja. Još gore, aktualna društveno-politička i kulturna klima ide dodatno u smjeru selektivnog zlopamćenja, cementiranja laži i predrasuda o drugima i o samima sebi.

            Mnogo je literarnih i umjetničkih primjera obrade tema genocida, etničkog čišćenja i planskih istrebljenja čitavih naroda i regija. Jedan od najboljih koje poznam, te stoga smatram itekako korisnim za predstaviti, jest šesta epizoda treće sezone serijala „Star trek: Voyager“, pod naslovom: „Remember“ („Pamti“). Čak i najžešći kritičari ove serije pozitivno su se izrazili o ovoj epizodi, izjavivši da „nisu mogli vjerovati da jedna tako mediokritetska serija može napraviti jednu tako dobru epizodu“. U svega 45 minuta autori su uspjeli predstaviti jedan čitav novi svijet, nekoliko živih likova isprepletenih na različite načine, terapeutski narativ nabijen značenjem, reprezentativni uzorak klasičnog genocida i etničkog čišćenja, ali i iskrenog i beskompromisnog čišćenja pamćenja.

            Mjesto radnje je svemirski brod „Voyager“, porijeklom sa Zemlje, koji na svom putu sreće Enarance, ljubaznu vrstu sličnu ljudima. Enaranci im pomažu popraviti brod i zauzvrat postaju gosti „Voyagera“. Enaranci impresioniraju domaćine prijateljskim ponašanjem, kulturom, duhovnošću, poezijom, ukusnim jelima, predivnom glazbom. Kuhar Neelix otkriva da Enaranci revno brinu o higijeni. No, to nije sve. Kada kapetanica broda Kathryn Janeway slušajući predivnu glazbu Enaranaca uzdahne govoreći kako žali što nije i sama naučila svirati neki instrument, vođa Enaranaca Jor Brel joj telepatski prenese umijeće sviranja. Jor Brel objasni iznenađenoj kapetanici enaranske telepatske sposobnosti. Oni su, naime, kadri telepatski prenijeti svoja iskustva i sjećanja drugima.

            Istovremeno, zapovjednica strojarnice B’Elanna ima čudne snove u kojima je ona imućna mlada enaranska djevojka Korenna koja se potajno viđa sa siromašnim mladićem Dathanom, čemu se oštro protivi njen otac Jareth. Na početku sna Dathan ulazi kroz prozor u Korenninu sobu. Kasnije je otac Jareth odvraća od veze s Dathanom, objašnjavajući da postoje različite klase u društvu, i da je klasa kojoj pripada mladić prijevarna i nepouzdana. Dathan naime pripada grupaciji društva (grupacija vjerske ili filozofske prirode) koja se odupire pretjeranom i neograničenom napretku tehnologije. U sljedećem snu Korrenin otac drži govor na dodjeli nagrada naprednim mladim studentima, govoreći kako je ponosan na napredak koji je postigao njihov narod. Govori i da postoje neki glasovi neznanja i straha koji se opiru napretku. Korenna dobiva nagradu i u vrtu se tajno vidi s Dathanom, u sceni punoj emocija. Nisu primijetili da ih prate čuvari koji mladićevo ime dodaju na tajnoviti popis.

            Nakon što B’Ellanu nađu onesviještenu, doktor joj otkriva da su njeni snovi stvarna sjećanja. Vođa Enaranaca uvjerava kapetanicu Janeway i B’Elannu kako nitko od njegovih ljudi nije odgovoran za ono što B’Elanna doživljava. B’Elanna nastavlja sanjati. U sljedećoj sceni Jareth nagovara Korennu na sudjelovanje u akciji državnih organa u dijelu grada gdje živi Dathanova klasa. Korenna ga pita: „To je sve dobrovoljno, zar ne? Oni žele biti preseljeni.“ Jareth: „Naravno. Iako je nemoguće razumjeti što ti Regresivci žele. Oni jednostavno ne razmišljaju isto kao mi. Kako da se ponašamo prema ljudima koji odbijaju sve osim primitivne tehnologije?“ Korenna se još uvijek ne da uvjeriti: „Ali ako oni tako žele živjeti, zašto ne bi mogli?“ Otac ostaje miran: „Pa naravno da mogu. Zato im pomažemo da se presele. Tako da mogu posve mirno prakticirati način života koji žele.“ Korenna: „Zar to ne mogu u svom naselju?“ U sljedećim riječima Jareth pokazuje snažnu odbojnost prema Regresivcima i tamnu stranu enaranske brige za higijenu: „Da si bila u tom njihovom naselju, ne bi tako mislila. Znaš li da oni čak ne žele sterilizirati svoje domove ili ruke prije jela? Pravo je čudo pa dosada nisu izazvali kugu.“ B’Elannin se san nastavlja u getu za Regresivce, gdje čuvari nasilno deportiraju odabrane stanovnike. Preplašeni ljudi pitaju Korennu što će se dogoditi s njima i kamo ih vode, a ona im objašnjava kako će dobiti novi dom gdje će živjeti sa sebi sličnima i biti mnogo sretniji nego ovdje. Korenna saznaje da je njen otac stavio Dathanovo ime na popis određenih za preseljenje.

            B’Elanna tada shvati tko joj prenosi sjećanja. Riječ je o najstarijoj Enaranki Jori Mirell. Odlazi do starice i zatiče ju kako umire. Na samrti joj starica prenosi ostatak sjećanja govoreći: „Ti nećeš zatajiti istinu koju mi već dugo krijemo. Ni ja to nisam više mogla. Ne dopusti da ova sjećanja umru.“ B’Elanna proživljava ostatak sjećanja. Najprije Dathan dolazi kod Korenne i kaže joj da je uspio pobjeći od čuvara koji ih nasilno preseljavaju. Zove ju da pođe s njim, no Korenna oklijeva. Dathan joj govori da se događaju strašne stvari, no Korenna odbija vjerovati: „To je samo preseljavanje.“ No Dathan nastavlja: „Više je od toga. Nitko koga znam nema nikakav kontakt s tom novom kolonijom u koju bismo trebali ići. Kruže razne priče. Čuo sam da transportni brodovi zapravo nikuda ne idu, da se putnici samo ispare u nekakvoj termalnoj komori. Korenna, tisuće su već otišle. Ubijaju nas.“ Tada dolazi Jareth i Dathan se skrije. Jareth govori kćeri da ne vjeruje lažima Regresivaca. „Oni se samo pretvaraju da su pasivni, da nikome ne štete, a cijelo vrijeme šire laži. Oni žele da nas ograniče u napretku. Žele da nas potkopaju, da uzrokuju neslogu i sumnju. Misliš li da su te glasine istina? Tajna urota protiv njihovog naroda? Organizirana ubojstva na tako širokoj razini? Da li zaista vjeruješ da su tvoja obitelj i prijatelji sposobni za to?“ Korenna se slama pred očevim argumentima i očima pokazuje da se Dathan krije u sobi. Dathan biva uhvaćen.

U sljedećoj sceni Jareth na glavnom trgu drži govor o „kriminalcima“, „rastućoj prijetnji društvu“, kazni kao „jasnoj poruci svim Regresivcima“, „zaštiti naših ideala svim potrebnim sredstvima“. Dathana tada spaljuju živa a prestravljena Korenna počinje glasno odobravati s gomilom ostalih Enaranaca. Godinama kasnije na istom trgu Korenna poučava djecu, koja ju pitaju: „Zašto su se svi oni preselili?“ Korenna: „Zato što više nisu željeli živjeti s nama. Regresivci su imali čudne ideje. Sami su odlučili živjeti drugdje i mi smo ih pustili da odu. Ali kako se nisu znali brinuti o sebi, tamo su se borili jedni protiv drugih, širili razne vrste bolesti. Uništili su sami sebe. Bilo je to vrlo tužno, ali mi možemo učiti iz njihovih grešaka. Zato smo podigli ovaj spomenik, da nas podsjeti da nikada ne budemo tvrdoglavi ili zaostali kao što su oni bili.“ Djeca: „Upamtit ćemo to.“

Razbješnjena B’Elanna ulijeće u brodski restoran na oproštajnu večeru s gostima i optužuje Enarance za zataškavanje genocida. Mlada Enaranka Jessen, dotad B’Elannina prijateljica, ne vjeruje njenim riječima: „Enarani nikad ne bi učinili tako nešto.“ U naknadnom razgovoru s kapetanicom Janeway B’Elanna opisuje kako je Jora Mirell podijelila cijeli svoj život, svoj identitet s njom. „Bila sam s njom svaki korak puta na kojem uvjeravala da je ono što čini – izdaje čovjeka kojeg voli, sudjeluje u masakru –na neki način dobro za Enaransko društvo. Sve mi je pokazala. Bez isprika, bez zahtjeva za oproštenjem, samo istinu.“ B’Elanna inzistira na otkrivanju istine. Janeway iznosi svoj stav: „Što god da su Enarani uradili, nije naše da ih privodimo pravdi.“ S kojim se B’Elanna ne slaže, izričući važnu poentu ove priče: „Ovo nije samo pitanje povijesti. Ovo bi se moglo opet dogoditi ako nitko ne zna da se dogodilo prije.“ No, i stajalište Janeway ima težinu. Naime, nametanje kolektivne krivnje narodu koji je u prošlosti zgriješio od strane drugog naroda nije ispravan put. Janeway sugerira da istinu treba saopćiti individualno, da je važno da svaki Enaranin osobno zauzme stav prema njihovoj prošlosti. Na rastanku s Enaranima, B’Elanna odlazi do Jessen, koja telepatski preuzima iskustva od nje i sve počinje ispočetka. Jessen je sada u koži Korenne, a Dathan ulazi na prozor njezine sobe i grli ju. Priča počinje iznova. Sjećanje je očuvano.

Ova priča je briljantno mikro-objašnjenje kako je dolazilo do najstrašnijih genocida i etničkih čišćenja u povijesti čovječanstva. Trag zmijske košuljice redovno počinje s razilaženjem dvije grupe na nekom principu (ovdje odnos prema napretku). Slijedi klasno etiketiranje nepoćudne grupe („Regresivci“), a zatim se netrpeljivost produbljuje kroz klasne, etničke, religiozne, biološke razlike (Regresivci su prljavi, nepouzdani, prijevarni). Zatim dolazi rješenje koje je u „najboljem interesu“ svih – odstranjivanje manjinske grupe s kojom suživot nije moguć. Slijede opravdanja takvog rješenja, širenje nepovjerenja prema problematičnoj grupi, optužbe za urotu. Animozitet raste do te mjere da se prvotni plan o „humanom preseljenju“ zamjenjuje istrebljivanjem čitave populacije. Nakon počinjenog zla slijedi zataškavanje i skrivanje zla. Laganje vlastitoj djeci. Okrivljavanje žrtava za vlastite zločine. Nova generacija stasa s potpuno krivo formiranom slikom o prošlosti i krug zla može ponovno započeti.

Sve ovo svakako zvuči poznato stanovnicima BiH. Kod nas već dugo vlada filozofija „Tebe nema, a ako te i ima, neće te biti kad se ostvare moji planovi“ i svatko ima neku svoju goru prošlost, no svi se radije pozivaju na goru prošlost onih drugih, onemogućavajući bilo kakvo sabiranje zajedničke tragedije u „transetničku memoriju“ (I. Šarčević). Tome nasuprot, gornja priča opisuje uživljavanje u kožu onoga koji je počinio zlo, ali i uspio iskreno priznati to svoje zlo, i onda prenošenje takvog sjećanja na nove generacije. Pitanje je da li je kod nas itko uopće sposoban za tako zahtjevan odnos prema prošlosti. Jedino uživljavanje na koje su dosada spremni ljudi u BiH jest uživljavanje u kožu žrtve, dok je malo tko kadar vidjeti pripadnike svog kolektiva kao Dathana ili Korennu. Možda gore opisani narativ može poslužiti kao svojevrsni ispit savjesti, kao dobra psihološka priprema za takvo nešto.

Kao i sve ljudsko, dvije osnovne ljudske potrebe, potreba za sjećanjem i potreba za pripadanjem, mogu se izobličiti u zlo i okrenuti protiv čovjeka: pamćenje se može prometnuti u zlopamćenje ili zaborav, a identitet u ubilački identitet. (A. Kristić) „Čišćenje pamćenja“ je jedini ispravan put oslobađanja od zla izobličenog sjećanja i identiteta. Breme ove teške zadaće najvećim dijelom treba pasti na pleća obrazovanih, medijskih, religijskih i političkih institucija, ali ni jedan pojedinac u BiH kojemu je stalo do svoje ljudskosti i budućnosti ne može biti oslobođen te odgovornosti.

Marijan Oršolić

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku