Bosna i Hercegovina, kamenčić u europskoj cipeli

?????????????????Puna su usta „europskog puta“ bosanskohercegovačkim političarima i raznoraznim međunarodnim ekspertima i diplomatima upletenima u neizvjesnu sudbinu ove zemlje. „Približavanje zemlje europskim integracijama“ jedna je od sintagmi koje se najradije i najčešće primjenjuju u ovdašnjem medijskom i društveno-političkom diskursu, istodobno, međutim, s mnogo neodređenosti, nesnalaženja, manjka sadržaja i dobre volje koji ju prate. Po trenutnom društvenom razvoju BiH je više na „latinoameričkom“ putu, putu koji vodi u stvaranje država-radnih logora kojima upravljaju desničarske vojno-tajkunske elite, uz blagoslov logorskih kapelana, a u kojima u nehumanim uvjetima rade čitave društvene klase, negoli na tobožnjem „europskom putu“.

Dakako da „europski put“ označava jednu od posljednjih šansi za stabilizaciju i opstanak BiH. BiH treba Europsku Uniju jer bi se bez njenog institucionalnog nadzora i posredovanja vrlo vjerojatno raspala. Osim djelovanja institucija koje svojim radom nadomještaju nepostojeći konsenzus i odluke potrebne za funkcioniranje države BiH, tu je i nezanemariva financijska pomoć: samo od 2007 do danas je EU pomogla BiH s više od 600 milijuna Eura. Iz perspektive BiH Europa izgleda kao jedina šansa za bolju budućnost. To mišljenje dakako ne dijele mnogi predstavnici političkih elita u BiH koji se plaše da će ih novi europski pravni okvir pomesti zbog njihovih tranzicijskih kriminalnih radnji.

Pitanje je, međutim, kako izgleda Bosna i Hercegovina iz perspektive Europe?

Ponajprije, to je zemlja koja u međunarodnim okvirima nije prioritet ni na čijoj agendi – ni u geopolitičkom, ni u ekonomskom, ni u komunikacijsko-transportnom, ni u resursnom smislu, zbog čega joj prijeti budućnost socijalne, ekonomske, razvojne crne rupe na europskom zvjezdanom nebu. BiH je za Europu ‘rubni događaj i njezino je jedino pitanje kako taj pomahnitali rub smiriti /…/’, računajući pritom da ‘za rješenje našeg slučaja saveznici ne žele izgubiti nijednog svog vojnika.’ (Vlado Gotovac)

Posebno nakon rata 1992-1995 na prostorima bivše Jugoslavije, BiH se u europskom pamćenju etablirala kao simbol barbarstva. Mnogima na Zapadu taj je sukob (s obzirom na svoju iznenađujuću količinu nasilja) probudio stare predrasude o Balkanu kao simbolu drugosti – području uronjenom u mitologiju i vjekovnu mržnju, predodređenom za konstantne etničke sukobe. Čak je u engleskom rječniku proizvedena i nova riječ – balkanizacija – pogrdan termin koji označava teritorijalno usitnjavanje i podjelu bez kraja, plemenske obračune i stalni etnički konflikt.

Nadalje, BiH je zemlja koju Europa danas doživljava kao kamenčić koji ju žulja u cipeli. Za Europu je važno, što se BiH tiče, samo da više nema rata i destrukcije, te nepodnošljive obaveze da se reagira, da se „zauzme strana“. Ovakva kakva jest, BiH davi i davit će Europu koja se nje riješiti ne može, a još manje može ju primiti u vlastitu obitelj uređenih država.

Na određen način BiH žulja Europu i kao mrlja na savjesti. Pasivnost međunarodne zajednice u sprečavanju rata u BiH jedan je od sukrivaca za tragične razmjere krvoprolića i zločina do kojih se došlo u toku rata. Pogotovo bolna točka je pokolj 8.000 ljudi u Srebrenici pred očima nijemih nizozemskih unproforaca, zaduženih za zaštitu enklave Srebrenica. Podnoseći u znak prosvjeda protiv nedjelotvornosti zapadne politike ostavku na mjesto položaja saveznoga ministra u vladi Njemačke, upozorio je 1993. godine Christian Schwarz-Schilling: Katastrofa na Balkanu sa svojim posljedicama za Europu i svijet bit će najteže opterećenje Europe, koje je stvoreno našom krivicom i bit će predano 21.stoljeću kao hipoteka. (I. Lovrenović, „Bosna i Hercegovina. Budućnost završenog rata“)

Jedan vid percepcije Bosne i Hercegovinu u očima Europe vezan je uz aktualnu europsku postkolonijalnu klimu političke korektnosti i kajanja. U jednom intervjuu Andrej Nikolaidis tvrdi da bi Balkan profitirao da je nekim slučajem u povijesti bio pod vlašću europskih kolonijalnih sila, a ne pod Turcima, zato što bismo sada uhvatili „val kajanja koji Europa pokazuje prema svojim bivšim kolonijama“. Ovako, Balkan je jedini preostali prostor nad kojim se Europa može iživljavati s kolonijalno neopterećenom savješću. Sjetimo se rasističkih izjava italijanskog predsjednika, koji je govorio o „slavenskoj krvoločnoj mržnji“, te nastupa njemačkog nobelovca Güntera Grassa koji je održavao antifašističke bukvice Stipi Mesiću. E sada zamislite da se neki zapadnoeuropski političar ili intelektualac usudio skovati sintagme tipa „crnačka/arapska/indijska/afrička krvoločna mržnja“ (ovdje naravno govorim samo hipotetski)? Odmah bi bio žigosan u europskim medijima od strane brojnih intelektualaca i političara. Balkan ovdje onda figurira kao ispušni ventil zapadnoeuropske političke korektnosti. To je mjesto nad kojim se može sažaljivo mahati glavom, i na koje se može istresati sve ono što se misli o imigrantima iz bivših kolonija, a što im se javno ne smije reći.

Nadalje, za razliku od dominantnog mišljenja da je samo BiH ta koja je ovisna o EU, bez čijeg miješanja bi u toj zemlji vladao vječni sukob, treba kazati i da je na jedan specifičan način i EU u političko-subjektivnom smislu ovisna o BiH, te da se putem svojevrsnih manipulacija političkim poljem u BiH i EU nastoji (samo)konstituirati kao politički subjekt. Za Europu je BiH ispit zrelosti, na kojem će se pokazati koliko je Europa sposobna objediniti različite političke volje naroda koji ju čine i riješiti zagonetku BiH, zagonetku koja duboko seže i u porijeklo same ujedinjene Europe i predstavlja ozbiljan izazov samom smislu njenog postojanja.

Nakon svega rečenog, treba upozoriti da je na jedan način Bosna i Hercegovina ipak punim jedrima na europskom putu.

Povijesno gledano, uzroci nevolja na prostorima jugoistočne Europe nisu posljedica njihove balkanizacije, nego upravo njihove – europeizacije. Puno bliže pravom stanju stvari od teorije predodređenosti za sukob, jest uvid da su se prvi značajni konflikti među Južnim Slavenima počeli razvijati s pojavom nacionalne države sredinom 19. st. i njenom nakanom da, jednako kao i u ostatku tadašnje Europe, uspostavi kulturnu hegemoniju jedne nacije na ovim kulturno-heterogenim prostorima. Između dvije različite ideje o organizaciji novonastale složene socijalne zajednice, prosvjetiteljske ideje civilnog nacionalizma (što mi danas u svakodnevnom govoru nazivamo građanskom državom), i njemačko-romantičarske ideje državnog suvereniteta koji počiva na volji kolektiva, tj. romantiziranom imidžu njemačkog naroda, i koji je definiran duž linija takozvanog etničkog ili kulturnog nacionalizma, povijesnom ironijom svi Južni Slaveni svoju nacionalnu svijest razvijaju i definiraju na njemačkim romantičarskim teorijama o kulturno homogenoj nacionalnoj državi.

Primjena ovih teorija koje promoviraju etnički čistu državu kao idealan model državnog uređenja nije mogla proizvesti ništa drugo osim kaosa u regiji čija osnovna karakteristika je upravo, kako je to Milan Kundera sažeo u jednu rečenicu: „maksimalna različitost na minimalnom geografskom prostoru.“ Umjesto, dakle, teorije o balkanizaciji, može se primijetiti da su južnoslavenski sukobi zapravo posljedica „rekonceptualizacije balkanskih prostora uzduž europskih linija nacionalne države – drugim riječima, europeizacije Balkana.“ (R. Drašković, „Ponovno zamišljajući Jugoslaviju, rekonstituišući Bosnu“)

Kako god Europu definirali, politički partikularizam koji je u stopu prati nakon raspada Rimskoga Carstva 476. ostaje njezinom najtrajnijom odrednicom. Današnja BiH ogledalo je tog dugotrajnog statusa quo. Svi društveni procesi u BiH dio su širih procesa u Europi. I tijekom i poslije rata političke volje pojedinačnih zemalja pokazale su se u odnosu prema BiH jače nego zajednička volja Europske unije, sasvim analogno načinu na koji se političke volje pojedinih bh. naroda pokazuju jačima od zajedničke volje BiH.

Unatoč svim razlikama, neka od ključnih pitanja BiH i Europe su slična. I bosansko i europsko pitanje državnosti i zajedničkog identiteta politička su pitanja, a komplementarnost njihovih sadržaja – bez obzira na to koliko se na prvi pogled činilo kontradiktornim – u startu upućuje na komplementarna rješenja. Na komplementarnost rješenja – iako su njihove startne pozicije različite – upućuje i to što i Europska Unija i BiH trenutno tragaju za vlastitim ustavnim formulama. Problemi BiH i ostatka Balkana su potencijalni – a s jačajućim nacionalizmom i nezadovoljstvom EU-om i sve više realni – problemi svih multinacionalnih, multireligioznih i multikulturnih europskih naroda i zajednica. (usp. Drago Bojić, „Im Land der unvollendeten Kriege“, u: Die Furche, 12.12.2013.) Oni koji osporavaju mogućnost višenacionalne države osporavaju ideju europskih integracija, ideju ujedinjene Europe. Ako njihove opcije teritorijalnog usitnjavanja na nacionalne države prevladaju u BiH, vrlo lako bi analogne opcije mogle prevladati i u Europi.

Multikulturalnost i multietničnost kao glavna odrednica bh. društva je paradigma svim europskim integracijama u kojima se povezuju i ujedinjuju narodi i njihove države. Ukoliko dođe do dezintegracije BiH, ona bi lako mogla predstavljati i zlokobnu paradigmu budućeg raspada EU. Nije nimalo nemoguće da će se prije Europa balkanizirati, nego što će se Balkan europeizirati. Na česte primjedbe kako prostori južnoslavenskih država prema stupnju razvoja kasne 150 godina za Zapadnom Europom, moglo bi se sa zabrinutošću priupitati i da li zapravo istodobno Europa kasni za nama 150 godina u smislu razvoja. Da li je Europa budućnost Bosne i Hercegovine, ili Bosna i Hercegovina zapravo budućnost Europe, da li je BiH na „europskom putu“, ili je Europa na „balkanskom putu“, pitanja su na čije odgovore nećemo dugo čekati.

Marijan Oršolić

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku