Zemlja mržnje

optimism

Iako bi netko pomislio da je riječ o Bosni i Hercegovini, primarno je riječ o Hrvatskoj. BiH prolazi opet kroz gospodarski-politički pakao o kojem se u HR-medijima šuti, jer bh-Hrvati su za medije u Hrvatskoj ostali Hrvati drugoga reda, a primjerice Hrvati iz Vojvodine su Hrvati trećeg reda (kojima četnički vojvoda i trenutni predsjednik Srbije Toma Grobar negira narodnost). U Hrvatskoj vlada jedno specifično ludilo. Ponosim se da sam cijeli život okružio ljudima koji su u nećem razlikovali od mene. Iako sam iz katoličke obitelji, odrastao u ekumenskom okruženju. Možda činjenica da su oko mene bili pravoslavci, muslimani, protestanti različitih fela mi je i odredila život, jer sam kao klinjo fra Milu Babića pitao samo jednu stvar; koja je crkva prava? Odgovor je bio zapanjujući, a da fra Mile ne bi upao u probleme, nećemo ga napisati.

Ono zašto je različitost u mojoj okolini funkcionirala, u ideološkom, u religijskom i inom smislu je bilo to da nitko nikome nije nametao svoje stavove. Ja nikada nisam nikome došao u životu i rekao; slušaj, ti moraš nešto tako napraviti. Doduše, tu je imala udjela moja pokojna baka po majci koja je odgajana u ustanovama RKC-a u tridentskom duhu. Svaki put kada je nekome nešto zapelo u životu, ta žena je digla telefon, nazvala dotičnu osobu i rastumačila joj situaciju i dala “savjet” kako dalje. Sam sebi sam obećao da to neću ljudima raditi. Baza II. vatikanskog koncila je Crkva koja kaže svoje mišljenje, ali ga silom ne nameće. Ono što mene fascinira, da cijeli moj život ljudi me sustavno zbog nečega napadaju. A nisam star, nezaposlen sam, nemam ništa od života, istina imam prijatelje i na tome vrlo zahvalan, da nema njih, tko zna što bilo sa mnom. Ali ovo je lud narod ako misli da je veći problem ako netko kaže da je car gol nego da je car gol.

Ja si pomoći ne mogu. Koštalo me to puno toga. Ali kako šutiti? Šutio sam jednom, platio sam to zdravljem, platio sam to s tri godine života, doduše nisam tapkao na mjestu, kao što sad tapkam nezaposlen. Najgore od svega što mi se čini da se nikad neću zaposliti. Jer dobar dio stvari koje volim u sebi, antisocijalne su, antisocijalne da ne mogu biti licemjeran. Kad-tad ću morat sebe prelomiti. Ali jednom prema unutra, drugo prema van, tako se živilo za SFRJ, pa znamo kako je SFRJ završila.

Jedna od stvari koje sam prelomio ove godine da ne želim djecu. Kada sam imao 17,18,19 vrzmalo mi se po glavi otići li u franjevce? Poziv kod mene oduvijek postoji. Samo, tako sam žarko s 19 htio završiti svjetovni faks, naći neki posao, oženit se s nekim koga volim i koja mene voli i imati djecu i imati dosadni obiteljski građanski život. Kako sam želio obitelj. Danas, kada ne mogu za sebe zaraditi, kada vidim kako sam bio naivan i kako zapravo djetinje gledam na svijet, ne želim djecu. Jer kako djetetu objasniti tu situaciju da živi u društvu koje mrzi. Kako djetetu objasniti da nema novaca? Našim generacijama se to moglo, ali ovi klinci koji odrastaju, odrastaju u nekim uvjetima u kojima su oni u pravu, a mi smo odrastali u uvjetima u kojima su roditelji bili u pravu. Kako se brinuti za obitelj, kada se ne mogu brinuti za sebe?

kidsfamily

Sad ću si prekršiti pravilo i zamoliti vas da imate djece. Nagovarat ću vas. Da ako radite, da ako imate nekoga, da svakako imate dijete, dva, tri. Jer iza nas ne ostaje ništa osim nekakvog sjećanja. A sjećanja najčešće i najbolje čuvaju potomci. Iza mene će ostati ništa. Ali ja sam ja, nekako sam naviknuo da sve što želim, ne dobijem. Ali ovaj blesavi narod, koji je posijan mržnjom preživio je velika carstva, velika robovanja, grozne uvjete, puno ratova. Imajte djece, jer narod jesu djeca. Odbijam vjerovati da svi rezignirani kao ja.

I dajte učite svoju djecu ljubavi. Ljubavi spram rada, ljubavi spram bližnjega. Da netko za 50, 100 godina živi bolje nego što mi živimo. Da se ne glođemo oko pizdarija, da netko s manje od 30 ne bude ovako pokisao kao što sam ja. Da se sačuvaju obitelji, pa ipak ako smo 13, skoro 14 stoljeća opstali, pa kamo sad odustat u ovome vremenu komunikacije i sloboda? Postojali su mnogi gori narod od ovoga. Kako li blesavo nestati kad se dobila država.

Previše mržnje za tako malu zemlju.

Pero Panonski  

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku