Etika „Zvjezdanih staza“ /1/

Ususret referendumu: rodna ideologija vs. ugnjetavanje manjina

STTNG517TheOutcast18_zps9b0f7431

„Zvjezdane staze“ su serija koja fascinira, nadahnjuje i zabavlja mnoge tijekom zadnja 4 desetljeća. Osim maštovitih nagađanja o budućnosti, „Zvjezdane staze“ na nejeftin način obrađuju mnoge zamršene etičke, socijalne, religijske, političke, kulturalne, i druge svakodnevne teme, pokazujući nam kako će današnji etički problemi i predmeti debata biti prisutni i u budućnosti, ma koliko god naš svijet bude više (ili čak manje) razvijen nego danas.

Cijelu seriju prožima određena filozofija nade, optimizma i odgovornosti prema svemu stvorenom, po čemu se na nekim točkama približava monoteističkim religijskim konceptima. Unatoč tome, a zbog toga što se Gene Roddenbery izjašnjavao kao agnostik i sekularni humanist, te zbog toga što se u seriji rijetko ili nikako spominju Bog, kršćanstvo ili druge religije, mnogi su seriju etiketirali kao antireligijsku. No, sam sadržaj serije ušutkuje sve prigovore. Naime, u „Zvjezdanim stazama“ se na uzvišen i jako dobar način obrađuju religijske teme, pa makar i bez mnogo njihova eksplicitnog spominjanja.

„Zvjezdane staze“ su vrijedne zato što i dan-danas prisutne probleme rasnih, spolnih, etničkih predrasuda ne predstavljaju direktno imenujući situacije i aktere današnjice, nego na maštovit način pričaju priče o nepoznatim novim svjetovima, kojima pridaju neke atribute i na kojima predstavljaju neke probleme našega današnjeg svijeta. Tako je ova serija kadra dodirnuti i one koji u ovim problemima imaju vrlo pristrana stajališta, i kojima se ovi problemi ne mogu predstaviti na direktan način. Gledajući svaku epizodu, uvijek sam se osjetio iznova izazvan preispitivati vlastite vrednote, postupke, način razmišljanja i postupanja. Neka od tih preispitivanja odlučio sam i zabilježiti u formi serijala tekstova o tome što bismo mogli naučiti iz načina na koji su obrađene neke etičke dileme u „Zvjezdanim stazama“.

Kako se, dok ovo pišem, u Hrvatskoj bliži referendum kojim se želi ustavno definirati brak kao zajednica muškarca i žene, referendum na kojemu se dakle suočavaju dva rodna koncepta u hrvatskom društvu, većinski heteroseksualni (podržan od Katoličke Crkve i desno orijentiranih stranaka) i manjinski homoseksualni (kojeg predstavlja LGBT zajednica, a interesno potiču vladajuće političke stranke), odlučio sam kao prvu temu ovog serijala izabrati jednu epizodu „Zvjezdanih staza“ koja se bavi upravo pitanjima rodnih koncepata, ali i odnosom većine i manjine. Radi se o 17oj epizodi pete sezone serije „Zvjezdane staze: nova generacija“, pod nazivom „The Outcast“, odnosno „Prognanik/ca“.

Zaplet ove epizode počinje kad međuzvjezdani brod „Enterprise“, čiji su članovi posade glavni likovi serijala, bivaju pozvani u pomoć od strane humanoidne vrste (humanoidne vrste su u ovom serijalu sve vrste fizionomijom slične ljudima) J’naii, zbog misterioznog nestanka jedne njihove svemirske letjelice.

J’naii su vrlo neobična, naglašeno androgina vrsta. (Androginost ili dvospolnost je osobina osobe koja pokazuje i ženske i muške značajke, tj. tradicionalne forme ponašanja obaju spolova.) Dakle, u ovom društvu ne postoje muški i ženski spol, a potomstvo se dobiva isključivo umjetnim putem, koji J’naii hvale kao manje rizičan i manje bolan proces. Ujedno i manje zanimljiv i ugodan, s podsmijehom će na ovu tvrdnju odgovoriti zapovjednik Riker s „Enterprisea“, inače na glasu kao zavodnik i muškarac veoma omiljen među ženskim spolom.

Upravo zapovjednik Riker je zadužen da u suradnji sa Soren, pripadnikom vrste J’naii, riješi misteriju nestale svemirske letjelice. Njih dvoje se kroz zajednički rad i razgovor brzo sprijatelje i zbliže, ustanovivši kako imaju mnoge zajedničke osobine i ljudske kvalitete kojima fasciniraju jedno drugo. Soren objašnjava Rikeru neka pravila J’naii društva, a ovaj se žali da ga muči upotreba ličnih zamjenica: kako J’naii nemaju spola, pripadnike njihovog društva ne može imenovati sa on ili ona, a korištenje zamjenice ono mu se čini nepristojnim. Soren smatra diferenciranje na spolove vrlo teškim konceptom za razumjeti, pa Riker pokušava objasniti razlike između muškaraca i žena, na kraju ipak uvidjevši kako je potreban čitav životni vijek da bi se tek djelomično mogle razumjeti i objasniti te razlike. Soren ostaje pri tome da je koncept razlika između spolova vrlo kompleksan, a Riker odvraća da upravo u toj kompleksnosti leži dinamika i bogatstvo odnosa među spolovima.

Soren se sve češće raspituje kakav je osjećaj biti žena. Ubrzo se ispostavlja da se Soren zapravo osjeća kao žena, da ima spol, ali se boji to otkriti zbog predrasuda na njenom planetu. I ne samo to: privlači ju zapovjednik Riker. Da stvar bude zapletenija, i on se zaljubljuje u Soren. Soren objašnjava Rikeru da je cijelo vrijeme ovo krila zbog straha. Naime, u društvu J’naiija s vremena na vrijeme pojave se i neki koji naginju ka jednom od spolova, što je zaostatak davne prošlosti, kada su i J’naiiji imali podjelu na spolove. Ali ti su J’naiiji prisiljeni skrivati se, jer su takvi osjećaji u njihovom društvu zabranjeni i smatraju se bolešću, ili čak uvredljivim i opasnim ponašanjem. J’naiiji koji pokažu takve sklonosti podvrgavaju se psihotektičkoj terapiji, kojom se otklanjaju hormoni koji određuju njihovu sklonost spolu, i tek nakon terapije mogu biti ponovno primljeni u društvo. „Normalni“, prosječni J’naiiji mrze, progone i ismijavaju one koji imaju spol, a J’naiiji sa sklonostima spolu prisiljeni su živjeti tajne, skrivene živote, tražeći jedni druge u neprestanom strahu da budu otkriveni.

Nakon što Riker i Soren uspješno riješe zagonetku nestale svemirske letjelice, svi su pozvani na banket na planet J’naiija. Riker i Soren se iskradu u vrt i tamo se poljube. Drugi J’naiiji su to uspjeli primijetiti i idući put kad se Riker vrati na planet, Soren je u zatvoru. U sljedećoj sceni Soren je na sudu. Dok joj se čitaju optužbe, na suđenje ulijeće Riker, tvrdeći kako je sve on kriv, kako ju je zaveo i prevario.

Soren međutim to niječe i održava ključni govor ove epizode: „Ne. Umorna sam od laži. Ja sam žena. Tako sam rođena. Cijeli sam život imala te osjećaje. I oni nisu neprirodni. Ja nisam bolesna zato što se ovako osjećam. Ne treba mi nekakva pomoć. Niti liječenje. Ono što mi treba, i ono što trebaju svi oni koji su poput mene, je vaše razumijevanje i suosjećanje. Nismo vas ozlijedili ni na koji način. A ipak, ponižavate nas i napadate. I sve to samo zato što drugačiji. Ali ono što mi radimo nije drugačije od onoga što vi radite. Razgovaramo i smijemo se. Žalimo se na posao i pitamo se kakva je starost. Razgovaramo o našim obiteljima, i brinemo se kakva će biti budućnost. I plačemo jedni s drugima kada se stvari učine beznadnima. Sve te lijepe stvari koje vi činite kad ste zajedno, činimo i mi. A mi smo zato prozivani otpadnicima, kriminalcima i nastranima. Kakvo pravo imate kažnjavati nas? Kakvo pravo imate mijenjati nas? Zašto mislite da možete i trebate diktirati način na koji ljudi vole jedni druge?“

Odgovor neumoljivog sudačkog tijela bio je međutim: „Čestitam, Soren. Tvoja odluka da priznaš svoju perverziju samo će nam olakšati nastojanja da ti pomognemo.“ Sudačko tijelo osuđuje Soren na psihotektičku terapiju, a Riker se buni. No, oni mu objašnjavaju da terapija dosad ima stopostotni učinak, i da će Soren biti zahvalna nakon liječenja, izgovarajući na kraju upečatljive riječi: „Vidite, zapovjedniče, na ovom planetu svatko – svjesno ili nesvjesno – želi biti normalan.“

Riker odlazi s planeta i zajedno s prijateljima s broda organizira otmicu Soren. Međutim, kad se vratio po nju, Soren je već prošla terapiju i potpuno je druga osoba, zadovoljna, uvjerena da je doista bila bolesna i zahvalna što su ju „izliječili“.

Gore prepričana epizoda na maestralan način obrađuje tematiku problema s rodom i spolom, i to tako da objema suprotstavljenim konceptima ove problematike dodjeljuje ulogu i perspektivu onoga drugoga.

U zamišljenom društvu u kojem su androginici povlašteni, normalni, a heteroseksualci podređeni i nenormalni, opominje se manjinu koja promiče prava LGBT zajednice, da bi oni bili jednako agresivni prema heteroseksualcima kao i heteroseksualci danas prema njima, samo kad bi se našli u većini ili u dominantnom položaju. I doista, najčešće oni koji su bili potlačeni, koji su se skrivali i strahovali, kad dođu do dominirajuće uloge, budu još gori od onih koji su ih tlačili. Mnogi primjeri pokazuju da je ovo istina, od agresivnog brisanja oznaka majka-otac iz udžbenika u nekim zapadnoeuropskim zemljama i zamjenjivanja s roditelj A-roditelj B (ne bi li prava ravnopravnost bila da u administrativnim dokumentima budu prisutne obje kategorije: tako bi se u te dokumente mogla upisati i djeca koja imaju oca i majku, kao i ona koja imaju roditelja A i roditelja B), uvođenja rodno-ideološki obilježenih nastavnih jedinica u škole, i uvjerenja mnogih kako bi se poradi ravnopravnosti homoseksualaca i kompenzacije za njihovu prošlost potlačenosti trebalo oslabiti heteroseksualni društveni koncept. Ako među LGBT zajednicama prevladaju ogorčenost prema heteroseksualcima zbog loše prošlosti, želja za revanšizmom, dominacijom putem političkog lobiranja, onda će queer populacija – čak i ako dobije prava za koja se bore – ipak unaprijed izgubiti bitku. Gornja priča iz „Zvjezdanih staza“ opominje ih da ne čine istu pogrešku kao oni koji su ih prezirali, ismijavali, maltretirali i ponižavali.

S druge strane, ova priča je istovremeno i opomena heteroseksualcima. Neka se malo užive u perspektivu onih koje mrze. Neka pokušaju zamisliti kako je to biti smatran nenormalnim, skrivati se i strahovati, biti ponižavan i izbjegavan u društvu. Ne bi svakako loše o tome razmisliti. Ne samo da je vjernički (svakako kršćanski i svakako u duhu Isusovih susreta s marginaliziranima i odbačenima u društvu) pokušati se uživjeti u ulogu bližnjega, suosjećati s njim i pokušati mu pomoći i voljeti ga, nego treba imati na umu i da je sam život nepredvidiv, da se društvo brzo i nepredvidivo mijenja, i da je bolje ne diskriminirati one koji su drugačiji, da ne bismo i jednoga dana i sami bili diskriminirani. Gornja priča iz „Zvjezdanih staza“, maštovito stavljajući većinu „normalnih“ u položaj „nenormalnih“, „izopćenih“, samo opominje: „Ne čini drugome ono što ne bi želio da on tebi učini.“

Bilo bi jako dobro kad bi i jedna i druga strana rasprave o konceptu roda i spola sagledala obje gore navedene perspektive i kad bi ih pokušala razumjeti. U tom se slučaju energija potrebna za napredak i izgradnju društva ne bi trošila ni na zadrto nametanje ideološki obilježenih školskih programa upitne vrijednosti, ni na referendume veoma upitne ljudske i vjerničke motivacije.

Marijan Oršolić

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku