Vrijeme neodgovornosti

bozo1

Hrvatska je mala zemlja koja se oduvijek nalazila na vjetrometini povijesnih zbivanja. Iako u blizini velikih europskih kulturnih cenatara, primjerice Rimu, Veneciji, Beču ili Budimpešti, nikada se nije mogla sasvim otrgnuti od okova provincijalizma. Hrvati i Hrvatska dali su značajne teologe, kao što su Matthias Flacius Illyricus ili u suvremeno doba Miroslav Volf, ali oni nikada nisu pripadali većinskoj Katoličkoj crkvi, nego su bili protestanti, prvi luteran, drugi pentekostolac, koji je i episkopalac. Katolički teolozi kao što su Tomislav J. Šagi-Bunić, Josip Turčinović ili Vjekoslav Bajsić, koji su imali stvarnog utjecaja na hrvatsko društvo u drugoj polovici 20. stoljeća i koji su bili utjecajniji od svakoga kardinala, nadbiskupa ili kanonika, oni se sustavno brišu i ne spominju se. Prepušteni su da budu prokazivani kao nekakvi otpadnici od službene linije. Prije će ih se sjetiti ljudi kao što su npr. Ivan Padjen, nego službena hijerarhija.

Ako uzmemo da je Šagi-Bunić proveo život davajući se za II. vatikanski koncil u smislu toga da se shvati da otajstvo Kristova mističnog tijela i Narod Božji su jedno, tj. Crkva, tj. zajednica ljubavi u kojoj ima mjesta za svakoga, bez obzira na sve, jer Bog, sam u sebi ljubi sebe, a ujedno ljubi svoje Tijelo, koje je Crkva, koje je pak Narod Božji. Ta ljubav ne poznaje granice i ne poznaje narode, poznaje samo čovjeka. Danas će se naći onih na službenoj liniji Kaptola koji će sumnjati u Šagijevo hrvatstvo, a vrlo vjerojatno nije bilo čovjeka u to doba koji je svim srcem svojim izgarao za svoj narod i za svoju domovinu, kao Šagi-Bunić. Ono što je Šagi-Bunić shvaćao, bolje od ostalih, a to je da iz ljubavi izlazi kritičnost, prema sebi, prema svojima, prema svome narodu, bilo onome hrvatskom, bilo onome Narodu Božjem. Što je najbolje, kardinal Kuharić je shvaćao da mu takvi ljudi trebaju. Danas, ljudi kao Šagi-Bunić, Turčinović ili Bajsić, među svećenstvom, ne postoje ni u jednoj nadbiskupiji ili biskupiji hrvatskog govornog područja, od Gradišća pa do Boke.

genijalci

Danas imamo sve kršćanske crkve u Hrvatskoj koje nekritički postupaju prema sebi. U svakoj kršćanskoj zajednici u Hrvatskoj vlada hijerarhija, vlada nepodnošljivi klerikalizam. Ako nisu na državnim na jaslama, onda se bore da budu. Ne sluša se teologe, ne sluša se tzv. laike (laik gotovo ima pejorativan prizvuk), jer što Narod Božji zna, što znaju obrazovani teolozi. U Katoličkoj crkvi nadbiskupi i biskupi željeznim rukama vladaju svojim podređenima, ni Staljin se ne bi posramio discipline. Srpska pravoslavna crkva možda je fizički i u Hrvatskoj, ali njezine misli više su u Beogradu i na Kosovu, nego na Cvjetnom placu i među srpskim siromasima po Lici, Banovini ili Kordunu. Protestantske zajednice, koje tako srčano protežiraju Duhovni izazovi kao neka mjesta demokracije, daleko su od demokracije. Jedna od većih “tradicionalnih” protestantskih crkava redi svoje svećenstvo po poslušnosti, a ne po obrazovanju. U “netradicionalnim” protestantskim crkvama vladaju čitave dinastije, crkve su svedene na obiteljski biznis i svode se na dva pravila a) pastor je uvijek u pravu, b) kad pastor nije u pravu, koristimo pravilo a). Ni d od demokracije.

U ovakvoj situaciji pitanje je vremena kada će Hrvatska postati i službeno jednaka Češkoj po broju ateista i agnostika. Jer ljudima ne treba Crkva u kojoj pametuje hijerarhija, nego im trebaju ljudi koji će aktivno svojim životima svjedočiti živo Evanđelje Isusa Krista.

Pero Panonski

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku