Kršćanska civilizacija 1700 godina poslije Edikta

Većina mojih prijatelja su zapravo ateisti, agnostici ili su totalno rezignirani po pitanju boga/Boga. Poznajem relativno dosta muslimana. Čak imam i prijatelja vjernika-kršćana, bilo bi čudno da nemam. Doduše, sasvim iskreno, sa svim svojim manama, nedostacima, krivim procjenama, čak i različitim križarskim pohodima, različitim oblicima Inkvizicije, od one Rimske pa do najgore Španjolske, s protestantskim paljenjem “vještica, sa često zatvorenim kršćanskim ustima kada je trebalo vikati da se svijet drma, smatrao sam, smatram i nešto mi se čini da ću smatrati, kršćanstvo je najbolja religija, kršćanstvo pruža najbolje civilizacijske osnove za bilo kakav razvoj. Za Krista, pod time mislim za Krista u svakodnevnom životu, u društvenoj stvarnosti se treba boriti, treba se zalagati. Jer Krist je rekao: Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. (Iv 8,12)

Jako volim osamdesete. Rođen sam tada. Bilo je manje stvari nego danas. Neposredno prije moga rođenja vladala je Milka. Kao dijete, prvo sjećanje imam iz 1985., aktivno pamtim od rujna 1987. Najgora stvar je što zaista ne znam što sam prekjučer objedovao, a te neke boje, mirise, crno-bijeli televizor, zastave, automobile to pamtim. Vrlo i jako volim Krzysztofa Kieślowskog, pogotovo njegove poljske radove iz osamdesetih. On je umjetnik koji je prožet kršćanstvom. Počeo sam gledati njegov Dekalog (1988.), strašno podsjeća na moj Novi Zagreb i na boje djetinjstva. Naravno da svatko od nas idealizira djetinjstvo i da nekako nas to određuje. Pubertet je druga postaja koja se pamti, ali djetinjstvo mi je nekako ostalo u boljem sjećanju. Moje je bilo prožeto kršćanstvom, iako u komunizmu. Zato mi je danas čudno kako se tada moglo kršćanski živjeti, a danas su se naši biskupi pogubili u stvarnosti.

Pavao iz Tarza, o kojem nešto sitno znam, ima taj crni pogled na čovjeka. Nažalost, slažem se s njim. U čovjeku, zapravo nema puno dobra. Da nema Krista, koji je i čovjek, svijet bi bio lošiji. Krist, kao Bogočovjek, posvećuje ovaj svijet, čini ga dobrim, Isus Krist je izvor dobrote, topline, istine, ljubavi, slobode, nade, vjere. Neka se nitko ne naljuti, ma neka se i naljuti, nema te vjere i religije koja ima toliko utkanoga dobroga u sebi kao kršćanstvo. Nema te istočne religije koja u sebi sadržava pozitivu, jer nema istočne demokracije. Sve zemlje istoka su despocije. Indija se ne može riješiti svojih kasta nikako. Mogu ih zakonski ukinuti, mogu tvrditi da ne postoje, mogu govoriti što hoće, točno se zna tko je tko. Kina ima radne logore. Japan je stvarno mislio da je nadrasa i da mu je sudbina odredila da vlada većim dijelom Azije. Marksistički humanisti su ostavili iza sebe takav trag smrti, da je uopće neukusno ga spominjati. Kršćanstvo, pa makar bilo i u svojoj ateiziranoj verziji u Skandinaviji, uvijek će biti dobro prema čovjeku. Iskreno, radije bi živili u Norveškoj ili npr. u Saudijskoj Arabiji?

Za vrijeme svoje srednje, u gimnaziji, bio sam deist. Deizam je zapravo svojevrsna obrana Boga. Tolika zla u svijetu, ne može to aktivni Bog podnijeti, Bog je nesumnjivo stvorio svijet, ali ovakav svijet kakav je, bez Boga je. Ono što me zaprepastilo, da sam kod svetog Pavla primijetio stav da do drugoga dolaska Krista od Boga ne treba puno očekivati. Sve upute Pavlovih i pavlovskih poslanica idu na to da se Crkva sama mora nadići nad nevoljama. Ali, ima tu kvaka. Crkva je tijelo Kristovo, dakle Bog ipak djeluje po Crkvi. Ali ne treba očekivati božanske intervencije. Bog nije duh iz boce. Bog ne ispunjava želje. Ali onako kako, pod utjecajem starih i prirodnih religija, postoji tendencija da se Boga vidi prije kao fetiš, kao nekakvo roditeljsko biće koje će uletiti kada se nam prohtije. Infantilni pogled, ali sasvim razumljiv.

Produhovljenost na Istoku je rezervirana za mudrace, jogije, nekakve isposnike, nekakve uzvišene ljude koji su se otrgli od svijeta. Kršćanstvo tu tjera kontru. Kršćanin se treba biti u svijetu, među ljudima. Pritom, osobno ne mislim da treba nosati majice s kršćanskim porukama kao da je kršćanin modni stil, nego treba živjeti pošteno, radišno i ponosno. Ne volim riječi o nekakvoj skromnosti, jer iza poziva na skromnosti često se krije poziv na mirovanje. Po meni, pavlovska skromnost je da se ne viče eto mene katolika, look at me, I’m wonderful, nego da se izdiže baš tome ljubavi za radom, pa dok te netko pita zašto si takav, e onda se kaže da je zbog Krista. Kršćanstvo ne smije biti kršćanstvo katakombi, zatvorenih samostana, protestantskih kibuca, nekakav elitni klub. Kršćanstvo je, u neku ruku, platonizam za mase. I to nije sramota, nego je ponos, da je kršćanstvo za svakoga. Da se ne treba otići na prokletu goru u smrdljivi manastir, nego da baš tu, ovdje, sada, treba biti kršćanin. Ne može se do Boga doći trikovima, nego samo poštenim životom, koji naravno, ne isključujem intelektualno i duhovno promišljanje realnosti, nego baš potiče.

Od IV. stoljeća, ova civilizacija je dominantno kršćanska. Ulaskom u ovo stoljeće, po prvi puta, Zapad je pred izumiranjem kršćanstva. Slijepi, agresivni ateisti, kao i svaki drugi vjerski fanatici, ne shvaćaju da ateistička civilizacija ne može opstat jer je slika slike od slike, dakle ona je prazna, nedostatna, suvremeni ateizam je religija, ali ateizam je samoništavajuća religija, sila koja negira. Ako kršćanstvo nestane u Europi, a bez sumnje, ono može nestati svaki čas, onda će uskočiti Islam na mjesto kršćanstva. Svaka čast Islamu, ali kršćanstvo je ipak ljudskije, ima potrebu za reformama i shvaća duh vremena. To je ono što nijedna druga religija ne shvaća (osim židovstva, ali ono nije univerzalno, već partikularno), jer jedino augustinsko kršćanstvo poznaje vrijeme, a vrijeme je baza naše civilizacije. Treba braniti svoje, ne nasiljem, ne oprekom, nego pokazati to kvalitetnim životom, istinskim življenjem, solidarnošću, otporom prema ateističkom divljem kapitalizmu, ljubavi prema bližnjemu, istinskim sebedarjem, naravno prema drugima, ali i prema sebi.

Treba živiti svoje kršćanstvo. 

Pero Panonski

 

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku