Crkva, Bog, dijalog i mirotvorstvo

Umro je neki dan splitski konventualac fra Špiro Marasović. Pripadao je onoj skupini postkoncilskih teologa koji su vodili dijalog s komunistima, odnosno ateistima. Naslov jednog od doktorata glasio je: Mogućnost Crkve u teoriji samoupravnog socijalizma. Čitam uvrede na Internetu koje lete iz tabora LGBT jurišnika i pridodane ženskadije nasuprot nabrijanim katolikinjama i katolicima, zajedno s pridodanom četom homofoba koja je jednako ateistička kao LGBT jurišnici, svi samo uživaju u prilici da spominju majku i psa suprotnoj strani. Naravno, ima onih koji su, kao, racionalni, ali sve je to tuga, čemer i jad. Jedno od blaženstava koje Isus spominje i koje ja vrlo često citiram ljudima je ono iz Mt 9,5, a glasi: Blaženi su mirotvorci: oni će se sinovima Božjim zvati! Nekako mi se čini da su svi u ovome sukobu to previdjeli. Jer čisto sumnjam da će neki hrvatski svećenik napisati disertaciju imena Mogućnost Crkve u LGBT teorijama.

Ono što svakog mislećeg kršćanina mora boljeti je taj nasilni odnos između dvije grupacije. To gaženje malih, odnosno Šagi-Bunić i njegov Mt 25,40. Mi smo u jednom nefukcionalnom društvu. Ono što odlikuje Djela apostolska je činjenica da gdje god dođu Petar i Pavao, da diskutiraju sa svima. Bilo s lokalnom židovskom zajednicom u Jeruzalemu, bilo s propalom i degradiranom Atenom, gdje Pavao doživljava neviđeni šok. Slavna Atena je sve, samo ne slavna. Sveti Pavao, taj luđak iz Tarza, uvijek inzistira na dijalogu. Bilo da ga protupravno mlate vlasti u Fililipima, bilo da je u okovima, taj izvanredni čovjek, taj most između židovstva i rimsko-grčkog društva, taj nabrijani genije, taj odabrani  prgavac, uvijek, sa svakim i u svako vrijeme ulazi u dijalog i nema osobe koju neće poslušati i saslušati. Jer [lj]ubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi (1 Kor 13,4-7).


Ovdje nema dijaloga. Ono što mene smeta kod LGBT strane i pridodane ženskadije je isticanje jednog stava koji glasi nekoga ovako; ja sam vjernica, ja držim Boga u srcu, meni ne treba nikakva crkva. Opet, ja sam nekakav katolik. Volim svoju baštinu, ne slažem s crkvenim vlastima oko svega. Kažem često, ja sam heretik i prema kanonskom pravu, stvarno i jesam. Ali nema ni baštine, nema ni tradicije, nema ničega bez čuvara, a to su kršćanske crkve. Crkve su blago u glinenima posudama, one čuvaju Riječ Božju, ovu pisanu i Tradiciju. Crkva bez te dvije kategorije i nije crkva. Bila to ova naša najveća u Hrvatskoj, RKC i mala joj sestrica GKC, bili to maroniti u Siriji, bili to metodisti u Engleskoj, bili to Kopti u Egiptu, bili to meni tako dragi grkokatolici Ukrajine, bili to pravoslavci Rumunjske, bili to anglikanci u nekom prašnjavom afričkom selu, bili to skromni luterani u nekom finskom seocetu, bili to naduti kalvini u Švicarskoj, bili to raspjevani baptisti u nekom crnom južnačkom gradiću, bila to Tomina crkva u Indiji, sve je to blago u glinenim posudama bez kojeg nema vjere. Nikome ne dolazi vjera sama po sebi. Duh puše kamo hoće, ali po pitanjima objave puše samo u Crkvi. Nema osobne objave. Novi zavjet je kraj svake objave.

Mi Hrvati (ne volim taj izraz), eto jesmo većinski katolici. Starčevićeva vizija hrvatske nacije, u sebi je imala viziju vjerskog univerzalizma, Starčević je vidio Hrvate kao katolike, pravoslavne, muslimane i protestante. Nekako nije bio sklon ateizmu, ali danas bi sigurno ubrajao i ateiste u ovo šaroliko društvo. Ali eto, povijest, nesretna povijest svela nas je većinski na katolike i briše naš narod s područja gdje smo živjeli stoljećima. Smatram, opet kao i Šagi-Bunić, da presudno za održavanje naroda je bilo održavanje državnosti. Ali, hrvatski narod bez katoličke vjere bio bi zasigurno siromašniji. Svakako bi bio siromašniji bez jednog Bogoslava Šuleka, jednog Svetozara Boroevića ili jednog Maka Dizdara.

Eto, ja sam nacionalist. Inkluzivni nacionalist. Smatram, onako možda malo muhamedovski, da nikoga ne treba tjerati na ništa. Živimo jedni nasuprot drugima, a mrzimo se. Mrzimo se zbog nogometa, mrzimo se zbog seksa, mrzimo se po linijama roda i spola, mrzimo se jer govorimo svojim lokalnim govorima, mrzimo se po izgledu, sve je uvijek na rubu incidenta. Ali stvarno, ako želimo živjeti zajedno, ako želimo svakome dobro, a valjda želimo, jer Gospod je sam rekao da sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci (Mt 7,12), ako smo ljudi, ako smo kršćani, ako smo Hrvati, pa ako i nismo, pa ajmo malo stati na loptu i poslušati drugoga.

Jer to je, jednostavno kazano, boguugodno.
Mir i dobro. To je ono čemu svaki kršćanin, ma kako se zvao, treba težiti.

Pero Panonski

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku