Diktatura manjine ili kako je referendum postao opasan

Iza sebe imam jedan završeni i jedan nedovršeni studij. Nedovršeni studij je politologija. Zašto ga nisam dovršio, o tome bi se dala knjiga napisati. Neki vrag sam znao o materiji, imao sam prosjek 4.0, nisam bio odlikaš, ali dobro sam se snalazio u toj znanosti. To nije tema posta. Tema posta je neshvaćanje liberalne demokracije.

Dobar stari profesor Prpić je ludovao kad je netko rekao da je u Hrvatskoj demokracija. Uvijek je naglašavao da nije demokracija, nego je da je liberalna demokracija, jer da se u demokraciji može izglasati da se sijeku glave svima višima od dva metra. Uglavnom gledajući, Ustav je taj koji je temelj svega (nedao ti dobri Bog da si Ustav nazvao zakonom), zakonodavstvo je tu da štiti.  Sustav sam sebe kontrolira. Sustav dobiva legitimitet na izborima. Bilo je to sada već davno, iskreno, život me odnio u drugom smjeru. Ipak pamtim nešto. Ali jedna stvar je bila važna. A ta je da cilj sustava liberalne demokracije da manjina nikako ne može preuzeti vlast nad većinom, da se svaka vlast legitimira na izborima, a ono što je najvažnije, svaka vlast se može promijeniti.

Ne postoji niti jedan dokument o ljudskim pravima kojem se garantira istospolna zajednica kao temeljno ljudsko pravo. Toga nema. To su laži. Bezobrazne laži. Toga nema. To što širom svijeta, iz meni čudnih razloga se nameće državama da uništavaju brak žene i muškarca kao temelj društva, to je drugi par rukava. Ali sumanuto je da militantna manjina od nekoliko glasnih lezbijkih i homoseksualaca nameće čitavoj državi svoj svjetonazor.

Ustav je taj koji štiti pravo na referendum. Ovdje nije riječ o sječi glava, ovdje nije riječ o ograničavanju tuđih prava (jer Ustav ne poznaje kategoriju istostopolnih zajednica), ovdje je riječ o zaštiti i afirmaciji postojećeg prava. Svi koji mi čitaju blog znaju da se ne slažem s Kaptolom i njegovom seksualnom politikom. Npr. smatram da je ludost napadati transrodne osobe. Čini mi se da je među klerom nadprosječan broj homoseksualaca i da je licemjerno kritizirati homoseksualce, a možda negdje čak trećina svećenstva gaji takve sklonosti. Ali ne može se nikome odbiti pravo na referendum.  Zato sam dao potpis za referendum.

Kao što je među svećenstvom nadprosječan broj gay osoba, tako je i među pressom nevjerojatan broj lezbijki i homoseksualaca, s obzirom na opću populaciju. Neki dan je na Preradovićevom trgu pripaljen štand na kojem se skupljaju popisi za referendum, što je sasvim prešućeno među medijima. Da je neki kršćanin zapalio Iskorakov štand danonoćno bi slušali žalopojke o klerofašistima. Navedite mi jednog mladog novinara ili novinarku koja je po ideologiji desna ili je otvoreni katolik? Toga nema u hrvatskim medijima. Relativno duže vrijeme šefica deska u Večernjem je bila jedna od viđenijih zagrebačkih lezbijka, a te novine pripadaju austrijskoj RKC i austrijskim Srbima (Ante Starčević bi ih “obožavao”). Crkva ne žali mlado i misleće desno, kako onda očekivati od drugih vlasnika medija tako nešto!

U cipelaranju demokratskog i zakonskog procesa, uz LGBT jurišnike, LG novinare, pridružila se i dežurna vlast. Kao da se svi boje naroda. Što narod ima reći. Jer unatoč svemu i principima liberalne demokracije, referendum je najdemokratskiji alat koji postoji. Ovim se referendumom nikoga ne napada. Ovim se referendumom afirmira obitelj. Ne traži se ukidanje rastave braka, ne traži se brak koji bi se sklapao samo kod religijskih zajednica, ne traži se kontrola bilo koje religijske zajednice ili političke skupine nad brakom. Traži se samo očuvanje postojećeg instituta braka. Sadašnja vlast mrzi narod.

Ono što najviše boli, mene kao vjernika, način je na koji se LGBT jurišnici i njihovi poklonici (najčešće žene kojima su homići baš cakani) obrušavaju na vjernike. Ta količina uvreda koje ide na vjernike i na ono što je vjerniku sveto, a to je Bog, fascinira. Ono što me još boli, što mene smeta, kao rođenog Zagrepčanina i čovjeka koji obožava sve vezano uz Zagreb, činjenica je da su svi militantni homoseksualci i lezbijke iz svih krajeva nagurali u ovaj grad i sustavno preuzimaju one sfere koje Milana Bandića pretjerano ne zanimaju, dakle kulturu i slično (čitajte tamo gdje nema profita) i prikazuju Zagreb kao Sodomu i Gomoru spram ostatka Hrvatske. Vjerujem da nije lako biti drugačiji u nekom omanjem mjestu, ali tko im daje pravo takvih napada na provinciju? Svjestan sam ja da svi homoseksualci i lezbijke uvjereni da i svi ostali kao oni, samo da lažu, ali dajte malo prostora drugačijem mišljenju. S kim voditi dijalog kao kršćanin, kad LGBT jurišnici preziru sve kršćansko?

Problem je ovoga referenduma prvenstveno u tome što narod ima jedno mišljenje, a LGBT jurišnici i vlast imaju drugačije mišljenje. Znam da bi bilo najlakše pobiti narod ili ga barem promijeniti (sve me strah kako će doseljenici iz Afrike i s arapskih područja blagonaklono gledat na gay veze), ali ne može se izvrtati istina. Mogu se imati poluge vlasti, može se držati kompletne medije, ali dokle god postoji Ustav i zakoni, do tada se ima pravo na referendum. Koliko god da se to nekome ne sviđalo!

Ne može u liberalnoj demokraciji manjina nametati svoje stavove.
Pogotovo ako ti stavovi nemaju nikakvog legitimiteta.
Nije narod najpametniji, ali nije ni toliko glup.

Pero Panonski

One comment on “Diktatura manjine ili kako je referendum postao opasan

  1. stalni mizantrop says:

    hehe, ispada tako da danas čovjek apsolutno može imat drukčije mišljenje – dok god se slaže s mojim mišljenjem.
    čini se tako da su mnogi “liberalni” ipak za demokraciju a ne za liberalnu demokraciju.

    šalu nastranu :), ništa novoga pod suncem. i ovi današnji “liberali” su isti kao i negdašnji lovci na vještice…

Sharing Buttons by Linksku