Dossier Thompson: zašto nije trebalo zabranjivati Thompsonove koncerte

 thompsonbosanac

Ako Thompsona možda i treba negativno ocijeniti s obzirom na umjetničku vrijednost, onda uvijek treba paziti da to vrednovanje bude odvojeno od ideoloških razloga. Tko god ne voli Thompsona iz nacionalističkih (srpski i bošnjački nacionalisti) ili protunacionalnih razloga (simpatizeri komunizma kojima je još uvijek u glavi matrica kako bi radi boljitka ovih prostora trebalo opet suspendirati religije i nacije) samo još snažnije reklamiraju i promoviraju Thompsona kao zaštitnika ugroženih hrvatskih nacionalnih interesa.

Tako da se istinskim kritičarima ne može i ne treba priznavati srpske medije poput „Kurira“ čiji novinari odlaze na koncert u Vukovaru i pišu o „ustaškom gnezdu“, „ogromnom slovu U na grudima i čelima“, „desnim rukama u zraku“, „nacistima“ i smaraju usporedbama s Drugim svjetskim ratom ne propuštajući priliku da ospore domovinski rat u Hrvatskoj i ocijene ga kao progon Srba. Takvi napola-kritičari o kojima sam već nedavno pisao nikad neće pisati o omladini zadojenoj četništvom, te stoga i nisu nikakvi kritičari nego puki ideolozi – niti znaju što je samokritika, niti razmišljaju objektivno, nego su zauzeti svojim partikularnim interesima. Ovdje doduše treba dodati i jedan pikantan podatak (prisutan u tekstovima srpskih glazbenih kritičara) kako u Srbiji ima sve više mladih koji slušaju Thompsonove pjesme (doduše ne sve). Čudite se? Ja ne. Jer ovo samo pokazuje točnost teze kako u poštivanju nekulture (i nepostojanju samokritičnosti) među balkanskim narodima postoji maksimalna sloga. Na ovim veselim prostorima jedni te isti ljudi slušaju Thompsona, turbo-Cecu, plagijatora Merlina, čitaju karizmatska štiva, lože se na citate vladike Nikolaja Velimiroviča ili na video-uratke dr. Zakira Naika. Posrijedi je jedna te ista mentalna matrica, kao jedna od loših baština bivše zajedničke države.

Kao drugo važno pitanje u ovom sklopu nameće se sljedeće: ukoliko Thompsonova glazba promovira fašizam kako neki tvrde, da li je opravdano zabraniti njegove koncerte u nekim gradovima ili državama? Dosad su Thompsonovi koncerti zabranjeni u Nizozemskoj, Švicarskoj i Austriji, ali i na domaćem terenu, u Umagu i Puli (što je izazvalo mnoge polemike u hrvatskoj javnosti). Najavljeni Thompsonov koncert u Sarajevu je dugo debatiran, a onda i otkazan. I ni u jednom od ta dva slučaja koncert nije otkazan iz opravdanih razloga i dobronamjernih motiva, što u konačnici samo ide u prilog Thompsonovoj promociji.

Počnimo sa Sarajevom. Dobro je primijetio Emir Imamović jedan paradoks vezan za taj koncert: kako to da nitko u Sarajevu ne digne glas ako Thompson 2003. održi koncerte u jedanaest hercegovačkih gradova, kasnije u Jajcu, ili čak u obližnjem Kiseljaku, a svi dignu glas kad želi održati koncert u Sarajevu? Slučaj Thompson tako je, prema Imamoviću, tek jedan od bezbroj sličnih primjera: kad on pjeva tamo gdje je kao Herceg-Bosna, šuti se tamo gdje je kao Bosna i Hercegovina. Međutim, čim pomisli produžiti iz Kiseljaka u Sarajevo i prijeći nevidljivu i jasnu liniju između svjetova koji bi se najradije riješili jedni drugih, odmah frcaju iskre. Dakle, ne radi se ovdje o dosljednom otporu prema glazbi slabe umjetničke vrijednosti i o dosljednom otporu prema kontroverznim oblicima kulture, nego o politikantskim razlozima.

A kako se povijest ovdje olako zaboravlja i reinterpretira već prema aktualnim političkim potrebama, tako se zaboravlja recimo da je Thompsonova pjesma „Bojna Čavoglave“ bila pravi hit u Sarajevu prije samo 20-ak godina, toliko popularna da ju je pjevala Armija BiH, doduše s malo modificiranim tekstom: „U Sarajevu gradu Hercegbosne ponosne /stala raja da odbrane naše domove /Mi smo junak do junaka, mi smo borci svi /ne damo u Sarajevo dok smo živi mi, x2 /Hej junaci branitelji iz svih krajeva, /Sarajevo zaboravit neće nikada, x2 /Korak naprijed, puška gotovs i uz pjesmu mi, /za mir sreću i slobodu borimo se mi x2 /Čujte srpski dobrovoljci bando četnici /stići će vas naša ruka i u Srbiji x2 /Hej junaci branitelji iz svih krajeva /Sarajevo zaboravit neće nikada x2 /Stići će vas Božja pravda to već svako zna, /sudit će vam branitelji šeher Sarajeva, x2 /Tuče tompson, kalašnjikov, a i papovka, /baci bombu goni bandu izvan Sarajeva, x2 /Hej junaci branitelji iz svih krajeva, /Sarajevo zaboravit neće nikada, x2“. Tko sumnja, evo linka: http://www.youtube.com/watch?v=80oQSzSsqTE. Zaboravlja se i da je 2003. nakon turneje po 11 hercegovačkih gradova Thompson dao intervju u Radončićevom „Expressu“ gdje je predstavljen kao „najveća hrvatska muzička zvijezda“ i upitan planira li u dogledno vrijeme napraviti koncert u Sarajevu. Sapienti sat.

Što se tiče zabranjivanja Thompsonovog koncerta u Istri, o tome se možda najbolje očitovao Ivo Banac, koji se, iako nimalo nije fan Thompsona, nije složio s cenzuriranjem i zabranjivanjem Thompsona, jer će to od ovoga samo napraviti mučenika i dati mu prostor koji mu ne bi smio pripadati. Tadašnji predsjednik Stipe Mesić i predstavnik IDS-a Damir Kajin tu se nisu pokazali razumnima. Ivo Banac je tada upozorio da „pitanje slobode govora nije u tome da štitiš one s kojima se slažeš, nego upravo da je daješ onima s kojima se ne slažeš kao što se mi ne slažemo s porukama u Thompsonovim pjesmama“, i da je farsa oko zabrane Thompsonova koncerta samo od njega napravila „nagaznu minu demokracije“ i mučenika. Treba biti svjestan da nacionalizam konstantno kreira situacije u kojima je uvijek na dobitku: ako Thompson održi koncert, nacionalizam jača, ako mu koncert zabrane, nacionalizam opet jača (više je Thompson profitirao od toga što je njegov koncert u Sarajevu otkazan, nego što bi zaradio da se doista održao!). Zato je potrebno biti razuman i promišljen u postupanju s ovakvim stvarima.

Nakon svega što smo u zadnja tri nastavka napisali o Thompsonu, moglo bi se sumirati najvažnije misli.

Što se samog Thompsona tiče, on svoju popularnost održava zahvaljujući stanju duha u Hrvatskoj kojem savršeno odgovara njegova ratna i retorika ugroženosti. Ako i jest bio u ratu, to mu ipak ne može biti kredit da danas glazbenim simuliranjem ratnog stanja ostvaruje profit. Moguće je da bi Thompson, kad takve ratne i atmosfere straha – kakvu on i sam stvara i namjerno potencira u svojim pjesmama – ne bi bilo, bio nepoznat i propao pjevač. Publika dolazi na njegove koncerte jer obučen u crnu uniformu zamahuje sabljom, pjevajući o vjeri i naciji, i zato on opstaje i zato je uspješan. Pitanje je da li bi Thompson danas uopće bio poznat da nije došlo do rata i sveopće provincijalizacije kulture u zadnjih 20-ak godina? Ali, s druge strane, pitanje je i da li bi Thompson, s umjetničkim potencijalom kakav ima, mogao uspjeti da se okani banalnog obrađivanja tema vjere i nacije, i da pjeva ljubavne rock-balade? Sasvim solidna pjesma „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“ s novog albuma, unatoč pokojem manjkavom stihu, pokazuje da je Thompson mogao otići i nekom sasvim drugačijem smjeru od patriotsko-kršćanskog metala. Pravi umjetnik bi svoju publiku trebao na neki način odgajati i proširivati njene vidike, a ne potpaljivati njihove traume iz prošlosti.

Davanju primjera fanovima, posebno mladima svakako ne pomaže ni afera oko utaje poreza, što god bila istina o tome. A kao uzor ne pomaže ni njegova „privatna“ prošlost simpatiziranja ustaštva, koja je i dalje zabilježena na raznim internetskim izvorima, i od koje se, kao ni od ustaštva na njegovim koncertima, Thompson nikada nije ogradio, nego je odbacivao odgovornost gurajući taj problem u stvar privatne sfere, a ustaške insignije i pokliče na koncertima u sferu izbora mladih.

Analiza Thompsonovog novog albuma „Ora et labora“ ne otkriva uratke pretjerane umjetničke vrijednosti s obzirom na njihovu glazbenu podlogu, a pogotovo na njihove tekstove, koji imaju snažnu političku notu i plediraju za nacionalnu religioznost koja je, kako smo u prethodnim nastavcima demonstrirali, po mnogočemu nezdrava i štetna. Osim toga, agresivna glazbena podloga – često plagirana od Thompsonovih uzora – svakako nije prikladna za posredovanje kvalitetnih religioznih sadržaja publici.

Što se pak Thompsonovih kritičara tiče, Thompson ne potiče otvoreno na nekakav fašizam, kako bi željeli mnogi njegovi kritičari koji svojom nedosljednošću i zabranama njegovih koncerata pokazuju manjak samokritičnosti i razumijevanja demokracije, te samo još snažnije promoviraju Thompsona i njegov (nezasluženi) patriotski imidž. Umjesto besplodnog, nedosljednog i ideološki motiviranog razračunavanja s Thompsonom kakvome su skloni mnogi njegovi kritičari koji nikada nisu čuli nijednu njegovu pjesmu (jer nije u dobroj tradiciji ovdašnje inteligencije da nužno poznaje ono o čemu govori), treba raditi na usmjeravanju društva i kulture u pravcu promjena prvenstveno dajući i promovirajući nekakve pozitivne alternative.

Konačno, što se tiče gore spomenute pozitivne alternative, treba reći da je nekako istovremeno s Thompsonovim „Ora et labora“ izašao i novi, jako dobar album Dubioze Kolektiv „Apsurdistan“, inteligentna i tragikomična, ali itekako vedra i ugodna za slušanje, analiza cijele regije kao Apsurdistana. O tom albumu, koji za razliku od vjersko-nacionalne i historijske Thompsonove retorike govori o stvarnim socijalnim i društvenim problemima ovih prostora, reći ćemo nešto više u idućem nastavku.

Marijan Oršolić

 

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku