KRITIKA KRITIKE #2: POMODARSTVO I KUŠNJA USPJEHA

critics

1.  O pomodarskim posljedicama kritike

 Važno pitanje za razumijevanje današnje kritike je pitanje posljedica te kritike. A one su bitno drugačije u odnosu na minula stoljeća. Dok su ruski intelektualci (Platonov, Mandeljštam npr.) zbog svojih kritika sovjetskih kolhoza, poema o Staljinu i sličnog, bili protjerani u sibirske gulage, pogubljivani, a njihove obitelji zatirane, dok je Bonhoeffer zbog kritike nacizma završio obješen u logoru, današnji kritičar, nakon rješavanja režija i kupnje namirnica u trgovini, i nakon što je pogledao omiljeni film ili pogledao utakmicu, sjeda za laptop i počinje pisati kritiku, Kritika ubrzo biva objavljena, prenošena, nagrađena lajkovima na fejsbuku, dodatno potvrđena pokojim prostačkim komentarom nekog kretena kojemu se kritičar u svojoj bezbrižnosti zadovoljno smješka dok pregledava koliko lajkova ima njegov tekst.

Naravno, nemojte krivo shvatiti, ne radi se ovdje o tome da čovjek mora biti pogubljen ili protjeran u gulag kako bi njegova kritika imala smisao, radi se samo o tome da kritika jučer i kritika danas nemaju iste posljedice, i da s tim mora itekako računati onaj tko želi biti ozbiljan kritičar.

Kritika je u prošlosti bila nešto što je znalo koštati glave. Ona dolazi kao uvreda i izazov autoritetu, a piscu opasnost. Danas je kritika postala uobičajena stvar, toliko uobičajena da je to paraliziralo njenu prvobitnu funkciju. Kritika izrečena danas, u doba u kojem stotine raznih piskarala i novinara istodobno pišu kritike, nije više toliko djelotvorna kao prije. Kritika više nije zanimljiva jer je postala uobičajena, sveprisutna, ona više nije eksces koji potresa svijet, nego češće kotačić koji još čvršće osnažuje sistem u kojem živimo, kotačić zadužen za privid događanja i demokracije. Kakvu npr. funkciju još može imati kritika pomodarstva i malograđanštine, kad je danas i sama kritika postala pomodna?

2.    Kušnja uspjeha

Postoji međutim još jedan razlog zašto je kritika minulih stoljeća bila djelotvornija i čak kadra mijenjati svijet i svjetove. Ljudi koji su prije kritizirali sisteme u kojima su živjeli uglavnom nisu uživali sve plodove i privilegije unutar sistema u kojima su živjeli. Kritiziraš li neki sistem, a pri tom uživaš povlastice od istoga, tvoja kritika ne samo da je besplodna, nego na jedan neobičan način čak više učvršćuje sistem nego oni koji ga bespogovorno brane. Nezaobilazan dio dobre kritike je na neki način dijeliti sudbinu onih za koje se svojim kritičkim nastojanjima zalažemo. Sve ostalo je politikanstvo, ili opasno blizu politikanstva.

Valja naglasiti kako možda i najveći potencijal razaranja smisla kritike nosi ideologija uspjeha, i s njom prateća trka za publicitetom. Bojim se kako se i mnoge rasprave i sukobi intelektualaca kod nas mogu svesti na ovaj problem, i kako se u tim besplodnim raspravama koje baš i ne pridonose općem dobru može nazrijeti doduše ljudska želja za samopotvrđivanjem u društvu, za uspjehom i priznanjem koje u društvima kakva su naše za ozbiljne intelektualce izostaje, ali istodobno želja koja se manifestira u traženju publiciteta i javnog dokazivanja ispravnosti svojih stavova.

Ta želja za uspjehom predstavlja najveću kušnju ne samo za kritiku uopće, nego i za intelektualce uopće. Ako se kritika i intelektualni rad promatraju kroz prizmu uspjeha, onda su rezultati deprimirajući. Iskrena, dosljedna, potpuna kritika jedina je vrijedna, ali jedina je koja te i dan-danas može koštati glave. Dodatno, zašto se izlagati opasnosti, kad kritičko promišljanje niti vodi konačnim odgovorima, niti vidljivo vodi promjeni nesnošljivog društvenog, ekonomskog i egzistencijalnog stanja? Čemu kritika, ako za svog života nismo ništa vidljivo postigli? Onaj tko razmišlja isključivo kroz prizmu uspjeha, kad tad će se sukobiti s ovim pitanjima i ostati poražen. Takav će se ili rezignirano potpuno odreći kritike i utonuti u pasivnost, ili će se odreći kritičnosti i prikloniti onom misaonom ili političkom sistemu za kojeg procijeni da bi, za razliku od poštenog kritičkog promišljanja, mogao imati uspjeha u društvu.

  1. 3.    Kako se oduprijeti kušnji uspjeha?

Dva su načina kako se oduprijeti ovoj kušnji. Jedan je shvaćanje vlastitog kritičnog promišljanja kao uspjeha svoje ljudskosti i vlastitog duha, bez obzira na izvanjski uspjeh ili neuspjeh. Pitanje vjernosti kritičkom mišljenju bi se prema tome moglo postaviti i ovako; ne radi se o tome što ćemo dobiti (u smislu intervencije u prostoru društvenog, u smislu promjene koju će naše kritičko pisanje generirati), nego o tome što možemo izgubiti. Ako odustanemo od vlastite kritičke svijesti, gubimo same sebe, što svakako nije malen gubitak. Dodatno, kritička svijest djeluje i kao naš stabilan intelektualni imunosni sustav čiji je posao da preradi sve otrove koje pogledom, dodirom, slušanjem i mišlju neminovno unosimo u sebe.

Drugi način je strpljivost. Čovjek mora poraditi na strpljivosti, ne samo da bi bio dobar intelektualac, nego da bi bio dobar i u mnogim drugim stvarima u životu. Uopće za svaki ispravan i ljudskosti dostojan potez u životu potrebno je strpljenje. Strpljivost je upravo najveća suprotnost današnjoj ideologiji (brzog) uspjeha. Tomaš Halik kaže da je strpljenje razlika između vjernika i nevjernika. Ne dakle, sama vjera ili nevjera da postoji više biće, nego strpljenje. Oni koji su strpljivi imaju sposobnost nositi se s mnoštvom pitanja i odgovora, oni koji su strpljivi imaju kapacitet biti ponizni pred veličanstvenošću i zagonetnošću svijeta, oni koji su strpljivi imaju kapacitet izreći i potpunu kritiku. Oni koji su nestrpljivi ne mogu se nositi s zagonetnošću svijeta i egzistencije pa traže prečace, oni koji su nestrpljivi ne mogu izreći potpunu kritiku, oni se ili brže-bolje hvataju za neku opciju i ubrzo postaju ideolozi iste, ili razočarano odustaju od svega.

Ostaje još samo, za kraj, pitanje kada treba konačno prestati s kritikom. Odgovor glasi: onda kad umremo. Sve dotad, do posljednjeg daha, obavezni smo na kritički pristup stvarnosti, obavezni smo kao ljudi pitati se, razmišljati, tražiti odgovore, kritizirati uvijek nepotpune postojeće odgovore.

Marijan Oršolić

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku