KRITIKA KRITIKE # 1: OBLICI KASTRACIJE KRITIKE U BIH

Handling-Criticism

Društveno-politička kritika je u BiH – ne jedina svakako – u poprilično kritičnom stanju. Unatoč postojanju mnoštva kritički nastrojenih portala, aktivnosti mnoštva intelektualaca i novinara koji svakodnevno lansiraju čitane kritičke tekstove, i unatoč kritičkoj nastrojenosti većine prosječnih stanovnika ove zemlje čiji svakodnevni razgovori uz kavu ne mogu proći bez kritike nepravednih autoriteta i institucija, i koji obiljem komentara na društvenim mrežama izražavaju svoje nezadovoljstvo i kritiku spram postojećeg stanja, kritika kod nas ostaje skoro na svim razinama jalova i gubi se u začaranom krugu društvene svakodnevice.

Onaj tko želi biti ozbiljan kritičar u zemlji kakva je BiH, osim što se mora potruditi objektivno razumjeti složenu povijest i sadašnjost ovih prostora, mora dodatno razumjeti i opće stanje kritike kod nas i njen odnos spram ideoloških konstrukta, kako i sam ne bi upao u tu jalovu kolotečinu u kojoj se čak i svaki dobronamjeran tekst samo-pobija kontekstom u kojem je objavljen. Ovaj tekst će biti najprije pokušaj kritičkog razumijevanja stanja kritike u BiH, a onda i pokušaj novog utemeljenja kritike, kako bi ona bila zdravija i efikasnija. Zbog opsežnosti, tekst ćemo podijeliti u dva dijela, od kojih će se svaki sastojati od po tri mala poglavlja.

  1. 1.    O kritičarima, kritiziranima i čitateljima kritike

            Nakon stoljeća totalitarnih režima koji su kritičare strijeljali, vješali, slali u logore, režima u kojima je trebalo imati petlje da bi se stvaralo kritiku, došli smo do sistema u kojem svatko može biti kritičar. Da bi netko danas bio kritičar u BiH, nije mu potrebna neka vele hrabrost. Nije mu za to potrebno ni odgovarajuće obrazovanje, preporuka i sl. Bitno da je (donekle) pismen i (dovoljno) glasan. Nije čak potrebno ni da ima neki posebni stil. Niti da može dokazati sadržaj svojih kritičkih škrabotina: on može pisati i na osnovu neprovjerenih rekla-kazala „informacija“. Niti je važno da kritičar ide ad rem, nego najčešće ide ad hominem i radi na diskreditaciji pojedinaca pišući o njihovim vilama, sinovima čije se školovanje financira potkradanjem državnog budžeta ili Razvojne banke, i sl. Glavno da njegovo „kritičko“ pisanje ispunjava neku određenu društveno-političku funkciju. (Tako je i s knjigama kod nas: nagrade dobivaju one knjige koje imaju „pozitivan“ društveno-politički angažman, bez obzira što su neke od tih knjiga umjetnički i estetski nevrijedne.) U većine tih kritičara nema pravog, sustavnog znanja, pa čak ni onog koje nije sustavno, ali ga prate bar neki suvisli obrasci. Ili se radi o razbacanim, nesuvislim rekla-kazala kompilacijama, ili se radi o nakupini citata iz selektivno pročitanih radova složenih tek po odgovarajućem grubom ideološkom uzorku.

            Javnost uživa u takvoj koncepciji kritičkih tekstova, doživljavajući ih kao neku vrstu moralne satisfakcije – jer prokazuju krivce za opću nevolju društva, ali istodobno ne očekujući od tih tekstova da išta mogu promijeniti, niti očekujući od kritičkih tekstova smjernice što poduzeti kako bismo se bolje organizirali i bar pokušali nešto promijeniti.

Najčešći adresati kritike danas su vjerske zajednice i nacionalne stranke. Danas je moderno i normalno kritizirati religijske poglavare i političare. Koga god pitaš tko je kriv za ovakvo stanje u zemlji, oni će uprti prstom u autoritete. A kad ga pitaš što on čini po tom pitanju, mulja kako nije on za toga, kako se ne valja zamjerati autoritetima… Ukratko, nitko ne želi preuzeti odgovornost, a svi bi bili kritičari.

Jalovost današnje kritike leži i u umoru, rezignaciji, lijenosti i jalovosti kako onih koji ju stvaraju (izraz „stvaraju“ je već kompliment), tako i onih koji ju primaju, slažu se s njom, malo opsuju autoritete, i tu priča završava. Sve to skupa u konačnici ide na ruku stvarnim krivcima za ovakvo stanje u društvu. Nevješte i nedosljedne kritike polupismenih kritičara koje čitaju kritizeri duboko uvjereni da se ništa ne može promijeniti, neprijatelji su kakve bi krivci za stanje u BiH samo poželjeti mogli.

  1. 2.    O napola kritičnima

            Najveći pokazatelj nedosljednosti većine kritičara u BiH je njihova kritičnost napola. O čemu se radi? Radi se o kritički raspoloženim intelektualcima koji će čak vješto, analitički, stilski prefinjeno secirati sve moguće postojeće ideologije u bh. društvu, osim one za koju se oni zalažu. Nju će ostaviti netaknutu. Vlastita ideologija ili vlastiti kolektiv su granica koju njihova kritika nipošto neće prijeći. Vrlo malo je onih koji će reći: dragi su mi moji, ali cjelovita istina mi je draža.

            To su ljudi koji žive u Sarajevu, a pišu samo o Dodiku i Čoviću. To su ljudi koji žive u Banja Luci i Zapadnom Mostaru, a pišu samo o bošnjačkom unitarizmu i protiv Sarajeva. To je žena koja prigovara komšinici da joj djeca preglasno slušaju muziku, dok se njena djeca drogiraju i kradu. To je majmun koji urliče na „one tamo preko brda“, a šuti kad u njegovom vlastitom plemenu najkrupniji majmuni uvijek pootimaju najveće i najsočnije komade ulovljenog plijena.

            Da vam ilustriram jednim primjerom iz vlastitog iskustva. Kad sam povodom pucnjave Mevlida Jašarevića na američku ambasadu napisao tekst u četiri odlomka, dogodilo se to da su sarajevski portali koji su prenosili tekst, prenijeli zapravo samo dio o Dodiku, pa su mi komentatori Srbi psovali familiju zbog neobjektivnosti. Tek jedan srpski medij je prenio tek dio teksta koji se odnosi na Muhameda Filipovića, pa su mi neki komentatori Bošnjaci psovali familiju zbog neobjektivnosti. Na koncu, jedan hrvatski medij je prenio cijeli tekst, ali pod čudnovatim naslovom koji nameće drugačije odčitavanje teksta.

            Takva napola-kritika ili interesno seciranje postojećih kritika, osim što svjedoče o kukavičluku i podvojenosti onih koji ju pišu ili prenose, istodobno su i društveno jalove i nedjelotvorne aktivnosti.

  1. 3.    O motivima kritike

            Pitanje koje se upravo naslanja na gornje objašnjenje što znači biti napola kritičan, jest pitanje motiva kritike. Radi se o tome da je naše društvo toliko ispolitizirano da se kritika svodi na jačanje legitimacije za razne političke postupke.

Kada npr. republičko-srpski mediji pišu o jačanju vehabijskog pokreta u BiH, to funkcionira kao opravdanje rata srpskog naroda u BiH. Eto vidite, reći će, da smo bili u pravu kad smo preventivno napali muslimane, oni žele cijelu BiH za sebe, žele i da im mi plaćamo harač. (Sličnu liniju nažalost drže i herceg-bosanski mediji.) S druge strane, federalni (bolje reći sarajevski i bošnjački) mediji uvijek rado donose kritičke tekstove malobrojnih hrvatskih i srpskih intelektualaca koji šibaju velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam. Što funkcionira kao afirmacija bošnjačkog unitarnog nacionalizma i negiranje prava Hrvata i Srba na BiH. Eto vidite, reći će, da smo u pravu kad govorimo da je ovo samo zemlja Bošnjaka i da mi nismo nikad bili nimalo krivi, kad i pošteni Srbi i Hrvati pišu protiv srpskog i hrvatskog nacionalizma.

            Motivi kritike u BiH dakle nipošto nisu dolaženje do istine, nego legitimacija za razne političke postupke, te afirmacija vlastitog ideološkog stanovišta, ideološko samopotvrđivanje.

            Napiše li dakle, netko, tekst o bošnjačkom, hrvatskom i srpskom nacionalizmu, tekst o bošnjačkom i hrvatskom nacionalizmu pohvalit će Srbi, tekst o bošnjačkom i srpskom nacionalizmu pohvalit će Hrvati, a tekst o srpskom i hrvatskom nacionalizmu pohvalit će Bošnjaci. Naravno, „građani“ će pohvaliti sva tri teksta, ali opet to nije to. Jer ne hvale svi oni te tekstove zbog kvalitete ili istinitosti, nego zbog vlastite ideološke koristi koja proizlazi iz takvog pisanja.

            Kakve god opcije da predstavljaju, partikularne ili unitarističke, građanske ili nacionalističke, stranke kod nas su sklone da primame dobronamjerne intelektualce u svoje redove kako bi ih iskoristili za dobivanje legitimacije unutar društva i za dolazak na vlast. A kad dođu na vlast, ništa od onih vrednota koje su propagirali prije izbora. I tu kritički raspoloženi intelektualci ne smiju biti naivni. Ukratko, kada pišeš kritiku, uvijek razmisli tko to čita i zašto to čita, kao i zašto te podržava onaj koji te podržava. Kad bi se više o tome razmislilo, bilo bi manje naivnosti kod naših intelektualaca i kritičara.

            Kratkim pregledom dosad napisanog, i budala bi zaključila da jedna nesustavna, preplašena, ideološki kastrirana, kontekstom utopljena i ispolitizirana kritika jednostavno ne može izazvati nikakve pozitivne pomake unutar društva. Nego, štoviše, ona pomaže daljnjem učvršćivanju nepravednih mehanizama u bh. društvu i jača polarizaciju između blokova na koje je društvo podijeljeno.

Marijan Oršolić

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku