Postanak i uloga hrvatskih nacionalnih mitova #5

Dio peti: Mitovi vezani za bosansko-hercegovački kontekst

Waffen-SS, 13. Gebirgs-Div. "Handschar"

Iako je i mit o „granici na Drini“ imao vrlo konkretno značenje i primjenu za bosanskohercegovački kontekst, njime se nećemo baviti u ovom nastavku jer smo ga prethodno obradili. Zato ćemo reći nešto o mitu koji je ideološki uvijek išao u paketu s ovim mitom. Radi se o mitu o tzv. „hrvatskom cvijeću“.

Osnovna teza ovog mita je da su svi bosansko-hercegovački muslimani (u kasnijim fazama nacionalnog razvoja Muslimani, pa Bošnjaci) zapravo hrvatskog podrijetla, a da bi se olakšala njihova integracija u hrvatski nacionalni korpus, čak su laskavo nazvani i povijesno najplemenitijim dijelom hrvatskog naroda, odnosno „hrvatskim cvijećem“.

Ovaj mit je nastao u sklopu nacionalno-integracijske politike Ante Starčevića o kojoj smo već govorili u sklopu priče o „predziđu kršćanstva“ i o „granici na Drini“. Starčevićeve teze su nažalost – uz modifikaciju njegove politike u vidu potpunog otklona prema Srbima i pravoslavlju – usvojene i od strane režima Nezavisne države Hrvatske. Cilj NDH je bio vrlo pragmatičan – sklopiti savez s bh. muslimanima, integrirati ih u hrvatski nacionalni korpus i zajedno s njima potjerati Srbe i druge „neprijateljske i nepoželjne“ elemente preko Drine. Ovdje ponovno treba naglasiti da je ideologija NDH, iako se donekle oslanja na Starčevića, napravila velike i presudne promjene u njegovoj političkoj viziji. Dok su iz političkih razloga usvojili Starčevićevu tezu kako su bosanski muslimani „hrvatsko najčišće plemstvo sablje u čitavoj Europi“, iz također političkih razloga nisu usvojili Starčevićevo divljenje srpskoj dinastiji Nemanjića kao „najčišćem primjeru hrvatskog nacionalnog junaštva“ i njegovo nastojanje da se i srpstvo i pravoslavlje integriraju u hrvatski nacionalni korpus (to im se valjda učinilo kao prevelik zalogaj). Još jedan pragmatičan razlog važnosti Bosne i Hercegovine i njenog stanovništva i za NDH i za velikosrpske nacionaliste bio je geopolitički i strateški položaj Bosne i Hercegovine kao srca Balkana.

Što se tiče hrvatske politike 90-ih godina prošlog stoljeća, Tuđman je svojedobno najprije govorio kako „Hrvatska prihvaća zadatak europeizacije bosanskih muslimana“ koji su hrvatskog etničkog podrijetla. Kasnije je došlo do zaokreta kursa u njegovoj politici, do odustajanja od „granice na Drini“ i „hrvatskog cvijeća“ i prešlo se na „real-politično“, „pragmatično“ rješenje komadanja Bosne i Hercegovine.

Dok je u hrvatskom političkom diskursu mit o „hrvatskom cvijeću“ gotovo zamro (osim u svijesti da su bh. muslimani hrvatskog podrijetla), dotle je teza tog mita o plemenitom, junačkom podrijetlu bh. muslimana našla plodno tlo i svoj izraz u novonastajućim bošnjačkim nacionalnim mitovima koje smo obradili u prethodnim nastavcima.

Osim iščezavanja mitova o „granici na Drini“ i „hrvatskom cvijeću“ kreiranje jednog novog mita obilježilo je hrvatsko političko odustajanje od Bosne (ne mogu reći i od Hercegovine). Radi se o mitu kako je Bosna „šaptom pala“ koji se pojednostavljeno i nekritički servirao i servira u hrvatskim povijesnim udžbenicima. Uz to često ide i (ne slučajan) dodatak kako se „žilava Hercegovina odupirala još barem 20 godina“).

Taj mit o olakom padu Bosne u ruke Osmanlija 1463. objeručke je prihvaćen i u novonastajućoj bošnjačkoj nacionalnoj mitologiji koja srednjovjekovnu Bosnu i Hercegovinu 15.st. pokazuje kao velikaškim svađama rastočenu i od pohlepnih europskih sila konstantno ugrožavanu državu u koju su Osmansko carstvo i islam došli kao integrativna i od Allaha predviđena snaga koja je ujedinila i pomirila Bosnu i Hercegovinu. Osobito rado bošnjački mitomani naglašavaju doduše istinitu činjenicu da nitko iz kršćanske Europe ničim nije pomogao Bosni i Hercegovini, nego da su štoviše europske zemlje bile spremnije poslati križarsku (iliti krstašku) vojnu na tu zemlju zbog prisutnosti heterodoksne (iliti bogumilske, po bošnjačkim mitovima) crkve bosanskih krstjana na tim prostorima. Tek kad je Bosna pala i kad su Osmanlije pokucali na vrata zapadne Europe, tek onda su se Europljani sjetili žaliti Bosnu i Hercegovinu, pa je u Veneciji tada zapisano kako je „pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo“.

Povijesne činjenice međutim ne odgovaraju tezi kako je Bosna 1463. „šaptom pala“. Zapravo su Osmanlije u posjede bosanskog kralja prvi put gotovo osam desetljeća prije te godine, a teritorij kojeg danas podrazumijevamo pod Bosnom i Hercegovine padao je još više od stoljeća i to svakako ne šaptom. Prije velikog pohoda Mehmeda II. Osvajača Osmanlije su desetljećima Bosnu i Hercegovinu lagano iscrpljivali vojnim akcijama, porezima, miješanjem u unutar-političke razmirice između bosanskohercegovačkih plemića. Tko malo ozbiljnije zaviri u povijest, pronaći će podatke kako su Jajce i Banja Luka pod kontrolom Hrvata i Ugara ostali još 65 godina nakon1463., a Bihać je pao tek nakon 129 godina. Bosna je dakle ostala neosvojena još kudikamo dulje nego što je postojalo bosansko kraljevstvo.

Vjerojatno su neki od kritički svjesnijih čitatelja i upoznati sa svim ovim podacima o osmanlijskom osvajanju Bosne i Hercegovine, ali držim kako ih treba što više i što upornije ponavljati, pogotovo u hrvatskom političkom i društvenom diskursu, sve kako bi se nekako pariralo aktualnom hrvatskom političkom napuštanju i omražavanju Bosne.

A politika je to o kojoj smo na ovom portalu više puta (da li uzaludno?) govorili, politika je to nacionalističkog primitivizma praćenog zločinom i pljačkom, koja je hrvatsko antijugoslavenstvo pretočila u antibosanstvo, koja je doprinijela pretvaranju bh. Hrvata u nacionalnu manjinu, građane drugog reda i strance u povijesno i konstitutivno njihovoj zemlji Bosni i Hercegovini, zatim preseljavanju tih nesretnih bh. Hrvata u Hrvatsku i „hrvatskije“ krajeve unutar BiH, te barem mentalnom preseljavanju u BiH preostalih Hrvata u Hrvatsku, a onda i podjeli samih bh. Hrvata na bosanske i hercegovačke, bosanske i hercegbosanske, lojalne i nelojalne. Zahvaljujući toj i takvoj politici bosanskohercegovački Hrvati i njihov duh su ti koji su na koncu „šaptom pali“. Doduše, još su preostali Šuškovo i Bobanovo kao „naši“ neosvojeni teritoriji.

            Treći povijesni problem koji je sve bitniji i prisutniji u bh. kontekstu je Ahd-Nahma, koja je razapeta između dvije mitološke tendencije od kojih jedna idealizira taj dokument kao neku veliku povelju ljudskih prava i sloboda i dokaz tobožnje vrhunske tolerancije i suživota u Osmanskom Carstvu, a druga ga koristi za dodatno omražavanje Bosne Hrvatima i podjelu istih na „sluganske“ (režimu nelojalne i proturežimski angažirane) i „nesluganske“ (režimu lojalne i prorežimski angažirane).

            Ovu drugu tendenciju je nešto lakše oboriti povijesnim činjenicama, ali problem je što ovakve tendencije niti počivaju na činjenicama niti im se činjenicama može nauditi. Dakle, ova, uvjetno rečeno hercegbosanska tendencija gleda Ahd-Nahmu kao izdaju, predaju Bosne i Hercegovine koju su učinili sluganski franjevci na čelu s fra Anđelom Zvizdovićem. A radilo se zapravo o mudrom, hrabrom potezu čovjeka kojemu je bilo istinski stalo do svog naroda, i o pokušaju da se spasi što se spasiti može. Riskirajući vlastitu glavu fra Anđeo Zvizdović je izašao pred moćnog osvajača njegove zemlje i mudro mu predstavio da nije ni u njegovom interesu da protjera katolike i franjevce iz Bosne. Što god tko mislio o tom činu, on je donio rezultat: održavanje kontinuirane prisutnosti Hrvata i katolika na ovim prostorima do danas. Iako su kasniji osmanlijski vlastodršci često kršili Ahd-Nahmu, ona je ostala temeljni dokument na koji su se franjevci mogli pozivati kako bi zaštitili prava katolika u BiH. Svi oni hrvatski crkvenjaci, političari i znanstvenici koji danas pljuju po Zvizdovićevom činu sami se zalažu za kukavičku politiku odustajanja od BiH i bijega u Hrvatsku. Da su oni bili na Zvizdovićevom mjestu u to doba, oni bi ili brže-bolje pobjegli iz Bosne i Hercegovine ili bi na koljenima molili sultana za milost da ih pusti da odu iz Bosne i Hercegovine ili bi prešli na islam i naučili turski. A takvih je bilo i tada i u kasnijim povijesnim razdobljem i oni su nam danas nametnuti kao povijesni junaci i uzori ponašanja.

            S prvom tendencijom idealiziranja Ahd-Nahme se ponešto teže izboriti, prvenstveno stoga što nam se ponekad čini kako na nju nasjedaju i ljudi istinski dobrih namjera. Ta tendencija koju u svom diskursu sve češće koriste bošnjački nacionalni teoretičari i političari jest prikazati Ahd-Nahmu kao dokaz izvanrednog stupnja tolerancije unutar Osmanskog carstva i naprednosti istog u odnosu na tadašnje primitivne europske kršćanske države. Ponekad se čini kako u idealiziranju Ahd-Nahme i susreta fra Anđela Zvizdovića kao arhetipa međureligijske suradnje i dijaloga, te uspoređivanju istog sa susretom svetog Franje i sultana Malika al-Kamila i neki bosanski franjevci ponekad pretjeruju, posebno prihvaćajući pozive na razne obljetnice i skupove bošnjačkih političara i povjesničara i tako dajući legitimaciju njihovim namjerama koje se vrlo često razotkriju kao sve samo ne zalaganje za ravnopravan suživot. Pogotovo nije dobro ako u idealiziranju Ahd-Nahme od strane bošnjačkih političara jača svijest kako je današnji kontekst sličan ili treba biti sličan kontekstu u kojem je Ahd-Nahma nastala. A podsjetimo da se radilo o situaciji Aske i vuka: bosanski franjevac koji nastoji odobrovoljiti osvajača njegove zemlje da ne protjera katolički živalj jer bi to moglo koristiti i njegovu uspostavljanju kontrole i vlasti u osvojenoj zemlji. Ako se sve ovo uzme u obzir, Ahd-Nahma nipošto ne može i ne treba biti polazišna točka ili uzor za odnose Bošnjaka, Hrvata i Srba u današnjem bh. kontekstu.

            Oba ova pogrešna tumačenja Ahd-Nahme istodobno i štete položaju Hrvata u BiH i idu na ruku onim bošnjačkim političarima koji se hrane sviješću kako imaju ekskluzivno pravo na BiH, a druga dva naroda su tu dobrodošla da ostanu i da žive prema uredbama nekakvog neoosmanskog millet-sistema, kakav glorificiraju neki od bošnjačkih teologa i povjesničara (npr. Nedžad Latić). Ali, loše posljedice tu ne staju: što se god više hrani svijest bošnjačkih političara o ekskluzivnom nacionalnom pravu na BiH, recipročno rastu i hrvatski i srpski nacionalizam. Slično onako kako je snažni srpski nacionalizam s početka 90-ih godina prošlog stoljeća izazvao i reakciju jačanja hrvatskog i bošnjačkog nacionalizma. Svaki mali mit na ovim prostorima izaziva dakle ne samo stvaranje novih mitova, nego i jačanje i učvršćivanje začaranog kruga nacionalizama, oponašanja tuđih politika i falsificiranja povijesti. Tko god malo bolje pogleda u ovu našu Bosnu i Hercegovinu, neće u njoj vidjeti tri odvojena, različita nacionalizma, nego jedno opako zmijoliko čudovište s tri skoro identične glave.

Marijan Oršolić

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku