Ivica Šola: Mediji u Hrvatskoj i problem novog jednoumlja

Prepiska predavanja dr. Ivice Šole na temu “Mediji u Hrvatskoj i problem novog jednoumlja” održanog na tribini u organizaciji Studentskog pastorala Zagreb

Capture

MEDIJI U HRVATSKOJ

 Što se tiče tiskanih medija, ono što se događa 91. za sve je bio šok. Sloboda je inače šok. Zna se da zatvorenici kad ih se pusti iz zatvora, pogotovo dugogodišnji zatvorenici, imaju problem socijalizacije. Postoji problem nekih ljudi koji se čak žele vratiti nazad u zatvor, jer su tamo navikli na jednu rutinu. Slično je s društvom koje je dugo desetljeća – pa tako i mediji – bilo pod paskom jedne stranke odnosno partije, gdje novinarstvo praktično nije postojalo u smislu kako je u to vrijeme poznavao slobodni Zapad – pluralizam mišljenja, pluralizam stavova. Dolazi 91. Kao što smo trebali učiti demokraciju, trebali smo učiti i medije. Događaju se prve privatizacije. Prva privatizacija – opet naglašavam da najbolje poznajem tiskane medije – je privatizacija Večernjeg lista koji je prodan zakladi Styria za 22 milijuna maraka, a udio Vipneta koji je u to vrijeme Večernji list imao prodan je kasnije za 30 milijuna eura. Što to govori? To govori kao da ja vama prodajem auto i dam vam još 10.000 eura. Je li to dobra prodaja? Nije to dobra prodaja. Ja nisam ovdje ni istražitelj ni državni odvjetnik, nego samo želim reći kako su mnoge stvari nakon dolaska slobode – kako je medij glavno sredstvo utjecanja na javnost – sav kapital, sva politika prvo je trebala zaskočiti na medije, stvoriti svoju medijsku mrežu. U tom smislu i izvanjskim igračima, bez obzira koje provenijencije bili – bilo je naravno što je potpuno razumljivo – prvo doći u posjed medija. Večernji list se kasnije razvija kako se razvija, a paralelno s njim nastaje i jedan drugi medij također opterećen nekakvom hipotekom – to je Europa Press Holding – odnosno Jutarnji list. Kada je Ivo Pukanić u prvom broju Republike izašao s aferom Grupo u kojoj tvrdi – Grupo je naziv te afere a upućuje na mafiju, da se radi o udruživanju, tko je peti ortak, mnogi se sjećaju te priče – ali je gospodin Pavić vrlo brzo pušten iz zatvora i rečeno je da od afere Grupo nema ništa, da je to sve, kolokvijalno govoreći, OK, ali zadnjih godina, kako su sve novine pale u veoma velike probleme, vidjelo se da Miroslav Kutle, koji je bio spominjan od Pukanića kao jedan od tih ortaka, a riječ ortak opet rabi se u kriminalnom kontekstu – da je ipak potraživao neke novce od Pavića. To znači da afera Grupo nije bila baš izmišljena, iskonstruirana afera. Ja sada ovdje ne ću ulaziti u dubinu i širinu toga. Ono što vam želim reći je da se oko medija i u jednom i u drugom slučaju dakle vrti veliki novac i utjecaj, i mi ni jednu ni drugu privatizaciju – nastanak medija – nikada nismo do kraja istražili niti imamo nekakav definitivni pravorijek, pa ne ću ni ja ovdje biti neozbiljan i špekulirati dodatno. Uglavnom vidimo da su se i oko privatizacije Večernjeg lista i oko nastanka Europa Press Holdinga događale mnoge čudne stvari. Kako znate bilo je tu i bomba pod automobilom, kao i u slučaju Pukanićevog medijskog carstva – dakle uvijek su tu bombe, svakakve priče, ali nikada nismo dobili nijedan epilog. 
To su dakle dva tiskana medija koja su kod nas danas najistaknutija. U ta dva tiskana medija praktično rade ljudi koji su pretrčavali s jedne strane na drugu, i u tom smislu premda mi možemo govoriti o pluralizmu, ne bismo mogli govoriti o pluralizmu ukoliko isti ljudi često puta rade iste novine. Netko je jednom cinično rekao: „Zapad vam je ono: indijanci, evo vam Večernji kao privid desne novine, evo vam Jutarnji kao privid lijeve novine“, a to je sve zapravo jedna tranzicijska močvara, kako kaže taj autor, u kojoj se zapravo još nismo naučili biti lijevi, jer kod nas je ljevičarstvo uvijek vezan za onaj bivši sustav, desničarstvo za sasvim nepotrebne nacionalizme i ostale izme. Tako smo dobili ta dva tiskana medija i sve satelite oko njih.

U isto vrijeme – ono što je problem dok su novinari prije bili društveno-politički djelatnici – da li je to smišljeno ili ne – imamo obrazovnu strukturu novinara gdje ogromna većina novinara Hrvatskog novinarskog društva ima samo srednju školu. Dakle, u toj tranziciji nismo postavili standarde, ne samo što se tiče privatizacije i ustroja medija – nismo ustrojili standarde koje ima recimo jedna Njemačka. Ovdje, mladi liječnici će morati polagati državni ispit, licencu. Mladi pravnici će isto tako polagati državni ispit i imat će licencu. U Njemačkoj, ako želite biti novinski urednik, morate položiti licencu. Ne možeš doći sa ulice i biti novinar. Kod nas ti standardi nikad nisu postavljeni. Novinar doista može biti svatko. Nema ni sustava licenciranja, nema ni sustava meritokracije, niti sustava praćenja ni permanentne izobrazbe novinara kako je to u zemljama s dugom demokratskom tradicijom.
Većina tog novinarskog kadra koja je ostala nakon 91, ili su konvertirali, dakle postali od komunista nacionalisti, ili su s druge strane od zastupnika zatvorenog društva postali zastupnici otvorenog društva sa sukladnim financijerom.

Paralelno sa ta dva glavna tiskana medija postoje lokalni mediji. Ti lokalni mediji su, kako znate, Glas Istre, Novi list, Glas Slavonije i Slobodna Dalmacija. Slobodna Dalmacija je također u jednoj vrlo sumnjivoj privatizaciji došla u ruke gospodinu Nini Paviću, suvlasniku Europa Press Holdinga. Kao jedan od članova nadzornog odbora Glasa Slavonije, koji je tada, u vrijeme dok je Zdenko Mance bio predsjednik Ivica Vrkić potpredsjednik, Novi list je privatiziran na način managment kompanije, znači dakle radničkog vijeća dioničarstva, i mi smo taj model primijenili na Glas Slavonije. Dakle radilo se o tome da su radnici sami dizali kredite i kupovali udjele. Nakon što smo to napravili – Novi list i Glas Slavonije – kada je Slobodna Dalmacija zapala u probleme, mi smo prema Ivi Sanaderu, bivšem premijeru, zamolili ga za razgovor, i išli smo sa zamolbom da se isti primjer primijeni na Slobodnu Dalmaciju. Što je napravio Ivo Sanader? Obećao je sve i rekao: dečki, super ideja, ma idemo s tim! Za dva dana vidjeli smo vijest u novinama: Slobodna Dalmacija prodana Nini Paviću. Tako to ide. Prodana je na način da je – tako kažu i taj slučaj nije nikada do kraja istražen – da je gospodin Pavić dao svoj udio u Adriatica Netu – dakle bez keša kupio Slobodnu Dalmaciju i tu se također vuku repovi.

Svi ti mediji danas, koji su prošli tako kako su prošli, kroz nikad dorečene procese kadroviranja i privatizacije su u veoma teškoj situaciji. Novi list je bio jedan veoma perspektivan list od lokalnih tiskanih medija. On se zapravo najviše okoristio Tuđmanom. Da nije bilo Tuđmana, njegovi zaposlenici i dioničari ne bi postali multimilijunaši. To je redakcija s najviše milijunaša. Kao i Feral, svoj su imidž izgradili na kritici Tuđmana, dobili su besplatno tiskaru gospodina Soroša, i prvom povoljnom prilikom prodali su Novi list gospodinu Ježiću za koje, kako znate, sada je sve u procesu gospodina Sanadera, i opet ne znamo kako je sve to skupa bilo.
Dakle istina je da je gospodin Ježić vrlo brzo zapao u teškoće. To su bili ogromni dugovi, gotovo je došlo kao i kod Glasa Istre koji je bio u dugovima 100 milijuna kuna, koji je bio servis IDS-a, dok je Novi list bio servis lokalnog SDP-a, dakle zapali su u velike dugove i epilog dalje znamo. Glas Istre, koji je također u velikim dugovima, koji je osnovao poslije neke druge firme, koji je isto dužan, novcem Zagrebačke banke kojoj je dužan Novi list – kupuje Novi list. To je sve jako komplicirano! Time imamo zaokruženu sliku. Mnogo nedorečenosti oko kadroviranja, seljenja ljudi, propasti Ferala koji se jednom stavio pod kapu Novog lista da bi Sanader kontrolirao tu ljevicu, iako je financijski pomagao feral koji je bio anarhistički list – anarhistički list kojeg je financirala država… Uglavnom, ta hrvatska tranzicija prošla je vrlo neslavno i s mnogo otvorenih pitanja, pa ću ja ostati kod otvorenih pitanja.

No kakvo je stanje danas? U to vrijeme oko novina se vrtio veliki utjecaj, politika koja želi sve kontrolirati, naravno. Ja ću ovdje s ogradom reći: možda i organizirani kriminal. S ogradom. Što se događa danas? Nakon svih tih preslagivanja na toj medijskoj sceni, danas imamo situaciju da su svi, ali svi mediji uključujući i Glas Slavonije koji je blizak HDSSB-u, kao što su oni drugi bliski onima, svi su sada u velikim teškoćama. Dakle sve novine prema svim tržišnim kriterijima trebale su ići u stečaj. Zašto nisu otišle u stečaj? Razlog može biti u sljedećem: u sve te novine novcem ulazi Zagrebačka banka, izuzev Večernjeg lista. Po principu profitabilnosti koji je temeljni princip biznisa, samo lud čovjek bi ulagao u to. A eto, banka je uložila u biznis koji uopće nije profitabilan. To nije samo slučaj u Hrvatskoj, to je slučaj u svijetu. The Guardian, svaki dan pravi 135.000 eura gubitaka. Izračunajte koliko je to godišnje. Vi znate da su mnogi tiskani mediji propali. Zašto se onda mediji tako drže? Zašto ih se ne pusti kao druge privredne grane – slična je priča bila i s bankama – naprosto da propadnu? Mediji se ne drže zbog profita nego zbog utjecaja. Mediji se danas ne drže zbog profita nego zbog utjecaja. Tu love nema.

Logika je sljedeća: ako je medij koji je ovisan o zraku banke, o zraku bilo koje vrste financiranja, ako sam nema snage nositi se na tržištu i živjeti u plusu, da li tu može biti slobode? Je bih rekao: ne tvrdo ne, nego u ograničenom smislu da. U ograničenom smislu slobode svakako ima, ali ta sloboda je ograničena. U tome ja čak ne bih vidio ništa problematično, samo treba onda maknuti onu staru patinu. Demokratizacija koja se dogodila i medijska demokratizacija društva je po mjeri kapitala. Koliko para toliko muzike. U tom smislu ne vidim ništa čak ni nemoralno, ne vidim ništa nad čim se treba zgražati, tako je i vani, tako je svugdje, ali treba definitivno maknuti tu masku i reći da medij ne može donositi objektivne informacije onako kako bi trebao po pravilima struke, nego da je ograničen pozadinskim interesima kapitala i naravno politike. Kad medij piše „neovisni, neovisni, neovisni“, u redu, to tako mora pisati, ali vrlo malo, vrlo malo. U demokratizaciji po mjeri kapitala ima slobode onoliko koliko dotični kapital dopusti.

Kada gledate koji je najčešći objekt iživljavanja kritika, vidjet ćete da su to ljudi, osobe koje nisu interesno uključene u određeni medij. U tom smislu sve češće se mediji pretvaraju u obračune određenih skupina – što tu sve stoji možemo špekulirati – koje se bore za neke sasvim treće ciljeve, jer se vidjelo kod mnogih medija koje su kupovali i stranci i naši domaći dečki da zapravo core biznis – prvi biznis – nije uopće izdavaštvo nego nekretnine. I treća stvar, mediji su samo gromobran: ako mi netko uđe u biznis ili mi krene nešto protiv mene, da ga imam čime mlatnuti. U toj atmosferi događa se nešto što se prije zvalo cenzura. Danas se zove autocenzura. Ovdje mislim na novinare. Svaki novinar, kao i svaki čovjek je svojim poslom egzistencijalno uvjetovan. Dok smo u komunizmu govorili o cenzuri, danas govorimo o autocenzuri. I ja imam problema s autocenzurom, ne kao kad sam radio u mediju, živio od toga, a danas sam na sveučilištu, ali to je uvijek posljedica toga. Ovo govorim ne da bih medije ocrnio, nego da bismo zauzeli jednu distancu od njih, jer zabrinjava sljedeći podatak: prema istraživanju GFK – a napominjem da je ovo zabrinjavajući podatak – samo 18% Hrvata vjeruje medijima. Još ću jednom ponoviti: samo 18% Hrvata vjeruje medijima. To nije dobro za demokraciju. Dakle taj podatak je veoma, veoma alarmantan. To je podatak iz devetog mjeseca 2012. godine. Cijelu ovu priču sam ispričao da bih rekao – i ovo je zadnji podatak – da ljudi instinktivno osjećaju da s medijima u Hrvatskoj nešto nije u redu. Da tu nešto nije u redu. Da naprosto, kako je rekao Riffkin, mediji postaju sve više skup nebitnih istina i bitnih neistina. Takvo nepovjerenje – postotak je najveći mislim od svih tranzicijskih zemalja – posljedica je svakako onoga što sam spomenuo na početku – sloboda koja je najednom dobila svoje djelovanje i ona se kao i na mnogim drugim područjima nije snašla. U tom smislu naši su mediji doista u tranziciji. Oni su u financijskoj tranziciji, oni su u svjetonazorskoj tranziciji, oni su prije svega – a to ću kada budem govorio o problemu novog jednoumlja – u kulturološkoj tranziciji, u smislu kulture dijaloga, u smislu kulture tekstova, u smislu kulture raspravljanja, u smislu kulture argumentiranja, jer kada usporedite jedan naš list i jedan Frankfurter allgemeine Zeitung, kada vidite tu razinu polemike, onda vidite da s nama doista nešto nije u redu, da smo u procesu učenja i da jako jako puno moramo učiti.

Danas postoji još jedan drugi fenomen, to je fenomen portala, al ono što vidimo kod portala da gotovo se radi o kloniranim stvarima, da su iste informacije na svim portalima, da imamo gotovo monoideizam i da je vrlo malo izvora informiranja koji bismo mogli nazvati alternativnim. Ja sada ne ću spominjati imena koja bi se mogla kvalificirati takvim, zato što bi to možda mogla biti reklama, ali mi imamo praktično uniformiranu informaciju što je posljedica i činjenice da četiri najveće svjetske agencije – od Reutersa do France Pressa dilaju, tako ću reći, 90% svjetskih informacija. Dakle četiri agencije. Mediji su proteza, kaže McLuan. Četiri svjetske agencije nama dilaju 90 % informacija koje dolaze do nas preko portala, novina i ostaloga. Navest ću samo jedan primjer. Događanja u Siriji. Uglavnom ih znamo preko ove četiri agencije. Onda shvatite da postoji Russia Today, i odete tamo i shvatite da ova oporba koju svi hvale, da je to skupina, oprostite na izrazu, luđaka koja je upravo dva dana prije izvršila masakr nad 36 žena i djece, pretežno kršćana. To niste mogli vidjeti nigdje u medijima od ove četiri agencije. Mene je iznenadilo koliko ta Russia Today (imao sam predrasuda) donosi bez obzira iz kojih motiva drugačiju informaciju koju zbog monopola ove četiri agencije ne možete nigdje pročitati. Imamo dakle taj fenomen i u hrvatskim medijima. Kada pročitate jedan portal, kada vidite jedan portal, kao da ste vidjeli i sve ostale. Ostalo sve vam je ideologija, odnosno bojanje činjenica koje čak nisu ni korektno prenesene. Otuda još jedan fenomen: to je drastičan pad tiraže mnogih medija koji zbog oglašivača moraju reći da se prodaju u 70 ili 100 tisuća, ali to nije točno, vjerujte mi, pogotovo radnim danom. Ljudi su naprosto osjetili da tu nešto ne štima. Nije to samo problem siromaštva, da je 7 kuna puno dati za jednu tiskanu novinu, nego da ljudi koji se ne bave tim, koji ne prate te trendove, osjećaju da tu nešto nije u redu. Dakle taj tiraž nije povezan samo s neimaštinom nego i s kvalitetom onoga što mi kroz medije, kroz novine nudimo.
Ono što je svakako kod nas – ne ću to izuzeti iz svjetskih trendova – je velik utjecaj lobističkih političkih grupacija na novine i medije, što vidite prema nekim novinarima, gdje su se praktično pretvorili u glasnogovornike određenih političkih struja. Tu je svakako najdramatičniji primjer Jutarnji list koji je, kao što je bezrezervno podržavao Sanaderovu vladu – valjda zato što mu je Sanader oprostio 300 milijuna kuna poreznoga duga – sada s jednakom revnošću podržava Milanovićevu vladu. Kao što je dan prije presude pisao: Ode Gotovina – presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj, sutradan je dijelio Gotovinin poster s natpisom Heroj. Sve su to razlozi za ovih famoznih 18% i velikog pada povjerenja u medije.

PROBLEM NOVOG JEDNOUMLJA

 Ono što je po meni najveći problem je da su mediji zapali u globalnu sliku jednog fenomena koji se zove NOVO JEDNOUMLJE. Što je to novo jednoumlje? Padom Berlinskoga zida nastupilo je oduševljenje. Europa je tada – a djelomično i Hrvatska je u ratu platila zbog toga – rekla: prošlo je vrijeme Amerike, mi možemo sami, nema više istočnoga bloka, Amerika nam kao veliki brat i štitonoša ne treba, dakle Europa može sama. Osnov tog novog jednoumlja bilo je oduševljenje tržišnom privredom i tržištem kao magom. Tada se smatralo, tada se počelo govoriti: imamo dokaz da je dogovorna privreda, da je Sovjetski Savez zbog nepoštivanja tržišta kao glavnog regulatora svega, pokazali smo da je kapitalizam superioran. I tada – to je bilo još prije Clintonovim zakonima koji su doveli do Wall Streeta i krize – tada liberalizam stupa ne veliku pozornicu – ja ću to nazvati libertinizam – gdje se zapravo suprotno njegovom utemeljitelju Adamu Smithu – koji samo na jednom mjestu u ogromnoj knjizi „Bogatstvo naroda“ spominje nevidljivu ruku – kaže nema što država raditi, tržište sve samo čini. To je dovelo do onoga što se danas događa. Tada nastaje pojam novo jednoumlje. Tu novu dogmu koja je nastala na području ekonomije su prihvatili svi. tržište regulira ekonomiju. Kakva država! Vidite da ti isti koji su tada to govorili traže pomoć države. Dakle, nastaje jedna nova dogma protiv koje niste smjeli reći ništa. Ljevičarski Le Monde, odnosno Le Monde diplomatique se usprotivio tome, i to po mom mišljenju s pravom. Sam Adam Smith nije zagovarao takvu vrstu tržišta. Nije rekao da se država treba otvoriti tržištu. Treba se otvoriti tržištu tek kad postane konkurentna. Kada se u sebi samoj dovoljno ojača. Dakle, čak mnoge teze Adama Smitha su bile pretjerane, i tu se Le Monde počeo prvi opirati, to mu treba priznati. Izraz novo jednoumlje nastao je upravo među njihovim autorima – Ignacio Ramonet – koji 1995 u le Monde diplomatique piše članak koji se zove „Pensee unique“ gdje kaže da praktično u ekonomskoj i u društvenoj teoriji, oduševljeni padom Berlinskog zida, da smo prestali gledati na nešto, što može biti alternativno. Prestali smo sanjati drugačiji svijet. To je jedna vrsta novog jednoumlja protiv čega ne smijete progovoriti ništa.

To novo jednoumlje naravno da se počelo širiti u tom oduševljenju i na druga područja. Osnov tog novog kapitalizma bio je opet, kaže Ramonet, zavladati medijima kao temeljnim sredstvom društvenog informiranja i samim time društvene kontrole. Taj proces novog jednoumlja započeo je još prije na fakultetima, u državnim svjetonazorskim smislovima kao što je zalaganje za rodnu i spolnu ravnopravnost, a usko je povezan s krizom ljevice. Dakle, spomenuh kapitalizam, slavi se kao bog, nema suprotstavljanja – ljevica se pogubila, proleter je nestao kao radnik, njezin prirodni saveznik. On je pretvoren u konzumenta i ljevica je tražila novi identitet i našla ga je u homoseksualcu. Tako je ljevica počela, nakon zalaganja za egalitarizam, klasni egalitarizam, borbu za radnika, počela se zalagati za spolni egalitarizam kako bi spasila svoj izgubljeni identitet saveza s radništvom. Sada sklapa savez sa spolnim manjinama, i to postaje glavno obilježje identiteta ljevice i daljnji tok, daljnje usmjeravanje novoga jednoumlja. Dakle, onaj proces koji se potom događa, danas ga vidimo, s jedne strane smanjuju se radnička prava a povećavaju se seksualna prava. Dakle, svugdje imate taj fleksibilni kapitalizam gdje se smanjuju radnička prava, a povećavaju se seksualna prava. Drugim riječima: „Proleteri svih zemalja, xxxxx se!“ Vidite koliko je to novo jednoumlje zbunilo ljevicu. Prestali su maziti radnike, počeli su maziti homoseksualce. Što se sada najednom događa? Događa se ono što se zove „politička korektnost“. To novo jednoumlje dobiva nove dogme koje postaju gotovo utužive. Što god se u tom novom jednoumlju putem medijske homologizacije proglasi dobrim, a vi pokušate govoriti suprotno, vi ćete biti razapeti, pogotovo u akademskoj zajednici. Isto tako u javnosti. Protiv novog jednoumlja – kao u vrijeme inkvizicije – nema pogovora. To je tako. Smiju li usvajat djecu? Smiju. Svaki suprotni glas – riskirate karijeru, i opet to imamo u Francuskoj – Francuska je to sa svojom slobodarskom tradicijom uradila sa zadnjim prosvjedima od 500.000 ljudi koji su izašli na ulice – gdje su ustali upravo protiv toga: da se bojite govoriti protiv nečega jer se bojite da ćete zaći u područje politički nekorektnoga. To je to novo jednoumlje koje, za razliku od starog, je puno pametnije. Gledajte koji je njegov temeljni pokretač: staro jednoumlje ili komunističko jednoumlje se nametalo silom, strahom. Ovdje se to čini u ime čega? Slobode! Gledajte genijalnu podvalu! To se čini u ime „slobode“. A tko se buni protiv „slobode“ je totalitarist, mračnjak. Dakle, u ime slobode! To je to genijalno što su napravili. Ne u ime straha, nego u ime prosvjećenosti, u ime napretka

Gostovanje i medijsko praćenje Judith Reisman meni je u tom smislu u kontekstu novog jednoumlja posebno zanimljivo. U sadržaj onoga, što je gđa Reisman govorila ja ovdje ne želim ulaziti i meni je to za ovu priliku irelevantno. Postoji samo činjenica da je došla osoba koja je došla reći suprotni mišljenje od tog novog jednoumlja. Na fakultetu izvrijeđana od najviših vlasti fakulteta – dekana, od nepristojne djece: „Šta si ti došla ovdje? Ja gledam porniće!“, argument do argumenta! Događa se da vi – ne u zemlji jednog kulturnog novog jednoumlja kao što je to Francuska – nemate kulturu dijaloga. „Ludoj babi“, citiram, ne dopuste projekciju, iskopčaju joj to, shvaćate? Dokle to novo jednoumlje ide! To nije samo u hrvatskoj, samo što je u Hrvatskoj to novo jednoumlje još uvijek opterećeno boljševičkim metodama. „Ubij neprijatelja! Ubij ludu babu! Potjeraj ludu babu!“ Kada gledamo problem današnjeg svijeta i tog novog jednoumlja vidimo da je to proces. Što je u vrijeme ekonomske krize jedna od temeljnih rasprava koja je najviše uzburkala buru u SAD? Gay brakovi i usvajanje djece! Što se trenutno događa u Engleskoj? Koja je glavna tema? Gay brakovi i usvajanje djece! Sukob među samom konzervativnom strankom. Cameron je napisao: nemojte to raditi, izgubit ćemo birače! Siđimo u Španjolsku. Koja je tamo glavna tema? Otišao je Zapatero. Što je pokušao Rahoj? Pokušao je vratiti zakon, malo ublažiti zakon, da ne bude toliko liberalan u smislu dokidanja milenijske tradicije. Što je dobio? Ništa. Raspravu, ali se ništa nije pomaklo i izvukli su mu korupcionašku aferu. Što se događa u Italiji? Ista rasprava. Što se događa u Hrvatskoj? Ista rasprava. Dok vani u kontekstu te rasprave vi čujete sasvim pristojno artikulirane kontra-argumente, ali zadnji argument je uvijek argument moći – Hollande kaže mi ćemo to izglasati, mi imamo većinu, nema tu rasprave. Le Figaro je donio priču poznatog francuskog odvjetnika Bunuela koji je živio sa dvije mame. Njegova mama je u trudnoći shvatila da je lezbijka i on u Figarou kaže Ja sam osakaćen! Nemojte dozvoliti gay-parovima usvajanje djece. Čovjek širokog obrazovanja, nema tu homofobije. Tamo ipak neki disonantni ton dođe na naslovnicu (iako Figaro slovi kao glasilo desnice). To možete naći i u Americi i u Španjolskoj. U Hrvatskoj je to moguće napraviti, ali ste pod prijetnjom. Pod konstantnom prijetnjom i etiketama. „Pseudo-znanstvenica. Negira holokaust. Don Damir Stojić taliban.“ Sve talibani. U tom kontekstu ne možete doći ni do riječi.

Što se medija tiče, unisono svi koje sam naveo pušu u te diple novog jednoumlja. Danas praktično nemate opozicijskog lista. Ne samo po pitanju zadnjeg gostovanja dr. Reisman, nego ni po drugim pitanjima. Kada se obrađuju druge teme, vi ćete veoma teško – u kontekstu same vlade, grešaka – pročitati neku zajažljiviju kritiku osim na nekim vrlo malobrojnim portalima. Proces koji se događa na Hrvatskoj televiziji također je proces novog jednoumlja, s tim da to novo jednoumlje na Zapadu izvire iz jedne određene kulture – ja sam kratko naveo genezu: kapitalizam, ljevica traži novi identitet i tako dalje… Kod nas je novo jednoumlje zapravo oblik boljševizma. Ono je oblik boljševizma koji se upravo boljševički argumentira: mi imamo većinu! U tom smislu mediji – zato sam spomenuo da nijedan medij ne posluje s dobiti, svi tiskanu mediji su u banani – u tom smislu dakle gdje politika kontrolira najveći dio gospodarstva – kod nas nema nikakvog neoliberalizma, kod nas je sve državni kapitalizam – vrlo je teško bilo kojem mediju, pa i takozvanom desnom – ići sa žešćom kritikom vlade, jer su: A. Ekonomski i tako već u veoma teškom stanju, B. Sve teže pribavljaju oglase – oglasi su prema nekima pali od 40 do 80 %, a oglasi su u strukturi prosječne novine 40 do 80 %… znate kad vam padne prihod 40 do 80 %! Dakle medij sam ima autocenzuru. Ne samo da ga se pritišće, nego u takvoj ekonomskoj situaciji svaka politika, a ne samo ova, naravno da doživi delirij moći. Naravno da je medij lako ucjenjiv, kao što su neki drugi mediji ucjenjivi koncesijama itd itd… U takvoj situaciji u svijetu i kod nas, uslijed razvoja medija koji su sve kontroliraniji bilo kapitalom, bilo autocenzurom, bilo monopolom par agencija na razdiobu informacija, mi se vraćamo zapravo na pretpovijest, vraćamo se u vrijeme Tutankamona i važnosti usmene predaje! Ne šalim se. Važnost usmene predaje postaje krucijalna. U tom smislu Internet je dobra stvar. Mislim da će i njega vrlo brzo raznim zakonima zašlajfati… Dakle zato je važna usmena predaja. Ja ovdje ne želim popljuvati medije, ja sam pokušao oslikati i probleme kroz koje tranzicijski mediji prolaze s naglaskom na tiskane. Želio sam dati naglasak na političku kontrolu nad medijima koja je kod nas puno veća nego u drugim zemljama. Svugdje postoji. Na francuskoj javnoj televiziji postoji određen utjecaj stranke koja je dobila izbore, i oporbe, da imaju što reći, no kod nas je to doista na drastičan način. Novinari su egzistencijalno zaplašeni i puno je i cenzure i autocenzure. Ja o tome ne ću govoriti jer nemam pravo govoriti u ime drugih ljudi koji ne žele o tom govoriti jer se boje. Ovo sve govorim u kontekstu usmene predaje, da su sve važniji izravno kontakti među ljudima. Razgovori. Kada gledate neke glavne događaje – navest ću jedan primjer iz Njemačke. U Njemačkoj je lokalna vlast u Wuppertalu vlastitom krivnjom i propašću nadzora u vrtiću skoro su stradala djeca. Medij je prenio izvješće o nesreći zbog instalacija, ali su ljudi vrlo brzo usmenom predajom pobijedili svu cenzuru i rekli da se radi o nepouzdanom objektu s lošim nadzorom i lošom ravnateljicom, koja je htjela sve to zataškati. Važnost usmene predaje zapravo svjedoči da širenje medija – takozvana multimedijalnost – nije samo u funkciji informiranja i povezivanja ljudi, nego kontrole ljudi. Što smo više medijski bombardirani zapravo smo manje informirani.

U Hrvatskoj treba očekivati jedan proces kao i tranzicijski u demokraciji. Mediji će ili unutar samih sebe napraviti nešto i postaviti standarde – jer narod intuitivno shvaća da nešto nije u redu, jer ono što sami gledaju u svom kvartu o ljudima koje znaju, a tamo čitaju nešto sasvim treće, sasvim peto, obojeno iz ne znam kojeg interesa – ili će se mediji prelomiti i to od ove vlasti, jer ova vlast je oštro krenula na medije, od Hrvatske televizije do tiska i ostaloga, zato što imaju vlast, i državno gospodarstvo… Ili će mediji u ovom procesu novog jednoumlja doista nastaviti ovako kako čine, ali će propasti, ili će se nešto dogoditi u samim medijima, u medijskim djelatnostima, da će zakopati sjekiru međusobne konkurencije i sami se dogovoriti o standardima, kako bi doista bili kritika vlasti, kako se to kaže sedma sila, a ne servis novog jednoumlja. Da li je to realno očekivati u nekoj doglednoj budućnosti, ja bih rekao da, jer je financijska i svaka druga situacija, pa ja bih rekao i situacija straha došla do te mjere da će ljudima – bar tako predmnijevam – već postati svejedno. Ako dođeš do jedne granice gdje osjećaš da ti dostojanstvo više nema smisla, ni profesionalno ni ljudsko, onda se nema što izgubiti.

U tom smislu treba poželjeti da sadašnja vlast nastavi kako je počela jer vidim da će to biti dobro za medije. Osim ako u kontekstu novog jednoumlja ne dođe do tolikog poniženja, do tolikog ubijanja duha kritičnosti da su ljudi doista spremni popustiti i tom srozavanju medijskih standarda i medijskih sloboda, i popustiti tom svakodnevnom ispiranju mozga. Primjer: homoseksualni brakovi i usvajanje djece. Ono što tu treba reći da se ogradimo – eto vidite, i ja se već bojim jer ovo je politička nekorektnost – netko tko traži neko pravo, afirmaciju nekoga prava, društvo i zakonodavna tijela ne mogu se na to oglušiti. U Engleskoj imamo oblik registriranog partnerstva, ali traže još više, usvajanje djece i sve ostalo – ali s druge strane ne primijetiti da se radi doista o novom jednoumlju kao i na mnogim drugim područjima protiv kojega vi ne smijete reći ništa. Slično je s ambijentalizmom. Ako ne kažete da je čovjek odgovoran za sve moguće nevolje – od klimatskih promjena do… vi ste već sumnjivi, kao akademik Paar. Čovjek to argumentira, ali ga smatraju čime? Čudakom, ili slugom velikih kompanija. Na mnogim drugim područjima je veoma opasno iznositi mišljenja koja upravo u tako umrežen medijski svijet s količinom informacija i bojom informacija koja je gotovo identična svugdje, polako se klizi u neku vrstu orwelovštine. Na kraju krajeva, roditelj 1 i roditelj 2. Pogledajte dokle ide politička korektnost. I to im već nije dovoljno da se zamijeni ime otac i majka, nego se mora ići još dalje. Feministicama to smeta, to je njihovo pravo da im smeta: zašto se kaže roditelj? Zašto se ne kaže roditeljka? Tu nema kraja.

Ja ću kao katolik završiti sljedećim. Jedina opozicijska stranka, ma kako je mračnom smatrali, u ovom trenutnom jednoumlju je katolička crkva. Je li nauk katoličke crkve po pitanju spolnosti, po pitanu socijalnog nauka prihvatljiv, ja u to ne ulazim. Ali de facto jedino katolička crkva na mnogim područjima ne šuše u isto diple kao globalni rastrubljivači tog novog jednoumlja. Bez obzira da li se s tim netko slaže ili ne slaže, ali definitivno, od rata u Iraku do ambijentalnih problema, do GMO i ostalih stvari, pa konkretno i redefiniranja pojma obitelji, katolička crkva je zapravo jedina opozicija, i mislim da to nije dobro za ovaj svijet, jer će opet doć ono vrijeme da netko pita kolko papa ima divizija, a nema ništa, štoviše, sustavno ocrnjivanje katoličke crkve svakako je povezano i s tim. Ne da nju ne bi trebalo kritizirati, što više, ima tu putra kolko god hoćeš, nego upravo zbog toga što ne puše u diple tog novog konformizma.
Mislim da nade ima, nada se već vidjela kod mnoštva mladih ljudi u Francuskoj koji su izašli na ulice, ničim indoktrinirani (kako kaže, kako smatra dekan Zakošek). Mladi ljudi koji su znate što počeli koristit? Ne znanost. Znanost je „Seksologija“. Ne znak kako te tata napravio bez seksologije, to nikad ne ću shvatit. I kak sam bez spolnog odgoja uspio skužit masturbaciju… mislim to je.. ne znam što ću bez nje… Nakon 5000 godina, kao i kod medija, treba ponovno afirmirat nakon 5000 godina vrijednost usmene predaje. Treba opet afirmirat ponovno ono što postmoderna negira, a to je zdrav razum. Dakle ti mladi ljudi koji su u Parizu prosvjedovali nisu nikakvi katolici, neki nisu ni kršteni, nego naprosto zdrav razum. Ono: nemoj me u zdrav razum! U tom smislu stvar postaje veoma jednostavno, i tu vidim nadu, kod mladih ljudi i kod ljudi koji naprosto polaze od principa da sami znaju čitat zbilju – ne samo po principu usmene predaje i što su informirani – nego da se ljudima sve više pali zdrav razum.
I zadnja stvar novog jednoumlja – ovo je doista najraširenija stvar: ne postoji ništa prirodno u našim odnosima, sve je konstrukt… sve je konstruirano, to je ta postmoderna priča u kojoj su sve metanaracije uništene – iluminističke, marksističke, kršćanske, religijske, postmoderna kaže da su to velike priče – a zato vam nude isto veliku priču kako nema velikih priča – to je zapravo njihova velika priča. Tu se ne treba uopće prepucavat „znanstveno“, jer na temelju zdrave pameti vidite manipulaciju iza koje stoji nametanje, a iza nametanja stoji moć.

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku