Hrvatska: zemlja očaja?

oc1Fotografija: Zvonimir Barišin/Cropix

Da iskren budem, ne razumijem zašto je prosječan čovjek toliko samodestruktivan. Zadnjih mjesec dana fasciniran sam tome činjenicom. Dopisujem se s jednom strankinjom, njoj ne cvatu ruže. Kaže mi, onako poluironično, da smo mi, naše generacije iz osamdesete, sirotinja jer je tako prirodni odabir odlučio. Autor ovih redaka ima zanimljiv odnos spram evolucije. Prihvaćam je u smislu da je stvarno vidljiv razvoj pojedinih vrsta. Ali čovjek se održao kontra svake logike evolucijskog procesa. Tjelesno slab, često lud u glavu, s nekim svojim čudnim stremljenjima. Poezija se ne može evolucijski objasniti. Umjetnost nema veze s evolucijom. Pojam vječnosti, od kojega mene često boli glava, ne može biti povezan s evolucijom. Jednostavno, odbijam vjerovati da smo tek nasumični zbroj okolnosti i da je zakon vjerojatnosti gospodar sudbine.

Beznađe se širi zapadnim svijetom. Najviše u Europi. Razmaženoj finoj gospođi koja uništava svoju mladost. Hrvatska možda nije dio Europske unije i možda neće tako brzo postati dio navedene, ali kulturno pripada Europi. Kao što Ukrajina jednako tako pripada, a Turska nikako. Europska Hrvatska se raspada. 23 godina obnovljene državnosti, 22 godine nezavisnosti, 21 godinu od međunarodnog priznanja, ova zemlja stenje u očaju. Preživila je mnoge državnopravno brakove, bila cijepana kao Poljska, nacionalni prostor hrvatskog naroda se smanjivao, Hrvati su se raseljavali po svijetu kao Židovi, Irci, Albanci ili Armenci. Zemlja se nekako stisla na ovaj maleni komadić zvan Republika Hrvatska, broj stanovnika je sramotno nizak, jedva četiri milijuna (po svim demografskim pokazateljima trebalo bi nas biti 8 milijuna, da je 20. stoljeće bilo normalno, a nije). Značajan dio naroda preživljava u BiH i isto je pred mogućim nestankom, a Hrvati Vojvodine, skupa s Bokeljima, za koju godinu, postat će tek fusnota u bilježnici uspjeha velikosrpstva.

Unatoč svemu navedenu, Hrvati imaju državu. Jedan stari narod kao Baski, nemaju je. Katalonci i Škoti žedni su vlastite države. Bezbroj naroda i etničkih skupina izbrisano je s lica Europe. Nestajali su mnogoljudni narodi, raseljavani su, mnogi gradovi mijenjali su različita imena. Činjenica ostaje da Republika Hrvatska u 21. stoljeću postoji, da ima svoj narod i svoje građane, da nacija, unatoč svim svojim nedostacima, postojeća je. Mene strašno ljuti što ljudi ne shvaćaju da se država lako može izgubiti. Primjerice, tri baltičke državice, Litva, Estonija i Letonija su to okusile u Drugom svjetskom ratu. Ruska okupacija i rusifikacija gotovo su uništili ta tri naroda i te tri zemlje. Država se mora čuvati kao spasonosna kap na dlanu. Ako nisi rođen u bogatoj i moćnoj obitelji, ništa ti nitko neće i ne želi dati.

Ali čemu takav grozan očaj? Istina, dio ljudi je u teškom dužničkom ropstvu. Istina, dio ljudi je na rubu gladi. Ali čemu jedan, nazovimo to, židovski fatalizam da je situacija nepopravljiva i da nema spasa? Istina, na vlasti je dete-kreten Milanović i opsjenar Josipović i činjenica da ni Turci, ni Mlečani, ni bilo tko u povijesti Hrvatske nije bio ovako nesposoban i ovoliko grozan, kao trenutna garnitura na vlasti. Činjenica je da ovi ateisti ubijaju svaku nadu i da se čini da padamo u provaliju bez dna. Ali to jednostavno nije tako.

oc2

Novi papa Franjo krenuo je u svoj pontifikat s nekim čudnim spojem optimizma s primjesama pesizma. Točno tako, koliko god da ludo zvučalo. Uzeo je ime po Franji Asiškom, tome čovjeku kojemu mnogi zahvaljuju što su ikada čuli za Krista. Većina Hrvata doživljava Crkvu ponajviše kroz franjevačke redove koji su na ovim prostorima opstali unatoč svemu. Papu čekaju teške muke, teški rad, krv, znoj i suze da nakon katastrofalna Ratzingerova mandata dovede majčicu Crkvu u nekakvo bolje stanje. Ali čovjek izgleda je odlučio da nešto napravi, pa da i umro u procesu. Sjetimo se Ivana XXIII. i Ivana Pavla I.

A što smo mi u Hrvatskoj odlučili? Što smo mi napravili? Na osobnoj razini vjerujem, bez trunke cinizma, podosta. Nezaposlen sam godinu i pol, pisao, živao i moljakao posao koga sam mogao. Dobar dio prijatelja jednako tako. Dijelu se posrećilo pa rintaju, većem dijelu nije. Takav je život. Ali to što je ova zemlja relativno mala, što nas relativno malo ima, što smo de facto četirimilijunska selendra u kojoj se sve dozna, čisto zato jer ne znamo držati gubicu zatvorenom, bilo trijezni, pijani ili u preljubničkom krevetu, baš zato, što se sve zna i što smo, zatto se nešto može napraviti.

Jer papa Franjo ima pred sobom najstariji birokratski sustav na svijetu. Pokvaren, trom i ateistički jednako kao i hrvatska uprava i birokracija. Ja ne vidim razloga zašto se u Hrvatskoj ne bi napravilo reda. Zašto se ne bi pritislo banke i tajkune. Političari su sporedni. Kreten Zoran Milanović ništa ne odlučuje. Odlučuju za njega. On zbog slave i para, kima glavom. Proklet bio.

Činjenica je da treba netko tko će povesti ovaj narod u bolju budućnost. Naše prokletstvo što nema društveno relavatne organizacije koja je to u stanju. Pogledaš Tomislava Karamarka i shvaćaš da taj ima najgore namjere. Sindikati su smijurija. Nevladin sektor pijavice i neradnici. Pisaca gotovo da više nemamo jer smo nepismen narod. Ne samo mi. Zapad i Zapadna Europa su civilizacija sms-a i fejsbuka. Ovo je nepismeno doba. Ovo je doba protiv pisane riječi. Ovo je doba u kojem su intelektualci umrli. A da toga nisu ni svjesni. Od feudalizma u kapitalizam, a sada se vraćamo natrag u feudalizam. Naivčina Marx.

Iz ovoga crnila se može izvući! Mala smo zemlja, imamo dovoljno sposobnih ljudi. Čak se i u državnoj upravi može naći dosta sposobnih ljudi, unatoč činjenici da su političke stranke tamo utrpale hrpu maloumnika.
Još uvijek nije kasno. Nikad nije kasno!
Samo netko treba povesti.

Pero Panonski

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku