Smrt filozofije (teologije) 20. stoljeća

ddv267200027x46oc (1)

(Iz uvoda knjige Paul’s New Moment – Continental Philosophy and Future of Christian Theology autora Johna Milbanka, Slavoja Žižeka i Crestona Davisa, preveo Vanja Mirosavljević)

Po Alainu Badiou, suvremena filozofija uzima tri različite orijentacije:[i] hermeneutička filozofija (Heidegger i Gadamer) u kojoj je zadatak filozofije u činu tumačenja, tj., otkrivajući značenje u lingvistički nejasnom horizontu egzistencije; analitička filozofija (Wittgenstein i Carnap), u kojem je zadatak filozofije vladati pravilom jezika, koji je umanjen pitanjem što se može reći koherentno i/ili smisleno u propozicijskoj formi koja sama može razaznati istinu od netočnosti; i postmoderna filozofija (Derrida i Lyotard), u kojoj je zadatak filozofije odlučan čin destabiliziranja temelja modernosti, od istine, i od čistih akcija razmišljanja i političkog subjekta.[ii] Pokušaj svakog od ova tri suparnička zadatka filozofije da nametne svoju procesnu „paradigmu“ dostiže malo više nego nametanje gole sile na „tržištu ideja“. Ovo se potvrđuje u stvarnost gdje se filozofija više ne smatra kao tražiteljica istine svijeta i time je smanjena na ograničenu sferu, koja samo osigurava neprekinut protok kapitalističkih tržišta. Istina kao filozofska kategorija time postaje porobljena od strane nemislećih tržišta kapitalizma: filozofija u službi baruna razbojnika. Instanciranje istine time je brutalno reducirana na vježbanje čiste i posredničke sile u različitim područjima svijeta.

U našem suvremenom svijetu, istinska filozofija je mrtva. Filozofija je mrtva zato što više ne vjeruje u sebe, u istinu, u svijet u kojem je podržano razmišljanje. Smrt suvremene filozofije govori da originalna čežnja filozofije, koja (i pratimo Alaina Badioua) oprimjeruje istinu u biti-u-svijetu, mora naći put da prevlada svoja suvremena stanja ako želi očuvati svoju istinsku zadaću. Ovo pokazuje da druge teoretske i praktične mogućnosti mogu dati neka sredstva na koja se filozofija može pozvati u cilju da premosti svoje sadašnje zlosretno stanje. Drugim riječima, da filozofija preživi svoje sadašnje stanje mora se obratiti drugim izvorima znanja izvan sebe. Ali kada pretresemo različite discipline i njihove prateće teorijske strukture danas, nalazimo se sukobljeni s jalovom pustinjom izbora. Zapravo svjedočimo iskvarenom pomanjkanju konceptualne ( i tim praktične) domene misli, pored marksizma.

U prvim i glavnim argumentima i kod Johna Milbanka i Slavoja Žižeka, Teologija i društvena teorija i Sublimni objekt ideologije (obje knjige izdane prije gotovo dva desetljeća), oba su neskriveno i jednako identificirali ćor-sokak u kojem se mišljenje našlo u zapadnoj tradiciji. Buržujski liberalizam je napokon došao do epistemoloških i egzistencijalnih struktura koje nisu mogle više izdržati napad na svoje vlastite temelje. Za Milbanka, sekularno znanje je otkriveno u istinskom svjetlu (bez temelja, i time nije uopće znanje), a za Žižeka, otvoreno odbacivanje hegelovske dijalektičke ontologije u dvadesetom stoljeću naposljetku dokazuje jednom i zauvijek da filozofija izbjegava preuzeti bilo kakav rizik i tako polako umire ležeći na lovorikama sigurnosti i robovanja brutalnim zakonima kapitalizma i postmodernoj ironiji (što je potvrda u dvostrukom govoru bezdanosti jezika[iii]). To je naša stvarnost i ova naša teza je samo pokušaj da se izvučemo iz ovog ironičnog, postmodernog ćorsokaka na taj način da sve polažemo u mogućnost da Apsolutno možemo suprotstaviti živom pijesku relativizma koji sve zahvaća.

Ponovno, filozofija da bi preživjela mora riskirati svoju privrženost nečemu više od materijalizacije naših sadašnjih koordinata, nešto pored živog pijeska postmoderne koji najavljuje kraj i misli i djelovanja. Stoga se okrećemo kršćanskoj teologiji kao putu da se ustanovi otjelovljenje i utjelovljenje napora za istinom. Povrh toga, ovaj trend koji okreće filozofiju teologiji (pojedinac da bi spasio filozofiju mora, kako su pravilo uvidjeli Hegel i Benjamin, ući u teologiju) preokreće ono što se dugo vremena smatralo staromodnim pa čak i tabuom. Na vrhuncu modernog doba osamnaestog stoljeća, religija se smatrala vrstom opijata protiv razuma i ne samo do točke iracionalnog[iv] nego i do krajnosti ideologije i lažne svijesti[v].

Na kraju moderne, nakon kolapsa svake alternativne ideologije nasuprot globalnom kapitalizmu ili imperiju[vi], filozofija se našla pred svojom završnom točkom i time je prisiljena tražiti alternativne izvore, čak i ako oni zahtijevaju da filozofija ide onim putem kojeg se bojala i koji je izbjegavala stoljećima. Opstanak istinske filozofije prisilio ju je da stavi na kocku krajnji rizik: mora se vratiti teologiji s ciljem da se vrati sebi i svojoj konačnoj sudbini. Kažemo filozofija se „vraća“ teologiji zato što, od svog povijesnog početka nadalje, filozofija je bila nerazmrsivo povezana s teološkom maticom. Ovo se vidi u tome kako su se antički filozofi, od Talesa do Parmenida, obraćali božanskom kao sredstvu koje će voditi njihovu potragu za istinom. Spojene prirode teologije i filozofije nadalje se mogu vidjeti u tome kako su se ova dva polja znanja naposljetku razdvojila pod pritiskom postvarenih sila razuma otrgnutih i od povijesti i od božanskog. Da bi se razumio svijet, da se zamisli biti-u-svijetu, kako je to Martin Heidegger slavno sročio, bilo je apsolutno nemoguće bez djelovanja religijskog kao pretpostavke egzistencije kao takve.  I kako mi tumačimo filozofiju koja se odvažila vratiti svojoj konačnoj sudbini kroz teološko, sama kompozicija filozofije će se neumoljivo promijeniti. Tako da je pitanje koje ovu knjigu stavlja u fokus slijedeće: do kojeg stupnja će filozofija trebati kršćanstvo da bi preživjela i liberalno i fundamentalno kršćanstvo? Da bi razumjeli ovo, naše teze govore da kršćanska teologija posjeduje neophodne ontološke izvore koji iznose revolucionarnu politiku utemeljenu u događaju utjelovljenja Boga u čovjeka. Zaista ovaj događaj u kojem Bog postaje čovjek je toliko potresan da donosi nešto srodno psihoanalitičkom konceptu traume, upravo to su uvjeti u kojima se rađa događaj koji sve izbacuje iz ravnoteže tako snažno da je čak i naše poimanje samog događaja postaje zauvijek nepopravljivo[vii].

Kriza s kojom se filozofija suočila u zoru dvadesetog stoljeća bio je kraj lažnog kretanja moderniteta koji je negirao egzistenciju negdje izvan umanjenja na singularnost značenja, što je konačno predalo svijet u dualizam između misaonog i materijalnog svijeta. Ovaj dualizam, štoviše, bio je rudimentarni problem kojeg je Hegel pokušao riješiti. S nekoliko iznimaka, posljednje stoljeće filozofije je jednostavno potvrdilo smrt filozofije i ne nudi nikakav izvor unutar svoje ograničene strukture da ga oživi. U isto vrijeme, oblici teologije dvadesetog stoljeća su krivi za padanje u zamku lažnog duha ili dualizma između sekularnog (imanentni razum) i religijskog (čista dematerijalizirana transcendencija). Od Bartha do Tillica i od Niebuhra do teologa današnjice, teologija ili odbacuje razumsku istinu u stvaranju (i tako odvaja Logos od intelekta) ili postaje uljudni apologet koji nenamjerno opravdava pragmatično sekularno nasilje u ime teologije. A ovo čak i nije spominjanje kako su obje strane teologije dvadesetog stoljeća namamljene u istu zamku kao i filozofija. Brutalno rečeno, ova teološka podjela u dvadesetom stoljeću može se opisati u slikama dva temeljna tabora. Postoji Barthova strana, i postoji Tilichova strana. Barth upada u teološku smrtnu zamku zato što njegovo mišljenje nije usidreno u ontologiji nego je umjesto toga posredovana od izdijeljenih zajednica na tragu pavlovskog univerzalizma preko njegovih ograničenja a priori objave u kojoj se Bog mora prilagoditi da bude! Tilichovska teologija, koja je pretpostavljena ravnodušnoj dialektičkoj ontologiji, zaboravlja da je srž istine bilo koje dijalektičke strukture, naime, mjesto izuzetka, koje utemeljuje svoju vlastitu istinu. Zbog ovoga Tilich nikada ne može biti mislilac borbenog događaja utjelovljenja, zato što je sve na kraju rastopljeno u dijalektičnoj močvari „istovjetnosti“. Tako se i Barth ne može oduprijeti totalitetu kapitalizma zato što se skuplja nazad u sigurnost (otkrivenje/zajednice) koje  se konačno ruši unutar sebe, a Tilich nema točku proboja izvan. Time su obje strane povode unutar ideologije imperija. U ovom smislu, teologija dvadesetog stoljeća je, kao filozofija, mrtva.


[i] Naravno, Badiou kaže da postoje mnogi različiti tipovi pozicija koji izviru iz kombinirajućih aspekata svake od ove tri orjentacije („Philospohy and Desire“, u Infinite Thought: Truth and the Return to Philosophy, prijevod i uređenje Oliver Feltham i Justin Clemens [London: Continuum, 2003], 31)

[ii] Ibid., 29-42. Vidi također Peter Hallward, „Editorial Introduction, u „The One or the Other: French Philosophy Today,“ uredio Peter Hallward, posebno izdanje, Anegelaki: Journal of Theoretical Humanities 8, broj 2 (2003): 1-32. Hallward dokazije da je filozofija disciplina u „povlačenju, potištena grana učenja pobijeđena od svoje neodržive ambicije i potom preuređena potrebama izvan svojih vlastitih potreba posuđenih ili nametnutih od vlade, pedagogije, znanosti, povijesti“ (1).

[iii] Dugujem Rodneyu Clappu na ovom izrazu

[iv] W. K. Cliford, Lectures and Essays (London: Macmillan, 1986)

[v] Karl Marx i Friedrich Engles, The German Ideology ur. i preveo C. J. Arthur (New York: International Publishers, 1970); Max Weber, Protestanska etika i duh kapitalizma, prijevod: Nika Miličević, (Sarajevo, „Veselin Maleša“, Svjetlost, 1989.). Za analizu ovog teloškog pogleda v. Daniel M. Bell Jr., „Only Jesus Saves: Toward a Theopolitical Ontology of Judgment“, u Theology and the Political: The New Debate, urediili Creston Davis, John Milbank i Slavoj Žižek (Durham, NC: Duke University Press, 2005), 200-227.

[vi] Michael Hardt i Antonio Negri, Empire (Cambridge, MA: Harvard Univerity Press, 2000.)

[vii] Odličnu analizu teologije i traume v. radove Marcusa Pounda, posebno Theology, Trauma, and Psychoanalysis (London: SCM, 2007). Trauma utjelovljenja je nepopravljiva u ovom svijetu – zauvijek smo izbačeni iz ravnoteže

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku