Mučenje i Obamin program dronova

Autor: Jane Mayer, The New Yorker

billout-drones-233

Ilustracija: Guy Billout, The New Yorker

Prošli tjedan je John Yoo, pravnik iz Bushove administracije – autor zloglasnih „bilježaka o mučenju“ u kojima su doneseni pravni i racionalni razlozi za waterboarding i ostale metode zlostavljanja zatvorenika, iskoristio je priliku da napadne Obamu za korištenje još gore prakse. U članku za Wall Street Journal Yoo, koji sada predaje pravo na Sveučilištu u Kaliforniji u Berkeleyu, prokazao je Obaminu praksu ciljanih ubojstava osumnjičenika za terorizam putem bespilotnih letjelica kao daleko veći napad na ljudska prava nego bilo koju praksu koju je on zagovarao.

„Prije no da ulove teroriste – koji daju najvrjednije obavještajne podatke o al Qaedi – gospodin Obama se gotovo isključivo oslanja na napade dronovima, čime je uspio izbjeći nezgodna pitanja oko pritvora. Ali te smrti s nebesa narušavaju osobne slobode daleko više nego što je to činio waterboarding trojice vođa al Qaedea ikad“, piše on.

Yoo nije sam. Nekolicina smatra da je „partijska linija“, a ne princip, jedini razlog zbog kojeg se članovi mainstream medija nisu bavili sadržajem objelodanjenog bijelog lista Ministarstva pravde o ciljanim ubojstvima Amerikanaca, kojeg je nabavio NBC, s jednakom žestinom s kojom su se bavili „bilješkama o mučenju“. Andrew C. McCarthy, u članku objavljenom na stranici National Reviewa kaže: „Bome, kako se sreća okrenula.“ Nastavlja: „Veličanstveno licemjerje Obaminih demokrata je ono što viče sa stranica ‘bijelog lista’“. U članku ismijava Obaminog državnog tužitelja Erica Holdera koji se zalaže da se optuženi za terorizam, kad god je moguće, sude unutar kazneno-pravosudnog sustava dok u isto vrijeme zagovara njihova ubojstva dronovima. „Ali samovoljno ubijanje građana – e, to je već druga priča“ – piše McCarthy.

U Reasonu, libertarijanskom portalu, Nick Gillespie nagoviješta da je manja buka oko Obaminih dronova nego Bushovih „poboljšanih ispitivanja“ kod liberala povezana s nekom vrste ‘intelektualne korupcije’. „Na kraju, ovdje se ne radi o ideološkoj hipokriziji – da liberali mijenjaju pjesmu kada njihov čovjek dolazi na službu – radi se o nečemu puno jednostavnijem i mnogo uznemirujućem. Otkriva se da njihovo kokodakanje o tome kako su oni čuvari svega onoga što je dobro i pristojno – samo kokodakanje, a kad dođe do preokreta – previše novinara postaju poslušnici vlasti – uključujući i vlast koja ubija.“

Drugi promatrači medija, poput Davida Carra iz New York Timesa, primjećuju činjenicu da je program dronova Obamine administracije praćen poprilični agresivno. The New Yorker je objavio nekoliko priča vezanih na temu (Ja sam pisala na ovu temu 2009., kao i moji kolege Dexter Filkins i Steve Coll). Reporter The New York Timesa Schott Shane je iznio revolucionarni izvještaj o programu u kojem je prikazao kako je napad američkih dronova u Yemenu nehotice ubio anti-militantnog aktivista koji je pokušavao odvratiti članove grupe bliske Al Qaedi od terorizma.

Da li Obamini pobornici njemu prigovaraju manje nego što bi Bushu, da je recimo isti bijeli list došao iz njegove Bijele Kuće? Možda, ali liberalna inteligencija također ima udjela u kritikama Obaminog programa dronova. Npr., u članku Washington Posta, profesor David Cole sa Georgtown Law School je možda potegnuo pitanje najveće brige: predsjednikove tajne, nekontrolirane moći da ubija čak i Amerikance bez odgovarajućeg postupka ili javne odgovornosti. „Možda postoje izuzetne okolnosti“ kada su takva ubojstva opravdana, priznaje Cole, ali tvrdi da mora postojati neka vrsta javnog, minimalnog, učešća. „Kako možemo biti slobodni ako naša Vlada ima moć da nas ubije u tajnosti?“ pita se on. „Kako neovisan autoritet može polagati narodu ako neovisno može odbiti odgovornost za svoje postupke?“ On tvrdi da je nekontrolirana smrtonosna moć za koju se ne zna odlika tiranskih banana republika, a ne velikih demokracija.

Postoje neke uznemirujuće sličnosti između Obaminog bijelog lista i Bushovih „bilješki o mučenju“. I jedan i drugi koriste skliski pravni jezik da razvodne tamne vladine programe. Oba su namjerno skriveni od javnih, pa čak i očiju kongresa. I oba sadrže mutne operacije CIA-e i vojske, a čak imaju i neke zajedničke aktere. John Brennan, Obamin kandidat za ravnatelja CIA-e je dugogodišnji veteran agencije koji je, prije nego se pridružio Obaminoj administraciji, radio kao šef osoblja za bivšeg ravnatelja CIA-e Georgea Teneta tokom Bushove administracije tijekom velikih skandala oko mučenja. Unatoč tome, nekolicina stručnjaka za ljudska prava su podržala Brennanovu kandidaturu, a čini se da ga Obama izuzetno cijeni. Vidjet ćemo da li je to povjerenje na mjestu: Brenanovo odbijanje, tijekom potvrde Senata prošli tjedan, da potvrdi da je waterboarding – djelomično gušenje zatvorenika – oblik mučenja zastrašujući je prikaz institucionalne odanosti.

Jasno je da postoji mnoštvo mučnih pitanja vezano za program ciljanih ubojstava Obamine administracije. Ali, mogu li se Obamini dronovi u kontekstu povrede ljudskih prava usporediti s Bushovim programom mučenja?

Oni koji tvrde da može ispuštaju iz vida važnu razliku, koju je David Cole također spomenuo: mučenje u svim sustavima prava – uključujući i sustav ratnog prava – je ilegalno. Ovo je istina bez izuzetka, bez obzira na okolnosti, uključujući i hitne slučajeve nacionalne sigurnosti. Sve velike religije osuđuju mučenje. Waterboarding je bilo, i jest, oblik mučenja. Ono je primjenjivano davno za španjolske inkvizicije, ali i nedavno za Vijetnamskog rata. Tko tvrdi drugačije legalizira kriminal, a to je činila Bushova administracija s „bilješkama o mučenju“.

Još uz to, John Yoo tvrdi da pod određenim okolnostima predsjednika ne sputava niti jedan zakon – i da svaki oblik sile ili okrutnosti može biti opravdan ako predsjednik, kao vrhovni zapovjednik to odobri. U biti, Bushova administracija je zakon shvaćala kao smetnju kada je u pitanju nacionalna sigurnost.

Suprotno tome, Obama je pokušao svoj program protuterorizma dovesti u pravne okvire vraćajući mučenje u okvir kriminala i pokušavajući definirati koji napadi dronovima su legalni. Pokušaj pravnika Obamine administracije da postave te granice u bijelom listu na prvu nije skandalozno zato što ustav dopušta smrtonosnu borbu, za razliku od mučenja.

Shvaćam zdravorazumski argument Johna Yooa – bolje je biti živ bez noktiju nego mrtav. Iz pozicije žrtve, vjerojatno je u pravu da je mučenje bolje od smrti. Ali njegov argument se gubi u razlikovanju između ubojstava koje je odobrila država – poput onih u samoobrani  u borbenim i policijskim akcijama – i mučenju nemoćnih zarobljenika, koje je uvijek ilegalno. Nije prvi put da on i branitelji programa mučenja zamagljuju jasnu liniju koja svrstava okrutni i nehumani postupak protiv zarobljenika jasno izvan zakona.

Možda za neke iznenađujuće, filozofi specijalizirani za teoriju „pravednog rata“, poput Michael Walzera i Jeff McMahona, koji su se pridružili meni i Amy Davidson ovaj tjedan na online chatu o etici ratovanja dronovima, vide Obamino korištenje dronova kao praksu daleko manje podložno osudi nego Bushovo korištenje fizičkih i psihičkih okrutnosti tokom ispitivanja zarobljenika.  Walzer, autor „Pravednog i nepravednog rata“ tvrdi u Dissentu, da „ciljana ubojstva nisu novost“ niti su nužno neobranjiva. Ona mogu biti, ističe on, napredak od „ne-ciljanih“ ili „nasumičnih“ ubijanja, kakva se događaju u terorističkim napadima.

Ali u ratu, kao i u miru, postoje pravila. Ciljanja ubijanja su opravdana samo onda kada nije moguće korištenje manje sile poput zarobljavanja. Može biti samo u vojnom sukobu, u samoobrani, protiv neprijatelja prije no protiv običnog civila ili političke mete. Sila koja se upotrebljava mora biti proporcionalna prijetnji koju postavlja situacija, i svako stradanje civila mora biti svedeno na minimum. Također, teoretski, svatko određen za ubojstvo bi trebao imati priliku da se sigurno preda – što je opcija koja je zabrinjavajuće nedostupna onima u neposrednoj opasnosti da ih uništi projektil ispaljen sa neviđenog drona. Ovo su neke od zakonskih pretpostavki. Strateški razlozi još više zastrašuju.

 U neku ruku, ono što najviše uznemiruje oko Obaminog bijelog lista nije to što se program dronova pokušalo staviti unutar zakonskih okvira. Prije, ono što više zabrinjava je to što ne čini, a to je ono čime se nitko nije bavio: prije svega, mogu li se konvencionalni ratni zakoni i dalje odnositi na američki nekonvencionalni protuteroristički program, pogotovo sada kada je on sada star više od desetljeća, i čini se da se pretvara u beskonačni globalni smrtonosni lov na ljude. Dronovi su po sebi oružje, ali ne predstavljaju toliki probleme kao parametri rata u kojem se koriste. SAD više ne ubija samo teroriste isključivo vezane za napade 9.11., kao što je bilo prvotno zamišljeno Autorizacijom za korištenje vojne sile 2001., već je na meti nova generacija terorista, koja dijeli iste ciljeve ali su dio dijaspore  koja se rasteže kroz nove države i kontinente s kojima nismo u ratu. McCarthy, konzervativni kritičar, također naglašava ovo, i iako nužno ne mislim da njegovo rješenje ima smisla, mislim da je u pravu pri definiranju problema. Uvjerljivo, prikladni ratni zakoni za neuniformirane, međunarodne bande su problem iz kojeg proizlaze sve brige vezane za problem dronova.

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku