Postanak i uloga hrvatskih nacionalnih mitova #2

Mit o “granici na Drini”

Kanjon-Drine

Drugi značajan mit za razumijevanje hrvatske društveno-političke i kulturne svijesti kako u prošlosti tako djelomično i danas (kažem djelomično, jer se danas izraz ovog mita bitno izgubio u hrvatskoj svijesti) jest mit o „granici na Drini“. Uz mit o „predziđu kršćanstva“ mit o „granici na Drini“ je drugi najznačajniji mit o Hrvatskoj kao čuvara na granici svjetova, civilizacija, Istoka i Zapada.

            Mit o „granici na Drini“ ima svoje izvorište u kontekstu koji je postojao davno prije nego što su Hrvati uopće doselili na ove prostore. Nakon smrti cara Teodozija 395. dotad jedinstveno Rimsko Carstvo podijelilo se na istočni i zapadni dio, a prema povijesnim kartama u udžbenicima iz kojih smo učili u osnovnim školama granica između dva dijela Carstva bila je rijeka Drina. To, međutim, nije potpuno točno. Bilo je i dijelova istočno od Drine koji su teritorijalno, kulturno, konfesionalno potpadali pod Zapadno Rimsko Carstvo (npr. Naissus/Niš je bio u području latinskog jezika), a bilo je i dijelova zapadno od Drine koji su potpadali pod Istočno Rimsko Carstvo.

            Ni doseljavanje slavenskih naroda Hrvata i Srba početkom 7.st. nije utvrdilo Drinu kao isključivu granicu dvaju različitih svjetova u smislu da bi Hrvati bili sa zapadne strane, a Srbi s istočne strane Drine. Srbi su se doista uglavnom naselili istočno od Drine, ali mnogi od njih naselili su i južne dijelove današnje BiH. Čak i prva srpska država u 10.st. obuhvatila je neke dijelove današnje BiH, područja između rijeka Drine i Bosne. Hrvati su se opet naselili uglavnom u Panoniji i Dalmaciji, ali dobar dio Hrvata naselio je i prostor današnje Crne Gore i dao mu ime „Crvena Hrvatska“. Svemu ovome treba dodati i doba uzleta bosanskog kraljevstva koje je na vrhuncu moći obuhvatilo i neke teritorije koji su po tradiciji pripadali hrvatskom ili srpskom kraljevstvu (veći dio Dalmacije, Sandžak, dio Raške). Tako da ljudi danas često griješe misleći kako su današnje granice Hrvatske, Srbije i BiH bile oduvijek ovakve kakve su danas. Ova konstatacija ipak ne treba opravdati nekakve teritorijalne pretenzije na susjedne države na temelju srednjovjekovnih granica, samo ima ukazati na kompleksnost i identitetski pluralizam ovih prostora.

            Ni u osmanlijskom periodu ne može se konstatirati da je Drina, koja je ostala duboko u osmanlijskom teritoriju, bila neka granica svjetova. Tek 1878. austrougarskom aneksijom BiH Drina doista postaje granica između Kraljevine Srbije s istočne i Hrvata i Bošnjaka-muslimana sa zapadne strane.

            Dok velikosrpskom nacionalizmu i njegovim teritorijalnim apetitima nije odgovarao mit o „granici na Drini“, dotle je u hrvatskoj političkoj svijesti, pa i među Hrvatima i Bošnjacima u BiH mit o „granici na Drini“ u 20.st. bio itekako živ i prisutan, sve do druge polovice rata u BiH, kada je umjesto hrvatsko-bošnjačkog saveza (da li i konačno?) pobijedila opcija rasparčavanja zemlje na za početak dvije, a kasnije i tri teritorijalne jedinice. Danas se ostaci mita o „granici na Drini“ mogu naći još samo u tragovima, i to kod slabije utjecajnih bošnjačkih i hrvatskih stranaka u BiH. Na njihovim se internetskim stranicama i video-uracima još uvijek mogu čuti sljedeće i slične parole:

„Granica nije Velež! Granica nije Dobrinja! Granica nije Brčko! Granica je Drina!“

„Granica Republike BiH (narodski rečeno Hercegbosne) je Drina!“

Najzaslužniji za političko oblikovanje mita o „granici na Drini“ je hrvatski pravaš i povjesničar  koji je djelovao u 20-im godinama 20.st., a mit je vrhunac doživio u periodu „Nezavisne države Hrvatske“. NDH je modificirala Starčevićevu nacionalno-integracijsku ideologiju, i, iako je zadržala tezu o bosanskim muslimanima kao dijelu hrvatskog korpusa, odbacila je ikakvu srodnost i povezanost srpskog nacionalnog korpusa s Hrvatima. Mit o „granici na Drini“ savršeno se uklapao u tu priču, i trebalo ga je dodatno osnažiti učvršćivanjem teritorija NDH i protjerivanjem i eliminacijom Srba zapadno od Drine. Sudbina srpskog pravoslavnog stanovništva zapadno od Drine imala je dakle biti ili deportiranje u Srbiju i pokatoličavanje (za što se zalagao umjereniji dio ustaškog vodstva), ili pak masovno ubijanje i pogromi (za što su se zalagao Pavelić i nekolicina njemu bližih suradnika).

            Na dodatnom učvršćivanju mita o „granici na Drini“ u to doba radili su i književnici i kulturni djelatnici bliski režimu. Tada je u hrvatskoj himni Lijepa naša domovino promijenjen stih „Teci Savo, Dravo teci, nit ti Dunav silu gubi“, u „Dravo, Savo, Drino teci, nit ti Dunav, silu gubi“. Među granične rijeke hrvatskog teritorija tako je umetnuta i Drina.

ndh_159Važnost mita o „granici na Drini“ očitovala se i u dodatnoj motivaciji vojnika NDH da što prije učvrste granicu prema Srbiji, jer je kontrola nad porječjem Drine bila osnovni preduvjet opstanka novoosnovane države. To nipošto nije bio lak zadatak jer je u gorskim dijelovima između Sarajeva i Drine ojačao četnički pokret, a tu su djelovale i snažne partizanske jedinice. Borbe su trajale do travnja 1942., kada je pod zapovjedništvom Jure Francetića i uz pomoć njemačkih i talijanskih snaga vojska NDH konačno učvrstila kontrolu nad dolinom Drine. Učvršćivanje vlasti u ovom području popratilo je nažalost i ubijanje velikog broja Srba, ne samo vojnika, nego i mnogih civila, žena i djece.

            Bosanski muslimani koji su u svojoj svježoj, novijoj memoriji imali doživljeni teror u Prvoj Jugoslaviji i krvoprolića koja su četnici u istočnoj Bosni vršili nad muslimanskim življem, uglavnom su se spremno priklonili „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. Mnogi od njih napredovali su i do visokih pozicija u režimu. Džafer-beg Kulenović, nekadašnji potpredsjednik Vlade NDH, kasnije u emigraciji u Siriji, svojedobno je pisao kako je „od davnih davnina granica između Bosne i Srbije Drina… Nju se ne može lahko preplivati, jer ona ima jaku branu, a to je cieli hrvatski narod, koji je sviestan, da braneći Drinu, brani čitavu Hrvatsku. Ova se je poviestna granica održala stoljećima i bila je granica … između dva naroda, različita odgoja i različitih pogleda … Srbijanci žele bezobzirno vladati i gospodariti, a mi hoćemo da živimo podpuno ravnopravni s istim pravima i dužnostima.“ Drugi bosanski musliman (koji je ostao anoniman, ali se smatra da je riječ o nekome tko je bio visoko pozicioniran u NDH) piše o povratku na Drinu i bratstvu katolika i muslimana: „Muslimanski sviet neće zaboraviti sudbine jednog milijuna hrvatskih muslimana i ako milostivi Allah dade i opet će se kao i nekada na Drini vijati ponosni hrvatski barjak“. Ove interesantne gornje izjave postaju još kudikamo zanimljivijima ako se usporede s izjavama i odnosima Hrvata i Bošnjaka od 1993. pa naovamo.

            U komunističkom periodu mit o „granici na Drini“ naravno nije bio poželjan jer je prijetio cjelovitosti i kompaktnosti Jugoslavije. Zato su komunisti mitu o „granici na Drini“ suprotstavili kontra-mit o bitkama na dvjema rijekama koje su temelj stvaranja Titove Jugoslavije. Radi se o Neretvi i Sutjeski, a bitke na tim rijekama (ne slučajno) prebačene su (s velikim uspjehom) i na filmsko platno. I dan-danas, svako malo na FTV-u se emitiraju filmovi „Bitka na Neretvi“ i „Sutjeska“, valjda kako bi se restaurirala i ponovno osnažila komunistička svijest u građanima BiH.

2h7hxy0

            Mit o „granici na Drini“ ponovno je nakratko oživio početkom 90-ih prošlog stoljeća među Hrvatima i Bošnjacima koji su u BiH zagovarali savezništvo i borbu za cjelovitu BiH. Među malobrojnim nosiocima tih ideja možemo istaknuti Ludviga Pavlovića (jedini preživjeli član bugojanske skupine iz 1972.) te Blaža Kraljevića (generala HOS-a koji je u prvim danima rata u BiH smaknut iz zasjede u blizini Ljubuškog). Kako već rekosmo, umjesto „granice na Drini“ pobijedila je opcija podjele i rasparčavanja BiH na dvije-tri teritorijalne jedinice, a granica je s Drine pomaknuta na Neretvu. Zanimljivo kako su i komunisti iz bivše Jugoslavije također preferirali Neretvu, a ne Drinu. Doduše, ni oni nikad nisu Neretvu shvaćali kao granicu. Bit će da su se ovi novi, genetski i identitetski modificirani komunisti koji su dograbili vlast na ovim prostorima nakon raspada bivše države, malkice zabunili u tumačenju povijesti pa je Neretva postala granica između dva svijeta a unutar jednog entiteta.

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku