Postanak i uloga hrvatskih nacionalnih mitova

4ztkc4y

Nakon što sam u okviru serijala o balkanskim mitovima obradio značenje pojma „Balkan“ za velikosrpski nacionalizam, te u tri nastavka i osnove bošnjačkog nacionalnog mita, na red su došli i hrvatski nacionalni mitovi. Njih ću obraditi u više nastavaka, i to u tri tematske cjeline. Prva cjelina se odnosi na tzv. „mitove granice i identiteta“ i u sklopu nje ćemo obraditi mit o „predziđu kršćanstva“ i mit o „granici na Drini“. Druga cjelina se odnosi na novije mitove vezane za hrvatski identitet, i to na mit o iranskom podrijetlu Hrvata kao kontriranje zajedničkom podrijetlu sa Srbima, te na mit o Blaženoj Djevici Mariji kao „advocata Croatiae“ i na mit o Hrvatima kao najkatoličkijem narodu u Europi. Treća cjelina odnosi se na mitove vezane za Bosnu i Hercegovinu, i to mit o bosanskim muslimanima kao „hrvatskom cvijeću“, mit o padu Bosne („Bosna šaptom pade“) i mitove koji se stvaraju o Ahd-Nahmi.

Odmah moram naglasiti kako ciljevi ovog serijala nisu blaćenje i umanjivanje hrvatske prošlosti kao ni prošlosti Katoličke crkve u Hrvatskoj, a pogotovo ne stvaranje kontra-mitova ovim postojećim mitovima. Cilj ovih članaka je bolje razumijevanje tih mitova, i pogotovo bolje razumijevanje posljedica koje su ti mitovi imali na hrvatsku društvenu, političku i kulturnu svijest.

Dio prvi: mit o „mit o predziđu kršćanstva“

 

Metafora „predziđa kršćanstva“ iliti „antemurale Christianitatis“ nastala je 1143. a patentirao ju je francuski teolog Bernhard iz Clairvauxa, poznat po svojim zaslugama za teološko opravdanje i poticanje križarskih ratova. Bernhard je izvorno taj naziv pripisao gradu Edesi koji je u to vrijeme bio najistočnija kršćanska grofovija. Kako su stoljeća prolazila, istočna granica kršćanskog svijeta je znatno pomaknuta osmanlijskim osvajanjima. Granica je na koncu došla do prostora današnje Hrvatske koja je stoga nazvana „predziđem kršćanstva“ (ali i do Ugarske, Poljske i Litve koji su također u prošlosti nosili taj naslov).

Neki povjesničari tvrde da je naziv „predziđe kršćanstva“ prvi upotrijebio papa Leon X. u pismu banu Petru Berislaviću nakon pobjede nad Osmanlijama kod Dubice. Do danas, mit o „predziđu kršćanstva“ postao je jedno od ishodišnih mjesta svih učenja povijesti u Hrvatskoj, i ostao duboko usađen u hrvatskoj književnosti, društvenoj svijesti i političkoj misli.

Mit o predziđu kršćanstva ili „antemurale Christianitatis“ se u prošlosti Hrvatske razvio u dvije varijante. Poznatija varijanta mita govori o Hrvatskoj kao bedemu koji je zaustavio osmanske prodore u Europe, o tvrđavici koja je spasila kršćansku Europu (Beč, Veneciju, Bratislavu) od najezde Osmanlija i islama. Jedna od autodestruktivnih manjkavosti ove tvrdnje je što ona svodi Hrvatsku otprilike na „ostatke ostataka“, tj. granice u kojima ju je kasnije zamišljao Vojislav Šešelj (Karlovac-Virovitica-Karlobag), jer su veliki dijelovi današnje Hrvatske u to doba bili dio Osmanskog carstva i Mletačke republike, a tu je i pitanje Dubrovnika koji je, recimo, čak priznavao tursko pokroviteljstvo i plaćao danak.

U toj verziji mita centralna figura je ban Nikola Šubić Zrinski, „hrvatski Leonida“ koji je 1566. junački poginuo u obrani „hrvatskih Termopila“, Sigeta, tvrđave u Mađarskoj koju je opsjela osmanlijska vojska na čelu sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim, koji u svom velikom pohodu nije uspio slomiti Hrvatsku, da bi ju 500-injak godina kasnije ipak glatko pokorio sapunicom.

Mnogo zanimljivija i u udžbenicima povijesti nejasnije artikulirana je druga verzija mita o „predziđu kršćanstva“. Nju je najprije počeo razvijati Ante Starčević u sklopu svoje nacionalno-integracijske teorije. U svrhu integracije bosanskih muslimana (koje se tada smatralo potomcima Osmanlija) u hrvatski korpus, teorija o „predziđu kršćanstva“ koja podrazumijeva Hrvatsku kao braniteljicu kršćanske Europe od najezde islama postala je neodrživa. Stoga je Starčević duboko posegnuo u šešir povijesti i izvukao novog bijelog zeca: najezdu Tatara i legendu o bitci na Grobničkom polju. U toj verziji teorije o „predziđu kršćanstva“ Hrvatska je obranila Europu od najezde Tatara i Mongola. Dok je Zrinski bio centralna figura u prvoj verziji mita, ovdje centralnom figurom postaje bitka na Grobniku (sjeverno od Rijeke) koja se, unatoč nepostojanju ikakvih relevantnih povijesnih dokaza, smatra slomom tatarske ofanzive na Europu. Sam Zrinski u ovom redefiniranju „predziđa kršćanstva“ nije dobro prošao. Za Starčevića Zrinski nije bio nikakav „hrvatski Leonida“, nego velikaš koji je poginuo „braneć nepriatelje svoje domovine“, tj. Austriju i Ugarsku. Osnaživanju svijesti o obrani Europe od Tatara na Grobniku pridonio je i pjesnik Dimitrija Demeter svojom poemom „Grobničko polje“ iz 1842. Ustaški režim u NDH je, naravno, rado usvojio ovu verziju mita o „predziđu kršćanstva“, opet kako ne bi imao problema s integracijom bosanskih muslimana.

Dok su se hrvatski političari kroz povijest razilazili u tome kojoj od dvije verzije mita o „predziđu kršćanstva“ se prikloniti, katolička crkva u Hrvatskoj je jedina podržala obje verzije mita. Čak ih je i razradila, produbivši im religioznu dimenziju. Tako hrvatski isusovac Fran Binicki drži da je biti predziđem hrvatska „zavjetna misao“, uloga što ju je „namijenio Božji promisao“ narodu koji se naselio „na razmeđu Istoka i Zapada“ da ondje „stoji kao čvrsti, živi zid, posve prožet vjerom katoličkom“. Drugim riječima, Hrvati su i prije primanja kršćanstva bili izabrani Božji narod, samo što tada toga nisu bili svjesni, a s pokrštenjem ulogu preuzimaju i provode svjesno. Trećim riječima, mit je to koji se u nekim svojim varijacijama približava (i možda je poslužio i kao uzor!) velikosrpsko-svetosavskom mitu o izabranom srpskom narodu koji „istinu brani, donosi ju drugim narodima i zbog istine strada“ na temelju „kosovskog zavjeta“, te velikobošnjačkom mitu o od Allaha izabranom stradalačkom bošnjačkom narodu za koji je on u svojoj mudrosti predvidio da prijeđu na islam koji će ih ujediniti u misiji u Europi. Ništa dobro ne izađe kad se previše petlja s mitovima.

Kratkotrajna suspenzija nacionalnih i vjerskih mitova nastupila je u komunizmu. Ali ni jugoslavenska politička elita se nije posve odrekla mitova, nego je jednostavno stvarala kontra-mitove postojećima, što u konačnici opet nije donijelo ništa dobroga. Tako je mit o „predziđu kršćanstva“ dobio svoj komunistički kontra-mit Jugoslavije kao mosta između Istoka i Zapada, kapitalizma i komunizma, Sjevera i Juga, Europe i Trećeg svijeta.

Renesansa motiva „predziđa kršćanstva“ nakon perioda komunističke suspenzije vjerskih i nacionalnih tradicija događa se u Hrvatskoj 1990.-91. za vrijeme velikosrpske agresije. Tada je još snažnije zaživjela polarizacija Hrvatske kao predziđa između kulturnog Zapada i barbarskog Istoka, ali i polarizacija demokracija-komunizam. Centralne figure u tom novom post-komunističkom mitu o „predziđu“ postale su Vukovar i Dubrovnik, kao dva nova Sigeta, dva nova junačka grada koji stradaju za slobodu domovine.

Što se tiče rata u BiH, tu je stvar malo složenija. U prvoj fazi rata, dok je još uvijek funkcioniralo (formalno) savezništvo Tuđmana i Izetbegovića, forsirala se verzija mita o „predziđu“ kao bedemu od najezde Tatara u Europu, opet da bi se održalo dobre odnose s bosanskim muslimanima. U tu svrhu Tuđman je čak priredio 750. proslavu obljetnice bitke na Grobniku. Druga faza rata u BiH, obilježena početkom hrvatsko-bošnjačkog sukoba, značila je i novi obrat u shvaćanju mita o „predziđu“, odnosno rehabilitaciju „predziđa“ kao brane Europe i kršćanstva od „Turaka“ i islama. Tu treba spomenuti kako su Mate Boban i neki njegovi bliski suradnici u svoje izjave i proglase uklapali ulomke arija iz opere Nikola Šubić Zrinski, što nipošto nije bilo slučajno.

Danas, u poslijeratnom periodu „slobodnih“ Hrvatske i BiH, između i unutar Hrvata povlače se brojna i razna mala „predziđa“ koja dijele prave Hrvate katolike, od „loših“ i „sluganskih“ Hrvata, izdajnika, sektaša, komunista, liberala i sličnih.

Ono što meni osobno najviše smeta s tim mitom o predziđu jest nepotrebni i štetni tvrdoglavi ponos ugrađen u njega. O čemu vam govorim? O tome da se u Beču i Veneciji uživalo i razvijalo kulturu i Hrvatskoj laskalo nazivom „predziđe kršćanstva“, dok je ista Hrvatska krvarila i gorjela. O tome da je danas veći dio stanovništva Hrvatske potlačen i bijedan, ali istodobno tvrdoglavo ponosan na svoje hrvatstvo i katoličanstvo, na svoju slavnu prošlost predziđa kršćanstva. A da nisam jedini koji nije oduševljen mitom o predziđu kršćanstva, svjedoče i ove riječi Miroslava Krleže: „Da smo ‘Antemurale Christianitatis’, to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli, koje su ginule na krvavoj predstraži evropskih interesa, dok se u centru civilizacije bančilo.“

3 comments on “Postanak i uloga hrvatskih nacionalnih mitova

  1. TudoricaPrva says:

    …šta jest jest…:)Dobro ti to opisa!

Sharing Buttons by Linksku