„Neugodna tišina“, ugodno iznenađenje

Neugodna tisina slikaOvo mogu samo Tolišani smislit!“, bili su prvi komentari zadovoljnih posjetitelja premijere filma „Neugodna tišina“. „Ima tu i Bočana i Matićana“, ispravljali su ih drugi, ništa manje zadovoljni filmom. „Neugodna tišina“ je debitantski 80-minutni film 16-orice mladih entuzijasta iz Tolise, Matića i Boka, sela kod Orašja, koji je u zadnjih mjesec dana neočekivano u četiri navrata ispunio orašku kino-dvoranu do posljednjeg mjesta. Pokazalo se, štoviše, da je oraška kino-dvorana bila i premala da bi ugostila sve zainteresirane. Sva prikazivanja filma su zahvaljujući domišljatim autorima bila i svojevrsni show. Autori su pokazali i izuzetnu skromnost ističući kako se radi o amaterskom filmu s dosta nedostataka i kako je isprva bila riječ o zezanciji. Meni je film u konačnici izgledao kudikamo bolji od većine trećerazrednih holivudskih trash-filmova koji se prikazuju na komercijalnim televizijama.

Po čemu je sve poseban ovaj film? Najprije, riječ je o prvom poslijeratnom amaterskom filmu snimljenom u Posavini. Riječ je o filmu koji je snimljen iznimno jednostavno i s minimalnim financijskim i materijalnim sredstvima. Za snimanje su korišteni samo digitalni fotoaparat i mobitel, i ako se to uzme u obzir, u film integrirani specijalni efekti i kvaliteta tona su na poprilično zadovoljavajućoj razini. Iako amaterski, film izgleda gledljiviji od nekih filmova koje smo gledali na Danima hrvatskog filma, a koji su pokupili nagrade na osnovu toga što su snimljeni s malo troškova i glumaca (npr. bespredmetno dosadni film „Ćaća“ iz 2011. koji sam imao nepriliku gledati prije godinu i pol na Danima filma koji se svake godine u rujnu održavaju u Orašju). Dok neki od tih domaćih i stranih filmova pomodno simuliraju niskobudžetnost kako bi se uskladili sa modernim svjetskim trendovima, dotle je „Neugodna tišina“ niskobudžetan film prosto zbog – stvarnog nedostatka sredstava.

            Pa ako je budžetu filma manjkalo sredstava, zato radnji filma nije nimalo manjkalo maštovitosti i smisla. Film je sniman većim dijelom na vikendici blizu sela Tolise, gdje se skupina mladića okuplja na proslavu momačke večeri. Nevolje počinju kad ih počinje ubijati nepoznati maskirani ubojica. Na kraju se ispostavi da je riječ o njihovom starom prijatelju kojeg su pogodili igrajući se vatrenim oružjem kao djeca, a onda pobjegli misleći da je mrtav. Međutim, njihov prijatelj ne samo da je živ, nego se – nakon što ga je pronašao i spasio lokalni samotnjak – godinama pripremao za osvetu i na kraju vratio posjetiti stare prijatelje. Radi se dakle o humorističnoj horor-parodiji koju čine dva dominantna motiva: motiv teen-horora (grupa omladine koja ide na zabavu u osamljenu vikendicu i tamo ih netko počinje ubijati, kao npr. u Koliba straha ili Znam što si radila prošlog ljeta) i motiv osvetnika (glavnog lika u prošlosti netko zamalo ubije, on preživi, spasi ga neki čudak koji ga istrenira i pretvori u savršenog ubojicu koji se vraća nakon mnogo godina da se osveti onima koji su ga umalo ubili, motiv prisutan u filmovima Stevena Seagala i vesternima Sergia Leonea, ili u filmu Punisher). Sve to, začinjeno specifičnim humorom i dijalektom bosansko-posavskog kraja, čini ovaj jednostavni film zabavnim i gledljivim. S ovako maštovitim kombiniranjem raznih motiva zapleta i humora, film funkcionira kao parodija na holivudske akcijske i horor-filmove koji najčešće jedva imaju ikakav suvisao zaplet.

            Nakon jednostavnog i šaljivog završetka, pun pogodak je bio i 10-minutno prikazivanje scena sa snimanja filma, koje je mnogima bilo izuzetno zanimljivo.

            Po mom sudu najveća kvaliteta „Neugodne tišine“ su likovi. U filmu su nastupili Goran, Mato, Igor, Josip i Mario Oršolić, Ilija, Denis, Damir i Ilija Mijatović, Dino Dabić, Goran Jozić, Goran Nedić, Hrvoje Dominković, Boris Petrović, Marijan Marošević i Tomislav Jakobović, te u sporednim ulogama dječaci Đuro Nedić, Matej Oršolić i Ivan Marošević. I svaki od tih likova je, na moje oduševljenje, progovorio na filmskom platnu, svaki je imao svoje osobine i posebnosti, a sve to razrađeno na vrlo jednostavan i uvjerljiv način, za razliku od mnogih razvikanijih domaćih i stranih filmova i serija koji kronično pate od neuvjerljivosti i stereotipnosti likova. Dojam parodije na holivudske filmove pojačava ideja autora da svaki lik nosi neko neobično strano ime (npr. Jamaal, Roystone, Gary). Zanimljivo je i to da, prema autorima filma, scenarij nikada nije bio fiksno urađen, nego je nastajao spontano, „u putu“, što je glumcima omogućilo puno improvizacije i više prirodnosti. Gluma u filmu se može ocijeniti u najmanju ruku zadovoljavajućom.

            Ono što su neki osjetljiviji gledatelji ipak uspjeli zamjeriti filmu je – količina psovki. Na takve prigovore nemam puno komentara, samo bih postavio protupitanje: kakva je to svijest kojoj smetaju psovke na tv-u i amaterskom filmu, ali im ne smeta nasilje na jednom te istom filmu Stevena Seagala koja njihova djeca gledaju svake subote na Novoj tv, kao ni materijalno i kulturno siromaštvo, te izrabljivanje radnika u sredini i društvu u kojima žive?

            Ono što bi se ipak moglo izdvojiti kao primjetniji nedostatak filma je odsustvo ženskih likova, koje bi svakako obogatilo emocionalni naboj, dojam i radnju filma. (U cijelom se filmu pojavljuje tek jedna ženska osoba i to u vrlo kratkom kadru.) Ali prema riječima Dine Dabića, idejnog pokretača ovog projekta, neke djevojke, iako su odbile sudjelovati u prvom projektu, nakon uspjeha filma pokazale su interes da sudjeluju u budućim filmskim projektima društva koje je snimilo „Neugodnu tišinu“.

            A da grupa mladih entuzijasta neće stati na „Neugodnoj tišini“, i da će nas u skorijoj budućnosti obradovati s još pokojim kreativnim filmskim uratkom, pokazuju i njihove izjave koje govore o 2-3 nova projekta i snovima da naprave film koji bi kvalitetom i humorom mogao konkurirati poznatijim filmovima na Balkanu (u svrhu čega su odnedavno pronašli i profesionalnog kamermana), ali i osnivanje neprofitne nevladine organizacije „Studio neovisne produkcije“ koja će se baviti snimanjem filmova, amaterskih i profesionalnih, a za cilj ima promicanje filmske i kazališne umjetnosti u BiH, te iniciranje i okupljanje svih građana sa bilo kakvim zanimanjem vezanim uz film i kazalište.

            Za kraj, ostaje samo još pitanje ima li film „Neugodna tišina“ kakvu dublju poruku i simboliku? Direktno možda ne, ali indirektno, iz tog se filma može iščitati štošta toga što možda ni sami autori snimajući film nisu kanili učitati u film. Prije svega, tu je zagonetni naslov filma „Neugodna tišina“, koji me odmah zaintrigirao, i uz kreativni trailer (http://www.youtube.com/watch?v=TTy2F3trv5M) bio najodgovorniji za moj posjet premijeri filma. Iako se na jednom mjestu u filmu spominje neugodna tišina, taj naslov može imati i dublju simboliku koju možda ni sami autori filma nisu artikulirali. Nije li tišina nešto najneugodnije što postoji u današnjim društvima na ovim prostorima? Za ljude netom izašle iz buke koja ih je istraumatizirala, teško je izaći na kraj s tišinom. Teško je izaći na kraj s tišinom koja nas podsjeća na unutrašnju prazninu našeg svijeta, naših identiteta i uvjerenja. Teško je izaći na kraj s unutrašnjom tišinom svijeta koji se urušio iznutra, a ništa novo nije nastalo, s pustinjom duhovnih beskućnika koji lutaju našim prostorima i prema zakonima svojih sredina formalno i besadržajno navlače maske kolektiva. Teško je na kraju izaći i s vječitom unutrašnjom tišinom besperspektivnih malih sredina iz kojih sve više mladih ljudi odlazi, a ostaju samo oni koji nisu našli načina otići. U nedostatku sadržaja u malim sredinama njihovi stanovnici su često prisiljeni na životarenje u trokutu kuća-kafić-kladionica, kao kakav-takav bijeg od neugodne tišine.

            Međutim, mala grupa mladića koji su stvorili film „Neugodna tišina“ istovremeno je i samima sebi stvorila sadržaj, zanimaciju koja ih je okupirala zadnje tri godine, koja će ih okupirati i u narednim godinama i koja im je dala zasluženih pet minuta slave. Dodatno, mašta i kreacija autora na neki način je i indirektan protest svih ljudi iz malih sredina koji se ne mire sa sudbinom dehumaniziranih poslušnih potrošača i pripadnika. Osim mašte i kreacije, ključni sastojak filma je humor. Taj specifični bosanski(posavski) humor je danas i jedina preostala alternativa i odgovor težini, i oblik borbe protiv apsurdnosti života na ovim prostorima. Doista bi život na ovim prostorima bio turoban, surov i nepodnošljiv da nema specifičnog bosanskog humora, da nema komičarskih grupa kao što su Nadrealisti, Gitak, Cazin tv, da nema, na koncu, osvježavajućih filmskih ostvarenja kakvo je „Neugodna tišina“.

            Ovo što su napravili tvorci „Neugodne tišine“ u malim selima u okolici Orašja, može poslužiti kao primjer mnogim drugim sličnim manjim sredinama u BiH. Zbog tih drugih malih sredina je ponajviše i pisan ovaj tekst, ne bi li ih ovaj primjer malo prodrmao, inspirirao, potaknuo na kreativnije osmišljavanje svakodnevice. Jer, kreativnost i umjetnost uvijek u čovjeku otvaraju neki duh otpora i snažan impuls za društvene promjene za kojima ova naša BiH upravo vapi. Povijest je pokazala da umjetnost ima veliki potencijal promijeniti ljudske živote, čak i usmjeriti sudbine čitavih društava u novim pravcima. Ako ne vjerujete, pitajte autore filma, kojima nakon  „Neugodne tišine“ život nije ostao neizmijenjen.

Marijan Oršolić

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku