BOŽIĆ: DAN KAD JE STRIJELJAN ISUS KRIST?

PageImage-504518-3064548-6a00d83451c45669e201676479d6b6970b550wi

Bila jednom dva brata lovca koji su godinama zajedno lovili u šumama Schwarzwalda. Zvali su se Hans i Horst i imali su lovačkog psa po imenu Holger. Kako su starjeli, sve ih više izdavao vid. I desi se tako jednog dana da Horst lovačkom puškom umjesto fazana zamalo pogodi Holgera. Nakon tog incidenta Holger se boji ići u lov. Čim puška zapuca, Holger se sakrije iza drveta i cvili.

Zabrinuti Hans i Horst odvedu Holgera veterinaru, a ovaj im kaže da je njihov pas Holger pretrpio tešku traumu i da se u njemu razvila pusca-fobija, strah od pucnjave. Braća ga upitaju što im je činiti da im pas ozdravi, a veterinar im reče da postoji način, ali se radi o vrlo riskantnoj i opasnoj metodi. Predložio im je da Holgera pošalju tri tjedna na Balkan. Tamo su pucnjave i opasnosti česta stvar, pa će se Holger tamo očeličiti i naviknuti na pucnjavu. Ne znam, skeptično će Hans, da ga šaljemo tamo, čitao sam kako tamo ljudi muče pse i mačke, sijeku im noge i ubacuju petarde u usta. Ali veterinar im reče da je to jedini način. Ako tamo uspije preživjeti, postat će najbolji lovački pas koji postoji. I braća pristanu.

Poslali su tako Holgera na trotjednu terapiju na Balkan i ovaj im se vratio baš nekako oko Božića. Sišli su s njim u grad i bilo im neobično kad je zalajao najprije na Djeda Mraza, a onda na par homoseksualaca koji su se držali za ruku. Ulicom je prošao neki Turčin u bijesnom automobilu iz kojeg je tutnjala turska folk-glazba. I dok su se Hans i Horst u nevjerici pitali kako netko može slušati takvo nešto, Holger je naćulio uši i zadovoljno mahom repićem. Tog poslijepodneva krenuli su u lov. Dok su se šuljali šumom, kratkovidni Horst nekako opazi tetrijeba na stablu, nacilja ga i opali nekoliko puta da bude siguran da ga je pogodio. Čim je puška opalila, njegov lovački pas Holger skoči, poljubi ga tri puta u obraz i pruži mu šapu govoreći: Sretan Božić, Hristos se rodi!

            Ovih se (a i prethodnih) Božićnih i novogodišnjih praznika diljem Balkana pucalo kao u ratnim vremenima. Nekima očigledno nedostaje rat, pa ih nostalgija natjera da malo „slave“ s rafalima u nebo. Neki će u svemu tome prepoznati i napredak: ako ljudi koji su jučer pucali jedni u druge danas pucaju u nebo, to je još i dobro. Nakon svih trauma proživljenih i preživljenih na ovim prostorima, ljudi se ponašaju poput zlostavljane žene koja pobjegne u sigurnu kuću od muža nasilnika, a onda upadne u krizu jer ne zna što bi bez galame i vike na koje je navikla, ne zna više kako osmisliti život. BiH je upravo ta zlostavljena žena koja nakon sveg nasilja koje joj je obilježilo prošlost više ne zna što bi od sebe i kako osmisliti budućnost, pa se čak i u trenucima najvećih emocija, u obiteljskim i blagdanskim slavljima, izražava pucnjavom i podsvjesno prisjeća onog najgoreg iz prošlosti, čak s nekom sadističkom, perverznom nostalgijom.

Kod nas su petarde bacane čak i unutar zgrade. I za Novu i za Božić. Dok ne prođu praznici, iz kuće ne izlazim bez velike potrebe. Prošetati za Božić i Novu ovdje je ruski rulet, prava lutrija samo za najhrabrije. Stravičan dojam ove zime dodatno pojačavaju i čopori nezbrinutih gladnih pasa lutalica koji na ulicama sve smjelije odmjeravaju niže i slabije primjerke ljudske vrste. A sad su tu još i petarde i pucnjava koji, osim što dovode djecu i odrasle u opasnost, još dodatno plaše pse lutalice i čine ih još razdražljivijima i agresivnijima.

            Protestiraju li ljudi protiv ovakvog barbarskog načina slavlja? Ne. Oni su na to naviknuli, kao lovački pas Holger po povratku s Balkana. Nedavno sam pisao o svom iskustvu iz Mostara: u po bijela dana čovjek izlazi iz kafića i ispuca šaržer pištolja u zrak. Nisam se ja toliko začudio njemu koji je izašao iz kafića u kojem grmi turbo-folk i u kojem se očigledno slavila neka svadba, nego sam se čudio reakciji ljudi na ulici koji su zastali na trenutak a onda mirno, kao da se ništa nije dogodilo, nastavili sa svojim poslom? Čak ni beba iz kolica koja je gurala uplašena majka nije pustila zvuk.

            Štoviše, ne samo da se ne radi na iskorjenjivanju divljačkog pucanja za Božić i Novu godinu, nego ga se i opravdava – tradicijom. Na jednom portalu pročitao sam sljedeće: „Ako vas čudi pucanje za Božić, i u staroj Srbiji se pucalo, onda kad se prase stavi na ražanj, i pucnjavom se objavljivalo da je pečeno. Pucanje inače ima vrlo dugu tradiciju, pucanjem, odnosno, bukom koju pucanje stvara, se teraju zli duhovi.“ Nisam baš siguran da je Isus, čiji se rođendan slavi za Božić, svojedobno hodao Palestinom i kalašnjikovom izgonio zle duhove. Pucanje da bi se otjeralo zle duhove veze nema s kršćanstvom, više podsjeća na stari keltski praznik All Hallow’s Eve, kad su Kelti, vjerujući kako na tu noć (1. novembra) mrtvi izlaze iz grobova, oblačili maske i pravili veliku buku kako bi pokojnike otjerali natrag u svijet mrtvih (od tog je poganskog praznika inače nastao današnji Halloween iliti Noć vještica).

            Kako su ljudi s ovih prostora toliko odani tradiciji da su za nju ponekad spremni položiti i (tuđi) život, tako ne čudi ni što su se Srbi u kalifornijskom gradiću Jackson (dijaspora je redovito najodanija tradiciji!) izborili za pravo da pucanjem iz puški dvocijevki i sačmarica u zrak obilježe Božić po julijanskom kalendaru. Sic, kako je javila televizija KCRA iz Sacramenta, glavnog grada Californije, riječ je o „jedinstvenom načinu na koji Srpska pravoslavna crkva donosi praznike“.

            Da se katolici slučajno ne bi podsmjehivali ovim tradicijama srpske pravoslavne crkve, navedimo i primjer iz hrvatske katoličke tradicije u Zagorju, vezan za pucanje u vrijeme Uskrsa. „Pradavni običaj pucanja u Uskrsno vrijeme, povezan je uz doživljaj vojničke straže sa Isusovog groba, kad je uz tutnjavu potresa Isusov grob ispražnjen uskrsnućem.“, pojašnjava jedan od branitelja te tradicije, zatim nadugo i naširoko elaborira kako je Austro-Ugarska pokušala iz „političkih i nepravednih motiva“ zabraniti ovaj običaj, da bi na kraju ponosno konstatirao: „Ipak, želja naših djedova za slavljem pucanjem u čast Isusova uskrsnuća bila je jača od svih zabrana.“

Da se opet muslimani slučajno ne bi podsmjehivali kršćanima zbog ovakvih slavljeničkih tradicija, dovoljno se samo prisjetiti proslava Bajrama, koji u zadnje vrijeme nažalost obilježavaju kojekakve cajke, lokanje, urlikanje, pucnjava i zbrajanje povrijeđenih dan poslije.

            Što nebo ima reći o tome? Što bi Bog imao reći o ljudima koji na Badnje večer uzimaju sprave za ubijanje i ispaljuju metke u nebo, prema njemu koga navodno slave i u čije se ime krste? Gospoda mogu u ovoj priči zamisliti još samo kao malo dijete – malo poput onog betlehemskog – koje se uplašeno silnom pucnjavom skrilo u kutak između ormara i kreveta, i tamo plače i podrhtava.

Priča se da su za vrijeme bivše države u jednom mjestu partizani organizirali neobičan performans u sklopu antireligijske propagande: sahranu Boga. Momci sa petokrakama na čelu doslovce shvatili Nietzschea. Bog je mrtav, a mrtvoga, makar bio i Bog, valja sahraniti. Okupili se tako partizani i u zemlju položili prazni kovčeg. Zatrpali grob, izrazili žalost u ime Tita i Partije i zapalili svijeće. Današnji razbuđeni vjernici stvar interpretiraju malo drugačije od partizana. Za njih je Bog doduše trenutno živ, ali ga zato svim silama nastoje ubiti svako malo pucajući u nebo. Pa ako Bog i nije mrtav, nakon naših Božićnih slavlja mogao bi biti, jer je velika vjerojatnost da ga pogodi nekakav zalutali metak ili da ga osakati kakva petarda.

            Sve se nešto mislim: kad bi došli posjetioci s druge planete i vidjeli kako se ovdje slavi Božić, oni bi bili uvjereni da to Zemljani slave dan kad je strijeljan Isus Krist. Doista, da se kojim slučajem ovako pucalo na dan kada se Krist rodio, najvjerojatnije bi mu neko od ukućana stradao od kakvog zalutalog metka. A ni tri kralja i pastiri do štalice ne bi stigli živi i nepovrijeđeni. Na kraju, nije ni čudo zašto u zadnje vrijeme i Bog pomalo zaobilazi ovu zemlju. Jer, nije ni on lud da riskira da ga pogodi kakav zalutali metak.

One comment on “BOŽIĆ: DAN KAD JE STRIJELJAN ISUS KRIST?

  1. jimbo says:

    Vjerovo il ne, kod nas se prestalo pucat za Božić nekoliko godina poslije rata. Tu i tamo koji klinac opali koju petardu, ali daleko od toga da je opsadno stanje 🙂

Sharing Buttons by Linksku