Ko to tamo peva?

turbo-folk_cr

Po meni dva momenta se mogu uzeti kao točke koje su najavile razvoj balkanske turbo-folk kulture u main-stream: prvi je onaj spektakularan dolazak Lepe Brene na koncert helikopterom, i to ni više ni manje nego u Bugarskoj, na stadionu u Sofiji, što samo pokazuje da će ta kultura kasnije premašiti i granicu tadašnje SFRJ. Uglavnom, poanta je u tome da se zvijezde mainstreama, a ne subkulturnih pojava spuštaju helikopterima na koncerte. Drugi moment je spot koji je Željko Pervan 1989. snimio na OTV-u, turbo-folk obradu pjesme „Serbus Zagreb“. Time je, svjesno ili nesvjesno, proročki najavio kao u ‘Oklopnjači Potemkin’ revoluciju koja nadolazi. No osim proročke najave, prava poanta se krije zapravo u njegovoj namjeri da turbo-folk izvrgne ruglu, što on čini na jedan odličan način koji će kasnije koristiti mnogi – snimanjem samih narodnjaka. No to nije toliko bitno koliko sama činjenica da će turbo-folk uvijek biti podvrgnut kritici, kako na kraju krajeva i dolikuje svemu – da se propitkuje, ispituje, kritizira.

Turbo-folk je uvijek bio predmet žestokih kritika i napada, pa moram priznat da sam i ja, kada sam bio mlađi bio grlati kritičar i napadač na turbo-folk i sve što dolazi s tim pojmom u paketu. U vremenu kada se formira čovjekov afinitet za neku vrstu glazbe ja sam spletom raznih okolnosti došao u tabor rokera i metalaca koji su uvijek tradicionalno žestoko bili protiv turbo-folka. Kada je čovjek mlad normalan je i shvatljiv njegov bunt, kao i žestoko odbacivanje mnogih stvari koje mu se nameću. No sad eto više nisam toliko mlad da bih bio u prvim redovima linča na turbo-folk, sada sam u fazi kada osjećam apsolutnu ravnodušnost prema tom žanru i kompletnoj toj kulturi. Na kraju krajeva – ko voli nek izvoli. Upravo iz tog razloga, zbog tog ličnog pomaka htio bih ukazati na neke stvari koje se događaju u zadnje vrijeme.

Čitatelji izvan BiH vjerojatno nisu upućeni u događaje na koje se mislim osvrnuti, tako da ću u par crtica pokušati opisati o čemu se radi. Naime, nedavno je na Domu mladih u sarajevskoj Skenderiji osvanuo plakat za nekakav turbo-folk maraton na kojem je trebala nastupiti čitava plejada turbo-folk pevaljki i pevača iz Srbije. To je izazvalo negodovanje mnogih – neki su protestirali iz tzv. „kulturnih“ razloga, jer, pobogu, šta imaju tamo neke pevaljke da hodaju po sarajevskom hramu kulture. Drugi su pak vidjeli u tome politički problem, jer šta sad imaju tamo neke pevaljke s onu stranu Drine da nam pjevaju, a do jučer su pucali po nama! Na kraju krajeva, nije li velikosrpska agresija na jednom dijelu „ideološko-kulturnog“ supstrata bila i vezana uz turbo-folk? Možda je, a možda i nije, to pitanje ne mislim sada razlagati ali samo ću ostaviti otvorenu jednu misao: naime, postoji teorija da turbo-folk ne samo da nije bio dio „državnog projekta“ nego upravo suprotno – da je bio izraz bunta protiv miloševićeve Srbije, dok je stari, takoreći retrogradni kulturni izričaj bio uz Miloševićev vlak velikosrpske destrukcije. Meni osobno ta teorija  ne drži vode, iako je znakovito to da je grlati velikosrbin bio Bora Đorđević, jedan od najvećih rokera u bivšoj državi a od nedavno i okrunjeni četnički vojvoda, a vjerojatno će se neki i sjetiti Olivera Mandića u uniformi arkanovaca koji sa ratišta u Hrvatskoj preko TV-a urla na krajišnike koji piju kafu po Terazijama umesto da brane otadžbinu.  No, o tom po tom.

Plakat je ubrzo nestao sa fasade Doma mladih, ali škandal je već napravljen! Direktor Skenderije je, logično, odmah pozvan na odgovornost, a čovjek je brzopleto i iskreno rekao: „ali raja to voli!“ Dobro, možda ne tim riječima, ali u tom smislu. Jednostavno – publika to traži. Sad se otvara prostor za jednu raspravu kojoj se kraj ne nazire daleko, daleko sve dok se ne bi istopila u kilometarskim prepucavanjima – da li je Dom mladih zaista mjesto za turbo-folk koncerte. Osobno, nisam načisto po tom pitanju. Nekako nisam za to, ali s druge strane pa jel taj dom za sve mlade ili samo za one „urbane“, „liberalne“ ili „štaveć“ koji si ne bi dopustili pad u pakao turbo-folka? Ne znam, osobno mi se to čini diskriminatorski, kao i teorije da netko treba određivati ukus mase, iako se to stalno događa, samo je pitanje tko je uspješan. Kažu potom, ali turbo-folkeri imaju svoja mjesta! Imaju, kao što imaju i svi ostali. Direktor Zetre nema kalup po kojem izdaje dvoranu, pa radilo se o Goci Tržani, Mekkiju Torabiju ili Deep Purpleu, kalup je perje, zelembaći. Money talks!

No ono što je vrlo znakovito je to kako je neka omanja skupina zgubidana nekoliko dana poslije svih tih događanja napravila demonstracije (!?). To su ti liberalni, mladi i urbani koji brinu o mentalnoj higijeni sugrađana pa su mahali s transparentima „sklonimo turbo-folk s naših ulica“, „marš cajkama“, „mi volimo rock’n’roll“… Revno su demonstrirali kao da se radi u najmanju ruku o tome da je Adolf Hitler htio imat kongres NSDAP-a u Domu mladih, a ne da hiljadu oznojenih dječaka i curica đuska uz jeftinu muziku.

Kažu da kad nešto postavljate u hipotetički kontekst da se to zove iracionalni konflikt i da je to u suštini sofizam, obmana u vještini raspravljanja. No, ja ću si ipak dopustiti iracionalni konflikt i postaviti hipotetički slučaj. Zamislimo, dakle, omanju skupinu turbo-folk zgubidana s transparentima „sklonimo rock’n’roll/dub-step/house/metal/trance/pop s naših ulica““, „marš narkomanima“, „mi volimo turbo-folk“… Mislim da nije teško zamisliti s kakvom paljbom bi mediji oprali takav performans omanje skupine zgubidana. Ili možda još plastičniji primjer je u dijaspori. Uglavnom u dijaspori gdje žive naši ljudi (naši =ex yu) postoje razne folkoteke ili diskoteke koje puštaju turbo-folk i ugošćuju turbo-folk „zvijezde“. Dogodi se to, pa slučajno na njihovoj fasadi bude najava za neku urbanu „našu“ muziku, za recimo Zabranjeno Pušenje, Plavi Orkestar ili možda uvijek aktivistički i građanski raspoloženo Hladno Pivo. Što mislite koliko puta su njima skidali najave ili odbijali gostoprimstvo na zahtjev publike ili dežurnih dušobrižnika? Vjerujem niti jednom.

Nekako kao da svi mi što ljubimo slobodu, mi veliki liberali, mi urbani, mi produhovljeni, mi što smo vidjeli svijeta, mi načitani, mi razumni, mi emancipirani ipak ne možemo svariti ono što je jedan od nas baš poput direktora Skenderije ishitreno i istinito izvalio: “kad se poserem drugom u slobodu, posr’o sam se sam sebi u slobodu“. Ko da mi to i kontamo, al brate, kako možeš bit slobodan a da slušaš to smeće od muzike? U redu sloboda mišljenja, al brate, kako možeš prosvjedovat protiv zdravstvenog odgoja? I nekako kad se čovjek zamisli, nije uopće stvar ni u turbo-folku, niti u tom zdravstvenom odgoju kojeg sam ovako nesmotreno na kraju ovog teksta progurao, nego se radi da smo mi svi zapravo licemjeri. Ili kako je onaj Željko Pervan s početka ovog članka u jednom drugom skeču rekao: „Mi smo za demokratiju, ali ne da svako priča šta god hoće!“ „Kad se braniš od nas, to je šovinzam.“

APPENDIX

Ako ste mislili da sam ovim besmislenim zaključkom završio ovu priču, onda se grdno varate, jer iz meni nepoznatog razloga hajka na turbo-folkere u glavnom gradu BiH još uvijek nije završila i u idućem, i nadam se posljednjem tekstu na ovu temu ću analizirati jednu analizu (?!). No, o tome u nastavku.

One comment on “Ko to tamo peva?

  1. nedorecen says:

    Baš si se strmopizdio od nepisice (jel to suprotno od pisanja. jebanje -> nejebica, pisanje -> nepisica?!?!?!)

Sharing Buttons by Linksku