Pedeset godina Koncila. Gdje smo, kamo smo došli i kako dalje?

 

Gledajući Mad Mene ilitiga Momke s Madisona, pobliže se vidi doba u kojem je započeo pred pedeset godina Drugi vatikanski koncil. Valja još dodati Kubansku krizu. Ludu utrku za oružjem, svemirsku utrku. Zavladao je osjećaj kraja vremena. A to se zbiva u lošem dobu. Tada Ivan XXIII. saziva Koncil. Čiji kraj neće doživjeti. Koncil je čudo vjere. Dokaz da Duh Sveti nije napustio svoju Crkvu. Tko hoće čitati o Koncilu, ima pregršt toga. Meni je više cilj ovdje pisati, iz moje perspektive, što je ostalo od toga Koncila.

Prvo ćemo o dobrim stvarima. Suspendiran je latinski iz bogoslužja. Kojeg je doduše Benedikt XVI. vratio nazad na mala vrata, ali ipak od nekog jačeg oživljavanja latinskog bogoslužja neće biti tako uskoro. Narodni jezik, blago prve Crkve, blago koje su uživali i rani Hrvati (glagoljsko bogoslužje bit će važno u raspravama o jeziku na samom Koncilu), to i dalje živi u Rimokatoličkoj crkvi (koja sebe doduše voli pogotovo od koncila nazivati samo Katoličkom crkvom). Ostala je decentralizacija i veća neovisnost lokalnih biskupa o Vatikanu, iako se to tako ne čini, ali i dalje biskup je poprilični gazda na svome području (osim ako ga Benedikt XVI. ne suspendira na dvije minute, Dajle mi). Ostao je jedan specifičan revival, ponovno ožitvorenje teološkog života i dijaloga. Pogotovo na hrvatskim područjima.

Genijalni papa Ivan XII.

Ovdje sam pisao o pregrštu znanstvenih ustanova na hrvatskom etničkom prostoru koje pripadaju RKC-u, ali i protestantima. Ovaj put ću o znanstvenim teološkim časopisima. Hrvatska,  možda točnije kazano Hrvati imaju danas nevjerojatan broj teoloških časopisa. Concilium i Communio imaju svoje redakcije na hrvatskome jeziku i vrlo vjerojatno zbog Ivice Raguže, urednika Communia, to su dvije najposvađanije takve reakcije u svijetu. Postoje još na hrvatskom; Bogoslovska smotra zagrebačkoga KBF-a, Crkva u Svijetu splitskog KBF-a, isusovački Obnovljeni život, Riječki teološki časopis, krug oko don Ivan Grubišića drži časopis imena Nova prisutnost: časopis za intelektualna i duhovna pitanja, protestanti pak izdaju Kairos. Više-manje, po časopisima nema i pogotovo prije nije bilo granica među autorima. Katolici pišu u Kairosu, protestanti pišu po katoličkim časopisima, svi pišu u Novoj prisutnosti. Po HRČAKovoj statistici, po posjećenosti priloga od 2007. do danas, Bogoslovska smotra drži visoko drugo mjesto. Fenomenalno, ali nema se takav dojam u društvu. U kojem od ovih časopisa započeti i otvoriti mjesta jednoj raspravi koja bi se trebala povesti baš oko ove teme o kojoj pišem? Neće valjda protestantski Kairos pretresati stanje u najvećoj vjerskoj zajednici u Hrvata? Ispada da svatko u Hrvatskoj ima svoj privatni teološki znanstveni časopis. Osim pravoslavaca. Za oko 5 milijuna Hrvata (računajući dijasporu koja govori hrvatski, a ne samo da pleše uz tamburicu), opće ludilo. Utjecaj na društvo, mizeran.

Dijalog? Kažu da je dijalog jedan od produkata Drugoga vatikanskog koncila. Sa svima. Pravoslavnima, protestantima, muslimanima, hindustima, budistima i naravno atestima. U Jugoslaviji, takvo nešto je postojalo. Postajala i Kršćanska sadašnjost. Postojali su i Bajsić i Turčinović i Šagi-Bunić. Oni su pokojni. KS je izdavačka kuća koja izdaje kvalitetnu, ali zastarjelu teološku literaturu i sve je ravno, kao ravni Srem. Ništa. Mrtvilo.

Godina vjere. Wiki nije čula za nju.

Od 11. listopada, proglasiše mudri papa Bendikt XVII. nešto što se zove Godina vjere. Kako ja shvaćam, u čast 50. od početka Koncila i sklopu nečega blesavog što mudri papa već dugo promiče i zove se tzv. Nova evangelizacija. Koliko je daleko došla Nova evangelizacija svjedoči da ne postoji na wikipediji članak o Godini vjeri. Mislim ima pregršt članaka o urotama zavjere, hrvatsko-srpskim športskim sukobima i ne znam o čemu sve ne, ali nema ničega o Godini vjere.

Kako je vodstvo Crkve u Hrvata ozbiljno shvatila Novu evangelizaciju (ovo nije sarkazam), onda se nešto počelo i zbivati. Tako na Hrvatskom katoličkom sveučilištu zbilo se ovo čudo:

U velikoj dvorani Hrvatskog katoličkog sveučilišta održala se sinoć 23.10. 2012. prva u nizu tribina o Apostolskom vjerovanju. Cilj tribina koje će se održavati na HKS-u dijalog je između teologa i ateista i agnostika. Sudjelovali su dr. sc. Ivica Raguž s KBF-a u Đakovu i dr. sc. Pavel Gregorić s Hrvatskih studija.

Autor ovih redaka je sjedio među publikom i slaže s onim bradatim mladićem iz publike koji rekoše da između navedenog dvojca nije bilo nikakvog dijaloga, nego da je vođen dvostruki monolog. Gregorić je jedno veliko 40godišnje dijete koje ima pogansku viziju boga prirodnih sila i moram reći da ga podržavam u tome da ne vjeruje u takvog boga. Raguž, pak divno i krasno zna katoličku teologiju, raspolaže širokim filozofskim znanjem, ali govori tako bez srca, bez emocije, bez duše. Kako vjerovati tome čovjeku kada kaže da je Bog ljubav? Što je najbolje, Raguž i Gregorić super su pajdaši i mislim da je njima bilo baš krasno. Što se tiče publike, nemam pojma da je itko otišao doma bogatiji u duhovnom ili intelektualnom smislu. Super da HKS radi tako nešto, samo malo više dijaloga, a manje monologa. Ovo je trebalo biti super uzbudljivo. Ispalo je natjecanje u tome tko će spomenuti više teologa i filozofa u jednoj minuti, a da se pritom uopće ne dotakne suprotne strane. A publika nek se snalazi.

Sada dolazimo do onoga glavnoga u Crkvi u Hrvata. A to je taj osjećaj straha koji vlada među svećenstvom i vjerničkim pukom. U ovome tzv. dijalogu u utorak, Gregorić i Raguž strašno su se bojali napustiti svoje paradigme i probati naći barem jednu zajedničku točku u svojim pogledima na život. Hrvatski biskupi boje se Benedikta XVI. Svećenici na terenu se boje svojih biskupa. Vjernički narod pak se boji svojih svećenika. Kojih ima svakakvih; dobrih, loših, krasnih, srednjih, ovakvih onakvih. Ali svi voze auto, imaju krov nad glavom, imaju džeparac i mogu ti uskratiti sakramente, ako im se prohtije. Te naravno, dranče pare vjernički puk. Svi KBF-ovi su strogo disciplinirani, od Crkve Nade II. vatikanskog koncila ostadoše postkoncilska Crkva Straha. Ateistički mediji u Hrvata (dakle svi necrkveni mediji) jedva čekaju da netko nešt zezne, pa onda likovi kao fra Šime nekoliko dana ne silaze s naslovnica. Doduše, ako je jedan seoski župnik obrnuo 10 milijuna kuna, koliko tek onda obrću oni na višim položajima? Uzmimo i Ivana Grubišića. Koji isto pati od toga straha, jer neće apsolutno ništa reći protiv Torcide.

Npr. ovo što ja pišem, pročitat će maksimalno 200 ljudi. Reći će mnogi, uzalud bačene riječi koje neće doći nikamo i nikud. Pogotovo nitko od relevatnih teologa, netko od svećenika, novinara, visokoga klera, ovo neće pročitati.

Od Koncila ostaše tako puno, a tako malo. A ponajviše Benedikt XVI. ubiše nadu. Crkva (Rimska, ali i druge) na Zapadu Europe je propala. To znamo svi. Ubila ju je pedofilija, raskorak s vremenom, nerazumljivost doktrine, odmak od stvarnosti, plus toga se, do ove gospodarske krize predobro živjelo u svim zemljama Zapada Europe. Crkve su prazne. Nova evangelizacija, ovako zamišljena, neće dati plodova. Angelo Giuseppe Roncalli je pet puta bolji teolog od Josepha Ratzingera. Jer je dao plodova. Svi mi kažu, Ratzi divan teolog. Pogotovo pravoslavci mi to često govore. Ali nema plodova. Za dvadeset godina, u Hrvatskoj, crkve će biti jednako prazne kao na Zapadu Europe, ako se nešto ne pokrene, nešto ne dogoditi. Crkva Straha treba nestati i treba vratiti Crkvu Nade. Treba otvoriti prostor slobode da Narod Božji osjeti se u svojoj Crkvi kao u vlastitom domu. A ne kao podstanar koji svako to plaća neki oblik podstanarine i nekakve dažbine.  Nisam ja na svođenje svećenika na volontera. Ali jesam protiv toga da je najvažnija stavka u sakramentu jesi li ga platio ili nisi.

Jedan je dakle izabrani Božji narod: “jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje” (Ef 4,5); zajedničko je dostojanstvo udova po njihovu preporodu u Kristu, zajednička je milost djece, zajednički poziv na savršenost, jedno spasenje, jedna nada i nerazdijeljena ljubav. Nema dakle nikakve nejednakosti u Kristu i u Crkvi s obzirom na podrijetlo i narodnost, na društveni položaj ili spol, jer tu “nema više ni Židova ni Grka, ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog, jer ste vi svi ‘jedan’ u Kristu Isusu” (Gal 3,28 gr.; usp. Kol 3,11).
LG 32

Jedna nada, jedna ljubav, jedna Crkva.

Pero Panonski

2 comments on “Pedeset godina Koncila. Gdje smo, kamo smo došli i kako dalje?

  1. neverin says:

    mislim da će crkve biti prazne i za manje od 20. To ti je kad ubiš spontanost i sve se svodi samo na materiju.

  2. Levakowitz says:

    Ista stvar je i u Islamskoj zajednici. Džamije nikada nisu bile praznije. Jedno veliko duhovno mrtvilo vlada. Pozdrav iz Sarajeva. Čitam vas redovno, sjajni ste.

Sharing Buttons by Linksku