Postoji li Balkanski poluotok?

Serijal: Mit o Balkanu i balkanski mitovi

Valjda kako ove godine nisam bio na moru, u zadnje vrijeme stalno nešto razmišljam – a onda i pišem – o moru, otocima, poluotocima. Dok sam u svom prethodnom tekstu pisao o otocima (iliti ostrvima – kako to proračunato i profiterski prevodi Hrvatska turistička zajednica na propagandnim plakatima u Sarajevu, i tako pomaže ionako uznapredovalom marginaliziranju hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini, gdje bi ovaj trebao biti konstitutivan), ovaj tekst govori o poluotocima (iliti poluostrvima, kako bi valjda pisalo na propagandnom plakatu Hrvatske turističke zajednice u Sarajevu za Istru ili Pelješac).

Preciznije, ovaj tekst najviše govori o takozvanom Balkanskom poluotoku. Zašto takozvanom, pitat će se netko? A zašto poluotoku, trebalo bi se zapitati? Da li se itko od vas gledajući zemljopisne karte zapitao kako to da je Balkan uopće poluotok i zašto je taj „poluotok“ dobio baš ime Balkan?

Obično se pod pojmom Balkanski poluotok podrazumijeva prostor između Jadranskog, Jonskog, Egejskog, Mramornog i Crnog mora, u koji spadaju države bivše Jugoslavije, dijelovi Grčke, Albanije, Bugarske, Turske. Taj prostor ima površinu oko 550.000 km2. Zanimljivu rečenicu donosi wikipedijski članak o Balkanu: „Iako nije riječ o pravom poluostrvu, to se ime često koristi za širu regiju.“ Wikipedia ispravno sugerira da Balkan nije poluotok, ali ne navodi zašto nije, i ne objašnjava zašto i kako se onda ustalio taj pogrešni naziv Balkanski poluotok.

Da bismo bolje razumjeli ovu problematiku, najprije pogledajmo geografsku definiciju poluotoka koja kaže: da bi neki dio kopna mogao geografski biti poluotok, njegove morske (vodene) katete moraju biti duže od njegove kopnene katete.

Svi veći europski poluotoci: Skandinavski, Pirinejski ili Iberijski, Apeninski, te neki manji: Jylland, Normandija i Bretanja, ispunjavaju kriterij gornje definicije. Svi, osim tzv. Balkanskog poluotoka, kod kojega su obje morske katete kraće od kopnene. Kopnena kateta na liniji Trst-Odesa duga je oko 1330 km, što je više i od morske istočne katete Odesa-Rt Matapan (Peloponez), duge 1230 km, i od zapadne morske katete Trst-Matapan, duge 1270 km.

Uspoređujući dužine kateta Balkanskog „poluotoka“ s drugim dijelovima Europe, zaključujemo da bi cijela Zapadna Europa trebala biti još izrazitiji poluotok od Balkana. Također, i Francuska bi trebala biti zaseban poluotok. Da bi ti geografski parametri bili još nevjerojatniji, valja spomenuti da je od crte Trst-Odesa (1330 km) mnogo bliže Trstu luka Szczecin (920 km) ili Rostock (950 km) na Baltičkom moru! Što znači da bi cijela Srednja i Zapadna Europa kao cjelina po toj logici bile mnogo izrazitiji poluotok nego je to Balkan. Međutim, ni Francuska, ni Zapadna Europa, a ni Srednja plus Zapadna Europa nisu poluotoci, a geografi se čude kako to da Balkan jest, kako to da je kopno koje je tako širokim krakom vezano za kontinent uopće moglo biti proglašeno poluotokom.

No, to neuklapanje u geografsku definiciju nije jedini problem Balkanskog poluotoka. Postavlja se i pitanje zašto baš naziv Balkanski poluotok. Naime, Stara planina iliti Balkan nalazi se na sjeveru Bugarske i ne dominira ovim dijelom Europe da bi po njoj cijela jugoistočna Europa dobila ime. Više od nje ovim prostorom dominiraju, recimo, Dinaridi ili Prokletije, pa bi logičniji naziv za „poluotok“ bio Dinarski ili Prokletijski. Eventualno bi se ovaj zamišljeni poluotok moglo nazvati i Karpatskim poluotokom, kad bi se njegova zapadna granica protegnula do ušća Soče u Jadran, a Sjeverna na liniju od ušća Soče do Crnog mora. Ali zašto Balkanski? Pogotovo nema nikakve logike naziv Balkanski poluotok – koji je ionako sam po sebi već pogrešan – skraćivati u – Balkan.

Ni povijesni nazivi tog prostora ne nude nikakav argument za današnji naziv Balkanski poluotok. Ni zemljopisno nazivlje starih Grka, ni starofeničko zemljopisno nazivlje, ni Helenističko nazivlje, ni nazivlje cjelovitog Rimskog Carstva, a onda ni nazivlje podijeljenog Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva, ni nazivlje u vrijeme Svetog Rimskog Carstva, ni nazivlje Hrvatskog, Hrvatsko-ugarskog, Bosanskog kraljevstva ili srednjovjekovnog Dušanova srpskog carstva, ni nazivlje Habsburške Monarhije ili ono Osmanskog Carstva ne opravdavaju naziv Balkanski poluotok.

Otkud onda taj naziv? Sve je počelo s francuskim geologom Amiom Bouèom (1794.-1881.), koji je u jednom svom radu bugarsku Staru planinu (planina duga približno 600 km, ide kroz centralnu Bugarsku i prelazi u istočnu Srbiju, a najviši joj je vrh Botev, 2376 m) nazvao Balkan. Naziv Balkan dolazi od turske riječi balkan ili balkanar, što znači planinski šumoviti greben. Tako, kada kažemo planina Balkan mi smo izrekli tautologiju približnog značenja „šumovita planinska planina”. Inače, nekada se planina Balkan ili Stara planina zvala i Haemus Mons, što vjerojatno dolazi od tračke riječi saimon lanac.

Naziv Balkan ne dolazi od turskih riječi bal – krv i kan – med, kako neki tvrde. Ovom se pogrešnom pretpostavkom poslužila i Angelina Jolie u svom nedavno prikazivanom dosadnom filmu bez radnje U zemlji krvi i meda, ali takvo tumačenje naziva Balkan svakako ne potječe od Angeline, nego od turskog novinara Mustafe Balbaja, koji je u svom putopisu od prije dvadesetak godina slučajno povezao te dvije riječi. Još neki umjetnici su kasnije povezivali ove dvije riječi i to je legitimno dok god ostaje u okvirima umjetničke slobode. Međutim, smatrati povezivanje riječi bal-kan stvarnim, povijesnim podrijetlom naziva Balkan, pogrešno je i nelegitimno. Uostalom, ta teorija ne odgovara ni našem iskustvu na Balkanu: dosad smo imali uglavnom krv, a skoro ništa od meda. Jedino bi ova sintagma mogla odgovarati ratnim zločincima profiterima i švercerima, jedinima kojima je na ovim prostorima krvava sjekira pala u med.

No, idemo dalje. Nakon što je Ami Bouè bugarsku Staru planinu nazvao Balkan, u jednom svom radu njemački geograf Johann August Zeune 1809. godine prvi put je upotrijebio naziv Balkanski poluotok ili Balkan. Naime, ne proučavajući atlas i karte, on je mislio da je Stara planina ili Balkan dominirajući središnji planinski sustav jugoistočne Europe?! Zeunova amaterska, za disciplinirane i pedantne Nijemce nekarakteristična i neshvatljiva pogreška nije u početku prouzrokovala neke teže posljedice u geografskom nazivlju Europe. Ozbiljni geografi su naziv Balkanski poluotok tretirali kao pogrešku i nisu ga prihvatili, tako da se naziv Balkanski poluotok kroz gotovo cijelo 19. stoljeće u geografskoj literaturi skoro nikako nije koristio.

A onda su taj naziv krajem 19. stoljeća, proučavajući francusku literaturu, „otkrili“ i objeručke prihvatili – srpski geografi, pogotovo najveći od njih, Jovan Cvijić (1865.-1927.). Zašto je srpskim geografima na čelu s Cvijićem naziv Balkanski poluotok toliko odgovarao da su ga tako oduševljeno usvojili i promovirali, iako je riječ o amaterskoj greški Johanna Zeunea, zašto im je bilo toliko stalo da taj naziv afirmiraju i prošire Europom, iako taj naziv u početku nisu prihvatili ostali europski geografi, saznajte u sljedećem nastavku.

To be continued…

2 comments on “Postoji li Balkanski poluotok?

  1. Pero Panonski says:

    Jovan Cvijić je bio rasist, genocidan tip i u Americi bi bio na crnoj listi pokvarenjaka. Ma kakva Amerika, svaka poštena država bi ga zakopala u crnu rupu zaborava.

    U politološki diskurs je ušao pojam jugoslavenizacija/balkanizacija, čime Englezi i Kastiljci plaše svoju većinu od krvoločnih Škota i Katolanaca, koji su valjda krvoločni Slovenci i Hrvati koji hoće raspad tih divnih država. Zanimljivo je da Španjolska i Britanija su podosta pogođene krizom, slično kao SFRJ prije raspada (ne bi se Juga nikad raspala da nije bilo trule ekonomije, tako tipične za multinacionalke).

    Mrzim naziv Balkan.

  2. Bigbanitu says:

    E u idućem nastavku bit će riječi najviše baš o Cvijiću, a u jednom od idućih nastavaka i riječi o odnosu ostatka Europe prema “Balkanu” i riječi balkanizacija.
    Navijam za Baske da se osamostale.

Sharing Buttons by Linksku