Što možemo očekivati od Castrovog povratka vjeri – postoji li mogućnost da u budućnosti vidimo koaliciju socijalizma i kršćanstva?

Vijest o povratku najpoznatijeg živućeg komunista u Katoličku Crkvu me podsjetila na jedan stari vic o komunistu i zagrobnom životu. Nakon smrti komunist je otišao Bogu na sud. Proučivši dobro život i djelo komuniste Bog mu je rekao: „Nisi bio loš čovjek. Napravio si dosta za čovjeka i društvo, ali zbog tvog militantnog ateizma i negiranja postojanja mene jednostavno te ne mogu primiti u raj, stoga ćeš morati ići u pakao.“ Tako je komunist poslan u pakao. Nakon određenog vremena Bog je odlučio da posjeti komunistu u pakao. Kada je došao u pakao imao je što i vidjeti – modernizacija, urbanizacija, uređeni zdravstveni i socijalni ustroj. Bog začuđeno upita Sotonu: „Što je ovo?“. – „Ne pitaj“ – odgovori mu Sotona – „sve je to djelo onog tvog komuniste.“ Nakon kratkog razmišljanja Bog odluči da uzme komunistu u najam – pošto bi mu mogao malo pomoći u raju. Kako je prošlo dogovoreno vrijeme, a komuniste nije bilo nazad u paklu, Sotona se uputi k rajskim vratima. Pokuca, a otvori mu Bog: „Što hoćeš?“. „Gospodine Bože…“ – započne Sotona, a Bog ga prekine: „Kao prvo i prvo, ja nisam Gospodin nego Drug, a kao drugo ja vjerojatno ne postojim“.

Povratak Fidela Castra u katoličku vjeru mnogi su različito prokomentirali. Neki smatraju da je to istinsko obraćenje, milost Božja, drugi smatraju da se radi o jednostavnom političkom triku, treći su razočarani odbacivanjem jednog od komunističkih ideala – ateizma, tj. anti-teizma… Ovdje ne pokušavam iznijeti svoje viđenje motiva Castrovog obraćenja, niti to smatram prikladnim, ali svakako nije zgoreg ukratko analizirati moguće posljedice ovog čina za Kubu.

Vic s početka u sebi sadrži dobru istinu, a to je onaj „love-hate“ odnos komunizma i kršćanstva. Ateizam se u socijalističkim idejama rodio kao reakcija na tadašnju crkvenu moć – ne treba zaboraviti da je najveći zemljoposjednik u predrevolucionarnoj Francuskoj upravo bila Katolička Crkva. I upravo po logici: „ne valjate vi – ne valja ni vaš Bog!“ rođen je ateizam, dakle ne zbog scijentizma, tj. znanstvene ideologije kako današnji moderni ateizam to pokušava prikazati, nego zbog nevjerodostojnosti onih koji su govorili u Ime Božje. Crkva se, nažalost, u tom periodu nije najbolja snalazila, te kako je za nju još uvijek prirodno okruženje bio stari ustroj, ona je svoje zaštitnike našla u retrogradnim snagama – kontrarevolucionarima – marksističkim rječnikom rečeno. Ako je Katolička Crkva bila neprijateljski raspoložena prema socijalističkim idejama, onda možemo reći da se komunizam višestruko osvetio – naravno ne samo katolicima, nego svim vjernicima, svih religija – od Jadrana do Beringovog prolaza.

Međutim, ipak se ne može reći da su komunizam, ili bolje rečeno socijalizam, i kršćanstvo bili uvijek dijametralno suprotno postavljeni. Mnogi će zagovornici kršćanskog socijalizma označiti kao prototip revolucionara i borca za potlačenog upravo Isusa. Zaista, nije li Krist uvijek posezao za odbačenima i, u duhu Internacionale, „prezrenima na svijetu?“. Nadalje, nije li svjetska revolucija zapravo širenje Radosne Vijesti? Nije li kršćanski univerzalizam komunistički internacionalizam? Nije li komunizam zapravo eshatološko isčekivanje Kraljevstva Nebeskog? Pojedine kršćanske redovničke zajednice, poput franjevaca, žive u utopističkim zajednicama na kojima im mogu zavidjeti čak i kibuci u Izraelu.

Osim ideološko-teoloških sličnosti, komunizam je od Crkve preuzeo i sakramentalno-liturgijske elemente. Nije li primanje u pionire prva pričest? Primanje u omladince – krizma? Osmi ožujka, dan žena – sveti Valentin 14. veljače? Nije li partijska kritika zapravo citat iz Mt 18,15-16: “Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata.(…)“.

Primjera bi se moglo navesti još mnogo. Međutim svakako treba spomenuti da se Marx u Kapitalu često koristi biblijskim slikama. Neki autori čak i smatraju da Marxov stav prema religiji nije nužno nepomirljiv:

„Oni koji su pomno čitali Marxove tekstove mogli su otkriti da ovi tekstovi i nisu bili tako neprijateljski prema religiji kao što to oni koji ih nisu čitali mogu misliti. Za Marxa religija je ‘istodobno izraz realne bijede i protest protiv te bijede’. Stoga njegove poznate rečenice valja čitati u njihovu kontekstu: ‘Religija je uzdah ugnjetena stvorenja, srce svijeta bez srca, jednako kao što je duša situacija bez duše. Ona je opijum naroda.’ Religija je, dakle, duša i duh, ona je ‘aureola’ u dolini suza eksploatacije. Samim time ona već naviješta i kritiku marksističkog društva. Odveć često se zaboravlja da referiranje na opijum nije negativno u tom konteksti: u XIX. stoljeću opijum bijaše elegantna droga, rezervirana za dandyje i sredstvo pravoga zadovoljstva. Marx ne kaže za religiju da je ‘pivo’ naroda.”

(JEAN GORDIN: Spektakularan povratak Boga u filozofiju. Očekivanja i razlozi jednog fenomena u Concilium, broj IV., listopad 2010.)

Uz sve sličnosti i eventualne dodirne točke komunističke ideologije i kršćanstva, ipak treba biti realan i ne idealizirati sliku. Komunističke represije će u svojoj relativnoj kratkoj povijesti postojanja ostati zapamćene kao sustavi koji su bili najpogubniji, s tajnim policijama, progonima političkih neistomišljenika, vjernika i religije uopće, gulazima i gotovo sto milijuna žrtava. Također se mora reći – u svim svojim jednadžbama, koliko god bile slične kršćanstvu, komunizam je jasno isključivao Boga.

No izvan „službenog“ komunizma, a moglo bi se reći i opet pod navodnicima „službene“ Crkve imamo događaja kada su socijalizam i kršćanstvo došli ruku pod ruku. Jedan od primjera je i sindikalni pokret Solidarnost u Poljskoj 1980. – nekomunistički, ali jasno sindikalni – socijalizam izgrađivan „odozdo“ uz jasnu podršku tadašnjeg pape Poljaka, legendarnog blaženog Ivana Pavla II.

No ono što je za cijelu ovu priču vezanu za Castrovo obraćenje nama zanimljivo, to je pojava Teologije Oslobođenja (TO) u Latinskoj Americi u drugoj polovici prošlog stoljeća. TO je specifična po tome što je to teologija nastala „na terenu“, teologija koja nije proizašla iz razmišljanja dokonih salonskih teologa. TO Krista vidi kao Osloboditelja, emancipatora koji će  osloboditi ugnjetenog i malog čovjeka. U svojim naporima za oslobođenjem iz teškog siromaštva Latinske Amerike teologiji oslobođenja su se prirodno kao saveznici nametnuli razni revolucionarni marksistički pokreti. Svako povezivanje s marksističkim pokretima u prvoj američkoj zoni interesa (po parafraziranoj maksimi Monroeove doktrine: „Amerike SAD-u“) neminovno mora dovesti do zanimanja SAD-a, poglavito Središnje Obavještajne Agencije (CIA) koja je imala moć izvoditi pučeve i dovoditi sebi podobnu vlast u bilo kojoj zemlji Latinske Amerike. Također je i TO bila pod povećalom Rima i to zbog marksističkih elemenata koje koristi. Vodeći teolozi TO u obrani su rekli da je marksistička dijalektika samo instrument za razvoj teološke misli, mogli bismo reći kao što je Toma Akvinski koristio Aristotela za razvoj klasične katoličke teologije.

Pod kakvom se represijom našla TO najbolje oslikava događaj svirepog ubojstva nadbiskupa u El Salvadoru oca Oscara Romera. Biskup Romero je proročki naviještao socijalnu pravdu i prava siromašnih otvoreno kritizirajući diktaturu desničarske vlasti. 1980. ubijen je dok je slavio misu – ustrijeljen dok je podizao kalež na kraju obreda Euharistije. Ubili su ga vladini eskadroni smrti za koje neki smatraju da su bili obučavani i financirani od strane SAD-a.

U svijetlu svega gore iznesenog trebalo bi promatrati i obraćenje Fidela Castra. Castro je u svom životu napravio puni krug – od jezuitskog učenika preko marksističkog revolucionara, karipskog diktatora koji se obračunao s Crkvom u klasičnom komunističkom represivnom maniru do ponovnog pomirljivog stava s Crkvom – poput dovođenja pape Ivana Pavla II. na Kubu 1998. i na kraju do ponovnog obraćenja. Castrovom obraćenju se ne treba čuditi – u posljednje vrijeme kako se Kuba počela oprezno otvarati Katoličkoj Crkvi su otvorena vrata – otvaraju se vjerske škole i bogoslovije. Castrova kćer je rekla da ju očevo obraćenje ne iznenađuje jer „ tatu su ipak odgojili jezuiti“.

Na kraju svog životnog puta Castro podsjeća na oca, a moramo uzeti u obzir da ga većina Kubanca smatra nekom vrstom oca nacije. Dobar ili loš, otac je i dalje otac i ima osjećaj odgovornosti. U svojim sporadičnim istupima otkako je predao vlast Fidel Castro nije štedio SAD. Kuba nakon Castra se opet susreće s mogućnosti da postane kockarskog predgrađe Miamija, što bi značilo povratak u pro-američku diktaturu i dolazak nekog nove Batiste. Kapitalizam koji je u SAD-u došao do vrhunca klanjanja kapitalu (što najbolje sada potvrđuje Obamin eugenički zakon u pripremi o kontracepciji) predstavlja vrhunac idolatrije kapitalizma. Da, još u Kapitalu Marx je kapitalizam označio kao idolatriju jer novcu, koji u sebi nema život, daje moć, stvarnost i djelovanje. U židovskim i kršćanskim pismima to se zove idolatrija.

Ne čini li se možda da Castro, osim osobnog pomirenja s Bogom na kraju svog puta kroz dolinu suza, ne želi ostaviti nešto i svom narodu? Katolička Crkva je, sa svim svojim problemima, još uvijek institucija koja diže glas protiv idolatrije kapitalizma, iako možda ne glasno koliko bi trebali čuti. Izgleda da Castro želi ostaviti poruku svom narodu da je bolje okrenuti se vrijednostima kršćanstva nego vrijednostima koje dolaze sa sjevera.

Živimo u zanimljivim vremenima, rekao bi slovenski filozof Slavoj Žižek, stoga možda i nije nerealno očekivati nekakav novi kršćanski socijalizam. Kapitalizam je pokazao da je trenutno najgora ideologija jer izrabljuje sve – i prirodu i čovjeka. Hoćemo li vidjeti socijalizam temeljen na kršćanskim vrijednostima, teško je reći – ali čini se da socijalizam uviđa da ne može bez Boga.

One comment on “Što možemo očekivati od Castrovog povratka vjeri – postoji li mogućnost da u budućnosti vidimo koaliciju socijalizma i kršćanstva?

  1. scotty says:

    gorices u paklu. progonice te komunisti, kapitalisti, teisti i ljubitelji piva!

    odlican clanak!

Sharing Buttons by Linksku