Postoje li danas teizam i ateizam?

Ne znam postoji li Bog ili ne postoji, niti mi se dokazuje jedno ili drugo, ali muče me ozbiljne sumnje postoje li danas uopće još ateizam i teizam kao uvjerenja?

Sveopća ravnodušnost postmoderne pomela je i teizam i ateizam s društvene pozornice. Danas su i ateizam i teizam postale tek pomodne poze, više izvanjske i društveno podržavane statusne forme, nego stvarna uvjerenja. Kod današnjih tzv. „ateista“ je više nešto nalik na „antiteizam“, nekakav pomodan, negativno određen stav koji nastoji dokazati da je svaki oblik vjere u Boga besmislena zabluda. Kod današnjih „teista“ opet nekakav „kvaziteizam“ (koktel anti-ateizma, anti-marksizma, te pseudometafizičkih ideja o Bogu).

Dok se o krizi vjere piše mnogo i naširoko, treba reći kako je i ateizam danas u krizi baš onoliko koliko i teizam. Dok je prije nijekanje Boga od strane ateista osobito bilo vezano uz najteža i najljudskija pitanja patnje i smrti nedužnih, na ugnjetavanja u društvu od strane moćnih, na socijalne i klasne nepravde, danas nijekanje Boga dolazi iz nekakvih pomodnih „dokaza“ i logičkih smicalica. Danas je dovoljno reći „nema Boga“ i čovjek odmah misli da je ateist, kao što je i dovoljno reći „vjerujem u Boga“, i čovjek je odmah vjernik. A ovamo, u stvarnosti nigdje taj vjernik ne pokazuje da je vjernik.

A što se tiče ateista, čime to oni pokazuju svoja uvjerenja? Zar samo dokazivanjem da je vjera u Boga lažna? Zar je bit ateizma samo biti negativno određen antipod onima koji dokazuju da Bog postoji? Nego, ako već Bog ne postoji, ako smo ateisti, onda se valja zapitati: što određuje, motivira naše djelovanje? U tom smislu postoje ideološki tipovi ateizma (bilo oni koje motivira samo negativan stav prema vjernicima, bilo oni koje motivira društveni položaj, karijera, moć, put do vlasti, i slično) i tipovi ateizma koji proizlaze iz ozbiljnog promišljanja i dosljednih uvjerenja (a koji polaze od ljudske patnje kroz povijesti, koje motiviraju općeljudske vrednote, koji se nadahnjuju onim najboljim u čovjeku i onim najboljim što je čovjek u povijesti stvorio. Ali u širokom repertoaru onog najboljeg što je čovjek u povijesti stvorio ima, složit ćete se, eto i bar ponešto djela motiviranih od strane vjernika; shodno tome, ateizam treba poštivati, a ne ismijavati teizam, kao što teizam treba poštivati i cijeniti ateizam, a ne smatrati ga manje vrijednim). Lako je reći „nema Boga“ ili „ima Boga“, ali kamo dalje?

Ako se već ne može dokazati postoji li Bog ili ne, može se dokazati da i među onima koji vjeruju i među onima koji ne vjeruju postoje fundamentalisti. Dok o postojanju vjerskog fundamentalizma ne treba diskutirati, potrebno je malo pojasniti da postoji i ateistički fundamentalizam. Jer ateizam kao ideologija (ne kao uvjerenje) zadovoljava najvažnija obilježja jednog fundamentalizma:

  • –       reaktivnost i stalno dokazivanje da drugačije mišljenje može biti samo pogrešno: nije li antiteizam spreman na stalnu konfrontaciju s teizmom? Nije li antiteizam sklon naprečac zaključiti da zbog grijeha, praznovjerja i čestog idolopoklonstva vjernika kroz povijest ni Bog nema pravo na postojanje? Time što se (raz)umom može dokazati da Bog nije drvo, kip, nacija, ne znači samim time da Bog ne postoji. Ako ćemo suditi da je ideja Boga i vjere besmislica samo po lošim i lažnim vjernicima, onda se tu ostavlja prostor da prema samo lošim posljedicama ateizma zaključimo da je ateizam grozna stvar, ili, da samo po lošim metodama kojima je ostvaren marksizam u povijesti zaključimo da je ideja socijalne pravde užasna stvar za čovječanstvo?! Takva logika zaključivanja naprečac ni u kojem slučaju ne donosi ništa osim izgaranja u beskrajnim i besplodnim polemikama.
  • –       selektivnost: iz cjelokupne povijesti se izabire ono što odgovara ideji nevjerovanja u Boga, antiteisti nikad ne spominju dobra djela vjernika, kao što ni kvaziteisti ne spominju dobra djela ateista iz povijesti. Ta selektivnost je razumljiva, jer kako dopustiti da vjera u Boga može proizvesti nešto pozitivno ako ju u startu smatramo podsmijeha vrijednom zabludom?
  • –       dualizam: za antiteista vjernici su u stanju zablude, za kvaziteista, ateizam je djelo nečastivog, i automatski je manje vrijedan. Mišljenje im očito počiva na istim logičkim osnovama. I baš zbog te misaone bliskosti, ni antiteizam ni kvaziteizam nikako ne mogu jedno bez drugoga, opsjednuti su međusobnom konfrontacijom. Dok kvaziteizam ne može ništa pozitivno reći i napraviti a da ne spominje neprijatelje (ateiste, komuniste, homoseksualce, Djedamrazove, inovjernike), tako ni antiteizam ne može ništa pozitivno reći i napraviti bez stalne opsjednutosti pitanjem Boga koje ko fol smatra riješenim, a zapravo stalno priča o tom nepostojećem Bogu (nešto u stilu ironije redatelja Luisa Bunuela: Hvala Bogu što sam ateist.).

Na koncu, osnova svakog fundamentalizma je da ne ostavlja misli o drugačijem. Zar ne postoje i a(nti)teisti koji ne ostavljaju prostora misli o drugačijem uvjerenju, tj. onom da Bog možda postoji? Upravo taj dualizam u raspravama o (ne)postojanju Boga svjedoči da fundamentalizam postoji i među onima koji vjeruju i među onima koji ne vjeruju. Vrlo loša stvar kod svih rasprava na našim prostorima jest dualističko reduciranje – ili si teist ili ateist, nema prostora za nikakve nijanse. Svaka redukcija u raspravi vodi u nasilje i dogmatizam.

Najzdraviji je čovjek kad u sebi dopusti suživot različitih mišljenja, od kojih nijedno mišljenje nije ni u potisnutom, ropskom odnosu ni u lijenoj šutnji. Veliko je bogatstvo dopustiti dijaloško sučeljavanje raznih mišljenja u samome sebi, tako nastaje unutarnja dinamika mišljenja kod čovjeka i tako čovjek napreduje do nekog pravog stava, a ne zadržava se na pozama i pomodnim frazama. U normalnom odnosu ateizma i vjere ateizam pročišćava vjeru od idola i tjera ju da se stalno opravdava pred umom, a vjera pročišćava ateizam od pretvaranja u novu ideologiju moći i pretjeranog povjerenja u čovjekovu moć.

Ni vjera ni nevjera se ne mogu dokazati. I ne trebaju se dokazivati. (Dok bi svakako trebalo raspravljati o posljedicama (ne)vjere.) Upravo bit (ne)vjere je da se ona ne može dokazati. Kad bi se (ne)vjera mogla dokazati, to onda ne bi bila (ne)vjera nego oblik znanja. Niti se može dokazati da Bog postoji, niti da ne postoji – i jedno i drugo bi značilo izaći iz iskustvenih, znanstvenih, empirijskih okvira. To naravno nipošto ne znači da svoja uvjerenja ne treba oplemenjivati i pročišćavati znanstvenim spoznajama.

Zato, ne treba se uvlačiti u jeftina razračunavanja i dokazivanja da Bog postoji ili ne postoji, ili u logičke smicalice, to je najsigurniji put da se upadne u totalitarizam mišljenja. Trebalo bi otvorenog duha kročiti svijetom i proći raznih životnih iskustava da bi se bilo (ne)vjernik. A nije loše ni pročitati nešto o odnosu ateizma i teizma. Preporuka: Nikolaj Berdjajev, „O vrijednosti kršćanstva i nevrijednosti kršćana“; Esad Ćimić, „Drama a/teizacije“; Hans Kueng, „Postoji li Bog?“

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku