Blues za Antom Markovićem

Čuveni bosanski Hrvat u svome prirodnome elementu

Ante Marković bit će mi sastavni dio djetinjstva. Nekada davno, poštari su nosili penzije. Bio je to narodni događaj. Naš već vrlo dugo pokojni poštar Joža započeo je rano u jutro svoju omanju rutu. Do nas bi došao negdje skoro prije mraka. Svagdje je sjeo, popio kavicu ili nešto jače, možda nešto prigriznuo, te razglabao o svemu i svačemu sa svojim vjernim mušterijima. Naravno, dobio bi i koji dinara. A dinara je bilo puno. Dok je taj čovjek vadio novac iz svoje prastare ofucane torbe i izbrojio sve te silne novčanice s bezbroj nula. Sve do Ante Markovića. Ostalo je legendarno moje zabeznekuto dječje lice kada je došla prva devalvirana penzija, da kako tako malo. Naime, u mome dječjem kopčanju svijeta, nije bilo važno što piše na novčanici, nego koliko ih ima. Iako je penzija bila iste vrijednosti, dinara je bilo manje. Bio sam fasciniran friško tiskanim dinarima. Mislim, oduvijek sam volio novac. 😀

Deve, devedeseta, tiho baš prolazi …

Na svom blogu jučer sam se nešto naljutio na generacije koje su oblikovane pod komunizmom, jer da ne shvaćaju slobodu. Tragikomično, ali najbolje godine komunizma su bile 1989. i 1990. Zadnje dvije. Ne poznajem jednu osobu iz toga doba koja je radila, a ne voli Antu Markovića. I njegov čuveni sustav jedna marka, sedam dinara. Nešto kao jedan euro, sedam kuna. Moja vlastita majka često se sjeti svoje plaće koju je imala za Markovića. Smatram ga i ja, s obzirom na sve rečeno, ekonomskim genijalcem. Zaslužuje, bez ikakve zajebancije, Nobela.

Lijevo, najveći naivac rata, desno možda najveći krivac za rat

S druge strane, čovjek je bio politički naivan. Nevjerojatno kako političko i ekonomsko su povezani, a često bivaju gluhi jedno za drugo. Ako me netko od stranaca pita, pa kako se ta krasna i divna Jugoslavija raspala, ja uvijek kažem zbog ekonomije. Sve one veš-mašine, kolor televizore i frižidere koje su Hrvati za Markovića pokupovali jer je postojala donekle stabilna ekonomija, Srbi nisu mogli kupiti, jer su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih ekonomski skrahirali. Domovinski rat u Hrvatskoj i BiH je klasična pljačka. S jedne strane Srbi nose televizore, veš-mašine i sve što mogu, a s druge, hrvatske, strane socijalistički direktori firmi, djeca partijaca i udbaša kupuju velike firme i upropaštavaju ih. Barbarska nekristijanizirana pohlepa iznad svega.

Ne mogu se načuditi da tako sposoban ekonomist Marković je bio tako loš političar. Da nije uvidio da će komunizam otići kvragu, a da će njegova djeca, djeca komunizma prepustit se pljački. Jer komunizam i narodna vlast su 1945. su započeli u pljački i eto završili u pljački.

Srpska milicija dejstvuje na Kosovu 1990.

Možda da je Ante Marković došao deset godina ranije, negdje tamo 1981., umjesto da se tuklo Albance na Kosovu, umjesto da se uvelo u društvo jedno novo pranje mozga, slično kao 1972., da je Marković tada proveo reforme,  možda bi danas konfederacija Jugoslavije postojala. Ali tko će to znati.

Pero Panonski

One comment on “Blues za Antom Markovićem

  1. jimbo says:

    Sjećam se ko klinac, trebao sam kupiti u školi neko ravnalo (iliti “lenjir”) i sjećam se da sam dobio gajnc novu novčanicu, čini mi se od 50 dinara, sjećam se da je bila plava i imala nekog klinca na sebi.
    Ako ništa drugo drug Marković je zaslužio godinu u raju što je ljudima u Jugi dao barem jednu poštenu godinu prije rata.

Sharing Buttons by Linksku