Balkanski politički fair-play: oaza demokracije i antifašizma

Politička korektnost je u raznim mutacijama pronašla mjesto u balkanskom političkom i religioznom diskursu. Naši su prostori nakon rata 90-ih od starog sustava zadržali ono najgore (komunističko jednoumlje, sada podijeljeno u više paralelnih totalitarističkih frakcija), i istovremeno od sistema koji je došao (nacionalistička kleptokracija) i koji dolazi (varijanta turbo-kapitalizma za zemlje u razvoju, poput Coca Cole koja ima original verziju za SAD, lošiju verziju za zemlje srednje klase, te najgoru verziju za zemlje Trećeg svijeta) spremno i najbrže prihvatili također ono najgore. Svikli na usvajanje svega najgoreg, spremno smo usvojili i jezik političke korektnosti, kako bismo s vremena na vrijeme skinuli s vrata dosadne promatrače sa Zapada, i kako bismo – jedni pred drugima i svi pred međunarodnom zajednicom – uspješno kamuflirali svoje prave šovinističke, naci(onali)stičke stavove i namjere.

Umjesto stvarnog mijenjanja situacije koje se nikako ne nazire na horizontu, balkanske nacionalističke i neokomunističke (zajednički nazivnik: unitarističke) političke opcije sve se bolje snalaze s politički korektnim govorom. Majstori takve politike trenutno su lignjasti Josipović, koji stalno nešto i nekome oprašta, od brige za druge posijedjeli Tadić, koji neumorno govori o stabilnosti regiona (a njegova klika sve čini da isti region destabilizira), te reis Cerić koji svojim prekrasno sročenim govorima tolerancije osvaja prestižne nagrade za međureligijski dijalog, čuvajući pravo lice za domaću scenu. Istovremeno se konkurentnim opcijama neumorno pripisuje govor mržnje. Govor mržnje koji se katkad doista „potkrade“ političarima (najčešće neopreznom Dodiku koji nikako ne može a i ne pokušava skriti mržnju prema BiH) i intelektualcima (npr. nedavno Rešidu Hafizoviću koji je bulaznio o genocidnom impulsu kod Srba i o velikoj zapadnoj zavjeri protiv islama) oni tumače kao preventivu protiv njihovih konkurentnih opcija, koje su, zapravo, istinski širitelji mržnje i netolerancije.

Slično i na religijskom području. Uz ipak nerijetke iznimke stvarnih promjena situacije i pokušaja suživota, glavnina tzv. međureligijskog dijaloga svodi se na formalne zajedničke izjave, mijenjanje rječnika kad se govori o drugim religijskim skupinama, tepanje, laskanje, a da se pri tom unutrašnji stavovi ni mrvicu ne mijenjaju.

Balkanska mutacija političke korektnosti izrodila je i praksu korištenja naknadnih argumentacija za opravdavanje počinjenog zla, u stilu tzv. „preventivnog šamara“. To je navika da se počinjeno zlo tumači kao nužno, jer „znali smo mi s kim imamo posla, bilo je ili mi njih sad, ili će oni nas kasnije“. Tako npr. Dodik poslijeratno jačanje vehabija u BiH koristi kao argument da su Srbi u BiH vodili rat protiv islamskog ekstremizma. Tako npr. herceg-bosanski političari opravdavaju dogovaranje sa Srbima jer su kao znali da će poslije rata proključati nacionalizam među Bošnjacima. Tako npr. bošnjački političari svoje unitarističke velikobošnjačke tendencije pravdaju katastrofalnim posljedicama velikosrpske i velikohrvatske politike koje danas svi osuđuju.

Kod nas politička korektnost uspješno služi za prikrivanje i opravdavanje raznih vrsta kriminala. Kako to funkcionira? Dokažeš li nekome da je lopov, švercer i kriminalac, a izjašnjava se kao musliman, odmah će se braniti da je posrijedi zapravo islamofobija. Prokažeš li nekog „Hrvata“ kao lopova, on će odmah govoriti o ugroženosti svih Hrvata (lijep primjer za ovo možemo pronaći u perfidnoj crtici iz bh. Večernjaka: „SDP-ovi montirani procesi političkim vođama Hrvata, da bi se maskirao bošnjački plan dominacije“. OK, Hrvati u BiH doista jesu u nevolji, ali Večernjak to spretno koristi kako bi u općem metežu i nevolji Hrvata opravdao one koji su bitno doprinijeli nevoljama Hrvata u BiH). Dakle, nekorektno je bilo koga u BiH tko pripada nekom konstitutivnom narodu ili religijskoj zajednici prokazati kao lopova i kriminalca, jer odmah je ugrožen cijeli njegov narod i cijela njegova vjerska zajednica!

Osim iza nacionalnih i religijskih kolektiva, naši domaći lupeži skrivaju se i iza fasade pomodnih fraza koje su trenutno inn u svjetskoj politici. Tako sve najgore nacionalističke i kleptokratske stranke u BiH obavezno nose pridjev demokratski, a vrlo popularno je i stalno pozivanje na antifašizam. Fora je što bolje upakirati svoje namjere ne koristeći izraze koji trenutno nisu inn u svjetskoj politici. Nije li i najveći balkanski mračnjak 20.st., vožd Milošević također trubio kako je za „mir“ i za „Jugoslaviju“, „antifašist“ i „demokrat“, kako je pristaša demokratske stečevine „jedan čovjek jedan glas“? S ponosom možemo istaknuti da je balkanski region postao upravo dragocjena oaza po broju angažiranih (socijal)demokrata, antifašista, velikih vjernika i patriota.

Međunarodna zajednica također s našim domaćim lupežima postupa politički korektno, u stilu nekakve new-age diplomacije. Oni gaje iluziju da, ako Srbe ne nazovemo agresorima u zadnjem ratu, oni neće više praviti probleme na Balkanu. Samo blago sa Srbima, osudimo hrvatske generale, osudimo Bošnjake koji su pretjerivali u ratu u BiH, i Srbi više neće praviti probleme na Balkanu. Ali upravo u takvoj igri, Srbima se daje sve veći prostor za nove probleme na Balkanu.

Politika međunarodne zajednice prema zemljama Balkana uvijek je bila maksimalno politički korektna, i stoga apsolutno nedjelotvorna, pasivna. Najprije su oklijevali aktivnije nastupiti u sprječavanju i zaustavljanju rata, stojeći po strani i narcisoidno promatrajući kako se balkanski divljaci međusobno tamane. Nakon što su politički nekorektni Amerikanci došli i nasiljem ubrzali kraj rata, Europejci ponovno gledaju kakvu i koju bi stranu u tom sukobu bilo najpogodnije zauzeti i kako profitirati. Zatim, da bi ugušili glasove koji ih pozivaju na krivnju zbog pasivnosti i nečovječnog nezalaganja koji su donijeli veliko zlo Balkanu, oni preko haškog suda grubo provode pravdu najviše nad onima koji su se branili. Tko zna, da su postrijeljani Srebreničani pružili kakav otpor JNA, možda bi se i protiv njih posthumno podigla nekakva optužnica. U ovakvom diskursu sve je moguće.

Najprije da se iza ove new-age diplomacije međunarodne zajednice prema nasilnim režimima zapravo skriva licemjerno odmjeravanje interesa. Vidi šta će biti, pa zauzmi najbolju poziciju u svemu tome i izvuci kakav profit. Možda će međunarodna zajednica u svojem nastojanju oko političke korektnosti na Balkanu zaključiti kako bi bilo najkorektnije da naši narodi uopće ne koriste izraze Jugoslaven, Hrvat, Srbin, Bošnjak, jer tko god upotrijebi jedan od tih izraza, nervira pripadnike barem druga dva naroda. Možda je najbolje za sve nas Balkance uvesti izraz „Native Balkans“, onako kako su Amerikanci Indijance nazvali „Native Americans“.

Takva je istina naše postjugoslavenske situacije: umjesto govora mržnje koji je vladao 90-ih godina, nastupilo je doba političke korektnosti u kojem si svi, na površinskom sloju, tepamo lijepim riječima, dok je ispod površine sve zapravo ostalo isto. Kad nam i izleti govor mržnje, pravdamo ga kao nužnu mjeru protiv naših rivala koji su uvijek veće zlo od nas. Uza sve to, imamo međunarodnu zajednicu koja korektno bdije nad našim ponašanjem i verbalnim ekspresijama, koja nas sve jednako (ne) voli i stoga sve (ne)jednako i kažnjava.

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku