Dossier: 20 godina hrvatske politike u BiH za početnike #3

Posebno katastrofalne posljedice donijela je hrvatska politika u Bosanskoj Posavini. Niti prije rata niti tijekom rata Republika Hrvatska nije imala jedinstvenu, cjelovitu, principijelnu, i dosljednu politiku prema Bosanskoj Posavini. A ako i jest, to ni domaćoj ni međunarodnoj javnosti nije obznanila.

Danas u svoj svojoj punini vidljiva, ondašnja politika nije niti mogla biti obznanjena, jer, po svim pozitivnim međunarodnim propisima i civilizacijskim dosezima – bila je nelegalna i nelegitimna. Da je Hrvatska imala razumnu, u skladu s civilizacijskim dosezima prihvatljivu i javno obznanjenu politiku prema Bosanskoj Posavini, ona nikada ne bi pala u ruke velikosrpskim ekspanzionistima.

Najprije, hrvatska politika u BiH morala se temeljiti na sljedeća dva načela:

  • BiH je za Hrvatsku susjedna i prijateljska, samostalna, neovisna, demokratska, višenacionalna država triju konstitutivnih i jednakopravnih naroda (i drugih dakako), koji će odnose u državi rješavati demokratskim putem, nakon što se zajedničkim snagama (napadnute Hrvatska i BiH) obrane od istog agresora – „Srbije i Crne Gore, odnosno Savezne Republike Jugoslavije…“
  • Hrvatska nema pretenzija prema dijelovima BiH, niti se sa Srbima o tome dogovara. Svoju vojnu prisutnost u BiH Hrvatska ne krije, i koristi ga za obranu od okupacije, kako svog, tako i bh. teritorija, a ne za poticanje domicilnog stanovništva na odcjepljenje od BiH i pripojenje Hrvatskoj, odnosno stvaranje „države u državi“. Hrvatska neće podržati nikakvo unutrašnje uređenje i podjele bez suglasnosti ovlaštenih predstavnika hrvatskog naroda iz BiH, a kamoli ga nametati, protivno volji tog naroda.

A glede Bosanske Posavine, hrvatska se politika morala temeljiti i na sljedećim načelima:

  • Bosanska Posavina je prostor suverene i Hrvatskoj susjedne BiH, većinski nastanjen hrvatskim i bošnjačkim narodom, koji su nakon višestranačkih demokratskih izbora legitimno formirali koalicijsku vlast u osam općina.
  • Pokušaju li velikosrbi, uz pomoć JNA i dobrovoljačkih postrojbi, nasilnim putem rušiti legalnu vlast, hrvatska država će, temeljem Ustavnih odredbi Republike Hrvatske, svim raspoloživim, a po međunarodnom pravu dopustivim sredstvima, pomoći da se ta legalna i legitimna vlast očuva.
  • Pokušaju li velikosrbi izvršiti okupaciju prostora Bosanske Posavine, te ga etnički očistiti, hrvatska država i HV će, temeljem hrvatskog Ustava, Sporazuma o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH, te međunarodnih konvencija, učiniti sve kako bi zajedno s bh. patriotima, spasila lokalno stanovništvo od pogibije, a prostor od okupacije.

Ali, dr. Zdravko Tomac tvrdi kako je „dr. Franjo Tuđman, kao državnik, ako je želio uspjeti, morao voditi nekoliko politika“. „Tuđmanova strategija sastojala se od javne i tajne politike i od više opcija ovisno o okolnostima i raspletima koje će nametnuti međunarodna zajednica, ali i rezultati u ratu… Bio je uvjeren da je u pravu i da će nadigrati i Slobodana Miloševića i Aliju Izetbegovića i međunarodnu zajednicu…“ Kako ih je nadigrao – zna se. Zahvaljujući toj i takvoj politici:

  • 18.11.1991. institucionaliziran je hrvatski separatizam u BiH – „uspostavom HZ Herceg-Bosne“.
  • 6.5.1992. Boban i Karadžić su (Muslimanima iza leđa) potpisali sporazum, kojim su stvorene pretpostavke da se Srbima prepusti koridor. Tim se sporazumom agresora i neprijatelja pretvorilo u prijatelja, a žrtvu i potencijalnog saveznika u neprijatelja.
  • 8.5.1992. glavni zapovjednik HVO, general Ante Roso, na prostoru HZ HB, legalne postrojbe TO BiH, proglasio je „nelegalnim“. Bio je to početak službenog distanciranja organiziranih Hrvata od središnje vlasti u Sarajevu.
  • 24.6.1992. povučena je HV iz koridora, a da tamošnji branitelji i narod nisu prethodno izvješteni kako se trebaju povući na dogovorenu crtu razgraničenja, radi osiguranja „kompaktnosti prostora i komunikacija“.
  • Bh. Hrvati su, od konstitutivnog naroda i žrtve, putem dvosmislene HZ Herceg-Bosne pretvoreni u kolaboracionista, „jednog od agresora na BiH“ i nacionalnu manjinu.
  • Srpska država je prešla Drinu, Bosnu i Vrbas, te svojim vrhom izbila u neposrednu blizinu zamišljene velikosrpske granice: Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag – na rijeku Unu.

Kako bi završila antivelikosrpska borba u BiH da je u njoj u ime Hrvata politiku vodio neki političar koji se zalagao za cjelovitu BiH, npr. Stjepan Kljuić, a ne nacionalistički separatist Mate Boban kao produžena ruka Franje Tuđmana, ne znamo. Ali:

  • Tada bi svatko u svijetu znao kako je u Jugoslaviji (BiH) s jedne strane velikosrpski hegemonizam, koji uz pomoć JNA želi stvoriti Veliku Srbiju, a sa druge strane, četiri nacionalnooslobodilačka pokreta, koji žele osamostaljenje u granicama dotadašnjih federalnih Republika (Slovenija, Hrvatska, Makedonija i BiH).
  • Tada Milošević ne bi imao karađorđevski „legitimitet“ za podjelu BiH, nego dva čvrsta protivnika (Hrvate i Muslimane), koji bi se srpskom ekspanzionizmu „preko Drine“ suprotstavili odlučno i jedinstveno.
  • Iako Milošević ne bi stao s imperijalističkom politikom, rat bi trajao kraće, a žrtava razaranja bi bilo manje. Naime, protiv sebe ne bi imao samo dva jedinstvena protivnika (Republika Hrvatska i BiH), nego i međunarodnu zajednicu kojoj bi bilo sasvim jasno tko je tko u tom sukobu.
  • Nakon oslobođenja u BiH ne bi postojala Daytonskim sporazumom (i genocidom) stvorena Republika Srpska, („koja je jedino sigurno što BiH ima“ – Milorad Dodik), nego jedinstvena građanska parlamentarna država s „Domom naroda“ i demokratski ustrojenom lokalnom samoupravom.
  • Velikosrpska ideja ne bi prešla Drinu, a hrvatski i bh. Srbi i Hrvati bi bili lojalni građani svojih država, a ne pričuvna armija budućih voždova.
  • Ne bi došlo do „humanog preseljenja naroda“ odnosno etničkog čišćenja. U Bosanskoj Posavini bi živjeli svi, a ne samo neki Posavljaci.
  • BiH bi bila slobodna, nezavisna, građanska i demokratska zemlja, a ne protektorat sumnjivog dijela međunarodne zajednice, poligon za obuku trećerazrednih međunarodnih političara i vojna baza NATO pakta.

Budući hrvatsku politiku u BiH nije vodio netko poput Kljuića, nego Mate Boban pod pokroviteljstvom Tuđmana, završilo je kako je završilo.

Ovaj rad pokušao je dati presjek hrvatske ratne politike u BiH, koji nam može poslužiti i za bolje razumijevanje poslijeratne hrvatske politike u BiH koja je, nažalost, u velikoj mjeri kontinuitet, produženje one ratne.

Ovaj presjek je vrlo nepotpun: da bi se u cjelini analizirala i razumjela hrvatska politika u BiH u ratu i poslije rata, trebalo bi bolje istražiti i upoznati se s lukavštinama velikosrpske politike, ali i s namjerama muslimanske/bošnjačke politike unutar bosanskog kompleksa (inzistiranje na cjelovitosti – zapravo unitarnosti – BiH, krije zamku u tome da bh. unitarizam u biti podrazumijeva muslimansku prevlast po istom načinu na koji je jugoslavenski unitarizam bio krinka za srpsku prevlast). Ne smije se propustiti ni istražiti ulogu međunarodne zajednice (EZ, UN, SAD) u događajima u BiH. Ta je uloga imala veliku težinu, ako ništa, a ono svojim nečinjenjem.

Ipak, svi ovi faktori – iako su bitno pridonijeli kreiranju hrvatske politike u BiH – ni na koji način ne amnestiraju pogrešnu hrvatsku politiku u BiH, niti ublažavaju njene katastrofalne rezultate: hrvatski narod u BiH je žrtvovan ideji hrvatske nacije, danas raseljen, izdan i prevaren, i nalazi se na rubu opstanka. I još gore, bh. Hrvati nisu naučili povijesnu lekciju, nego i dan-danas vode istu politiku koja ih je upropastila. Kao što je 90-ih prošlog stoljeća Boban po Šuškovim i Tuđmanovim instrukcijama dobro surađivao s Karadžićem u izdaji i seljenju bosanskih Hrvata, tako danas predsjednik HDZ-a Dragan Čović odlično surađuje s Dodikom, hvali njegovu, od Hrvata i Bošnjaka očišćenu Republiku Srpsku i govori da sa Srbima nema nikakvih otvorenih pitanja. Dokle će to tako ići, ostaje da vidimo. Nadam se da krajnji rezultat ovakve političke situacije u BiH ipak neće biti nestanak Hrvata iz BiH, a posljedično tome i nestanak same BiH (bh. Hrvati su oduvijek bili jezičac na vagi koji koliko-toliko održava postojanje BiH kao države), ali moram priznati da nema mnogo racionalnih razloga za optimizam.

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku