Dossier: 20 godina hrvatske politike u BiH za početnike #1

Iako većina đaka vazda ponavlja kako ne voli jesen jer tada moraju ići u školu, na kraju jedva dočekaju početak rujna kako bi vidjeli školske drugove i družice, i krenuli u nove zajedničke avanture s profesorima, ispitima, novim predmetima. Čim sam završio školu, zavolio sam jesen. Lijepo je gledati đake kako idu u školu. Odmah mi to probudi neku nadu da imamo budućnost, da priča ne završava sa mnom i mojom generacijom. Uostalom, još je tu jedna prednost. Kad đaci odu u školu, mir Božji u kući. Em se mogu odmoriti kod svoje kuće, em mogu otići na kavu kod svojih kolega, bez da nas ometaju djeca svojim zahtjevima, ili tinejdžeri svojom galamom po kući. Pa ipak, zadnjih godina dočekao sam jesen nikad lošijeg raspoloženja. Nisu ga popravili ni đaci što idu u školu. Baš suprotno, gledajući tu omladinu kako idu u školu s djeci svojstvenom nadom i optimizmom, vidim i njihovu budućnost u kojoj se grčevito bore za opstanak, gdje ih društveni pritisak tjera da i sami postanu nepošteni, da se „snalaze“ na račun drugoga, da se zapošljavaju ne na temelju onoga što su učili godinama u školi, nego na temelju „štele“, ulizivanja moćnicima i na račun drugoga. Postane čovjek bolno svjestan: ta djeca nisu naša budućnost: prije da smo mi njihova.

Današnja omladina je sve dezorijentiranija i zbunjenija, što zbog prebrzih promjena u svijetu današnjice, što zbog nevjerojatno konfuznog stanja u našoj državi (već izraz „država“ za BiH je prilično laskav kompliment). Najviše me nervira to što uobičajene kavanske razgovore mladih o ženama i sportu sve više zamjenjuju besplodne, zamorne polemike o politici. Pošto je moja sredina nastanjena pretežno Hrvatima (Orašje na Savi), prirodno je najčešće na tapetu hrvatska politika u BiH. Žulja me kad slušam tu mladost kako mudruje o političkim igrama otprije 20 godina, a tada mnogi od njih nisu bili ni rođeni. Svi oni kao znaju tko je počeo rat, tko je kriv, a nitko živ pod kapom nebeskom ne zna kako da razriješi ovo stanje u državi i kako da osmisli kakvu-takvu budućnost. Da bi se stanje moglo bar pokušati popraviti, potrebno je znati neke činjenice o onome što se događalo kod nas barem u zadnjih 20 godina, ako je već puno ići dublje u prošlost, poznavati cijeli 20. vijek, ili dublje, sve tamo do stoljeća sedmog. Udžbenici povijesti kojima se naša mladost služi u školama nisu u dobrom stanju. Naše obrazovanje su također zahvatili maligni pipci politike, tako da škole mlade više odgajaju za pripadnost, negoli za ozbiljno, racionalno, kritičko mišljenje.

Pa ako već školski udžbenici ne pomažu našoj mladosti da njihove kavanske rasprave o politici budu smislenije i argumentiranije, da i njihovo buduće političko zalaganje i razmišljanje bude racionalnije i argumentiranije, pa da posljedično i stanje u državi dobije minimalnu šansu da postane smislenije, onda ovaj rad nudi na kvadrat skraćenu početnicu hrvatske politike u BiH. Zašto hrvatske? Zato što treba početi najprije od svog dvorišta. Zato što smo sam i sam Hrvat, pa se bavim najprije svojim. Zato što je sudbina bh. Hrvata ugrožena, a tu sudbinu najviše kreira hrvatska politika u BiH. Ova početnica se najviše bavi hrvatskim političkim odlukama za vrijeme rata 90-ih, razumijevanje kojih nudi odličnu polaznu točku, podlogu i za razumijevanje poslijeratne i najnovije, današnje hrvatske politike u BiH.

Osnovna oznaka hrvatske politike u BiH je – kao i osnovna oznaka mladih o kojima smo govorili u početku teksta – konfuznost. Takvo konfuzno stanje hrvatske politike u BiH ima kontinuitet još od početka rata za raspad Jugoslavije. Dok su u početku rata u BiH srpske snage bile jedinstvene kako u ideji (Velika Srbija), tako i u načinu njenog ostvarenja – vojnom silom pod zapovjedništvom osovine Milošević-Karadžić-Martić, dok su Muslimani bili uglavnom složni u ideji jedinstvene, „centralistički“ ustrojene BiH, dotle među Hrvatima nije bilo takve jedinstvenosti. Jedni su Hrvati stali uz ideju jedinstvene BiH tražeći „dom naroda (Kljuić), drugi su željeli jedinstvenu BiH, ali sastavljenu od tri federalne jedinice (Zubak), treći su željeli cjelovitu BiH, ali kao federalnu jedinicu Hrvatske (HSP), četvrti su pak željeli podjelu BiH na način „Srbima naseljena područja pripojiti Srbiji, a područja naseljena Hrvatima Hrvatskoj.“

Zahvaljujući toj i takvoj nejasnosti hrvatske ratne politike u BiH, danas mnogi vojnici HVO-a govore kako nemaju pojma za šta su se borili? Za Hrvatsku? Za BiH? Za Herceg-Bosnu? Za Federaciju BiH? Za Treći? Prema kazivanju jednog satnika HVO-a, na upite njegovih podređenih u ratno vrijeme: „što mi branimo“ on im je odgovarao: „branimo svoje ognjište dok politika ne odluči kako će se zvati“. Međutim, politika još nije odlučila kako će se zvati to ognjište bosanskih Hrvata, pa je stanje u BiH danas još konfuznije.

Odraz konfuznosti hrvatske ratne (kao i poslijeratne) politike u BiH je i – najblaže rečeno – ambivalentna uloga vodeće hrvatske stranke u BiH, HDZ-a. Dok je dio HDZ-a BiH (uvjetno nazvan bosansko-hercegovačkim) radio na stabilizaciji stanja u državi (izjašnjavanje na Referendumu o nezavisnosti zemlje, sudjelovanje u zajedničkim obrambenim aktivnostima), drugi dio (uvjetno nazvan herceg-bosanski) je povlačio poteze koji su pridonosili destabilizaciji države (stvaranje hrvatskih zajednica, pregovaranje s ekstremnim krilom SDS-a, Sporazum Boban–Karadžić u Grazu).

Neki će naglašavati kako bez HDZ-a danas ne bi ni bilo Hrvata u BiH, kako su oni organizirali obranu u obliku HVO-a, drugi će reći kako danas Hrvati u BiH ne bi ni imali probleme kakve imaju i ne bi se suočavali s mogućim nestankom da nije upravo HDZ-a koji ih je kulturno, duhovno i ekonomski upropastio. Ali čak da je uloga HDZ-a u ratu bila samo pozitivna, njome nisu zaslužili monopol nad hrvatskim narodom u BiH, niti pravo na pljačku i kršenje zakona. (Slično vrijedi i za druge bh. nacionalističke stranke s pridjevom demokratski u svom imenu.) S druge strane, čak i da je uloga HDZ-a u ratu bila samo negativna, to još uvijek ne govori da su hrvatske iliti kakve druge stranke u BiH koje pretendiraju zamijeniti HDZ kao vodeću stranku bh. Hrvata, imalo bolja rješenja.

U onoj mjeri koliko je ambivalentna uloga HDZ-a kao vodeće stranke bh. Hrvata u ratu 90-ih, u toj je mjeri ambivalentna i uloga hrvatskih zajednica u BiH čije je formiranje inicirala HDZ.

Još prije proglašenja Srpske Republike u BiH (9.1.1992.), Hrvati su obznanili konstituiranje svojih dviju zajednica. Naime, predstavnici općina Bosanske Posavine su već 12.11.1991. proglasili Hrvatsku zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18.11.1991. u Grudama je proglašena HZ Herceg Bosna. Na kraju, 27.1.1992., proglašena je i HZ Središnje Bosne.

Od svih hrvatskih zajednica u BiH na sudbinu bh. Hrvata najjače je utjecala HZ Herceg-Bosna. U onoj mjeri u kojoj je HZ Herceg-Bosna bila u funkciji obrane naroda i prostora od velikosrpskog hegemonizma, te svoje aktivnosti uključila u svebosansko-hercegovačku obranu, u toj mjeri je imala politički legitimitet i legalitet. I obrnuto – u onoj mjeri u kojoj je HZ HB korištena za oživotvorenje politike dijela hrvatskog vrhovništva iz Zagreba i Mostara, koje je maštalo o „podebljanju hrvatskog pereca, i o „Banovini“ – bila je nelegalna i nelegitimna.

Ono što najviše baca sjenu na projekt Herceg-Bosne je činjenica da u njenom planiranom teritoriju ne bi bili uključeni svi bh. Hrvati. Također, budući je u cijeloj BiH 1991. prema neslužbenim rezultatima popisa stanovništva (službenih nema) živjelo 752.068 Hrvata, a priželjkivanom teritorijalnom podjelom HZ HB bi imala 1.113.323 stanovnika, Hrvati bi vladali prostorom u kojem živi više od 50 % nehrvata.

Zbog čega su Hrvati BiH proglasili čak tri samostalne Zajednice? Možda zbog nepostojanja izravne teritorijalne povezanosti i velike međusobne geografske udaljenosti, a posljedično, kulturne, gospodarske, i dugih različitosti. Ili zbog prizemnih sitnih interesa hercegovačkih, srednjobosanskih i posavskih vođa. Ili zbog političke strategije da se izbore za tri „hrvatska kantona“ u samostalnoj i neovisnoj BiH? Ili zbog promišljanja o mogućoj podjeli BiH u kojoj bi „hrvatska“ Hercegovina pripala Hrvatskoj, „hrvatska“ Središnja Bosna „maloj muslimanskoj državi u srednjoj Bosni“, a „hrvatska“ Bosanska Posavina bi služila za potkusurivanje sa Srbima. Jer, kako tvrdi Tuđman, „to bi zadovoljilo Srbe i Hrvate, kao i Muslimane. Naravno, time bi se dokrajčile sve pretenzije na stvaranje veće islamske države u srcu Europe.“

Tuđman je neskriveno podržavao neustavno „samoorganiziranje“ Hrvata u BiH. Nije mu palo na pamet povući paralelu između „samoorganiziranja“ krajinskih Srba i „samoorganiziranja“ bh. Hrvata.

Pa ipak, iako postoje sličnosti „samoorganiziranja“ Hrvata u BiH sa stvaranjem srpskih autonomnih oblasti u zemljama bivše Jugoslavije, više je razlika. Hrvatska, za razliku od Srbije, nije izvršila agresiju na BiH. Dogovor Izetbegovića i Tuđmana da će Hrvatska podržati samostalnu BiH, da će podržati i objedinjavanje svih vidova oružanog otpora, predstavlja pokriće da prisutnost vojske Republike Hrvatske u BiH nije ilegalna. Izetbegović je izjavljivao kako čak može donekle tolerirati i Matu Bobana jer ovaj govori o kantonu, a ne o Republici kako govori SDS, koji ne priznaje BiH. Pa čak i kad je Mate Boban izdao priopćenje za javnost 3.7.1992., u kojem praktički formira „državu u državi“, uspostavljajući privremenu izvršnu vlast u HZ Herceg-Bosni, istakao je kako to ipak ne dovodi u pitanje suverenitet i cjelovitost BiH, a HVO se smatra sastavnim dijelom jedinstvenih obrambenih snaga pod Predsjedništvom BiH. Kako god, nakon proglašenja HZ Herceg-Bosne sve se više razilaze Izetbegović i Tuđman, a unutar BiH sve je više nepovjerenja između Hrvata i Muslimana.

Nastavlja se…

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku