Dossier – 20 godina hrvatske politike u BiH za početnike #2

Mate Boban

Najkatastrofalniji potez hrvatske ratne politike u BiH i posljednji klin koji je razderao suradnju Hrvata i Muslimana u BIH je Sporazum Boban-Karadžić u Grazu.

Tim Sporazumom napravljene su pretpostavke (iako Sporazum nije isključivi i jedini krivac za pad Bosanske Posavine) za gubitak Koridora, gubitak cjelovite HZ Bosanske Posavine, ali i mnogo više.

Da bismo bolje razumjeli značenje tog Sporazuma za ukupnost rata u BiH, trebamo dobro razumjeti ulogu tzv. Koridora u ratu u BiH. Tzv. Koridor, cestovni pravac: Banja Luka, Derventa, Modriča, Brčko, Bijeljina, bio je ključan za pobjedu srpskih snaga u ratu u Bosanskoj Posavini, a u velikoj mjeri i u cijeloj BiH. Zašto? Pa zbog cjelovitosti teritorija Republike Srpske i njezine povezanosti sa Srbijom, bio je to put života, žila kucavica, put opstanka, kako su ga nazivali zapadni bh. Srbi i hrvatski Srbi iz SAO Krajine. Bez cestovne povezanosti Knina, Banjaluke, Beograda i Pala, srpske snage u BiH bi teže, ili nikako, dobile rat.

Važnosti koridora bili su svjesni i ponajbolji hrvatski generali. Martin Špegelj u svom Izvješću o stanju u Bosanskoj Posavini predlagao je formiranje diverzantskih grupa koje treba postaviti na prometnice koje vode iz Banjaluke prema Bijeljini i Loznici. Zaključio je kako četnici napadaju sa jakim snagama u sjevernoj Bosni upravo zbog tih prometnica kuda se jedino obavlja opskrba iz Srbije u bosansku krajinu i Knin. (…) ako se ove prometnice koliko-toliko onesposobe, a promet na njima bude nesiguran, tada će i pritisak u sjevernoj Bosni biti manji, agresor će tražiti prometnice južnije.

Znajući kolika je važnost koridora za rat u BiH, i Armija BiH je pokrenula ofanzivu na brčanskom ratištu i probila koridor koji je na najužem mjestu iznosio svega 4 km. Planirano je da se u borbu za koridor uključi i Hrvatska vojska s lijeve obale Save. Trebalo je da HV s 37 tenkova podrži operaciju ARBiH, no to se nije dogodilo. Borci ARBiH koji su probili koridor kod sela Gorice i izbili na desnu obalu rijeke Save, nakon 48 sati čekanja morali su se povući.

Glavni problem obrane Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja – političke i vojne. Dok je vojna logika nalagala potiskivanje agresora na jug – van puškometa, kako ne bi granatirali teritorij Hrvatske, odsudnu obranu i presijecanje koridora prema Krajini, čime bi se ubrzao i pad SAO Krajine u Hrvatskoj, hrvatsko vrhovništvo je, čini se, zapovjedilo obrnuto – puštanje Koridora Srbima i u skladu s tom odlukom, povlačenje HV iz tog dijela Bosanske Posavine.

Kako su se Srbi već uspaničili zbog mogućeg gubitka rata zbog nemanja koridora, u Grazu je sklopljen povijesni Sporazum Boban-Karadžić, veličanstven podvig hrvatske politike u BiH, koji i dan-danas fascinira hrvatske političare, ali i neke svjetske veličine kao što je Anders Behring Breivik.

U onoj mjeri u kojoj stoji tvrdnja kako je za dobivanje rata u BiH Srbima bio neophodan koridor, u toj mjeri stoji i tvrdnja kako je za gubitak Bosanske Posavine i pobjedu srpskih snaga u ratu u BiH, kriv Sporazum Boban-Karadžić. Tim je Sporazumom u Grazu 6.5.1992., kojim je utvrđeno kako su „obje strane suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa, kao i u BP (Derventa, Bos. Brod, Bos. Šamac, Odžak, Orašje, Modriča i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama“, Mate Boban praktično potpisao kapitulaciju hrvatsko-muslimanskih snaga u prostoru Koridora (Modriča-Odžak) bez pitanja 20.000 branitelja Hrvata i Muslimana.

Umjesto blagovremenog upozorenja i u skladu sa Sporazumom, organiziranog izvlačenja civila i postrojbi na dogovorenu crtu „kompaktnosti prostora i komunikacija“, vrhovništvo Republike Hrvatske, povlači 123. brigadu HV iz prostora sukoba, a nejakom HVO-u ostavlja zadaću obrane koridora, prepuštajući ih na milost i nemilost daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Nakon kakvog-takvog otpora hrvatsko-muslimanskih branitelja (105. brigada HVO), 26.6.1992. je izgubljen koridor, dva dana kasnije i Modriča, 16 dana kasnije i Odžak. Uslijedilo je povlačenje i s onih prostora koji u Grazu nisu niti obećani Srbima.

Tijekom akcije „Koridor“, započete 24.6.1992., snage VRS (54.660 boraca) osvojile su 760 km2 teritorija s 4 grada (Modriča, Derventa, Odžak i Bosanski Brod) te 16 velikih i 8 manjih sela. Operacija je u potpunosti ostvarila ciljeve osim što je treća etapa (osvajanje Bosanskog Broda) završena sa 47 dana zakašnjenja.

Štetnost Sporazuma u Grazu uočio je čak i kameleonski gad dr. Zdravko Tomac, tadašnji potpredsjednik Vlade nacionalnog jedinstva Republike Hrvatske. On tvrdi kako je tekst Sporazuma dosta loš za hrvatske interese i za poziciju Hrvatske u svijetu. Zašto? Već se na prvi pogled vidi da je sporazum Radovan Karadžić potpisao kao ‘predstavnik Srpske državne zajednice’, čime indirektno Hrvati priznaju postojanje srpske države u BiH. Stvaranje srpske države na tom teritoriju omogućilo bi da srpska država po prvi puta u povijesti prijeđe rijeku Drinu. Nadalje, Sporazum je potpisan kada je to odgovaralo srpskoj strani, upravo kada su se Muslimani nakon dugog kolebanja počeli boriti, pa je normalno da su Muslimani taj sporazum shvatili kao ‘nož u leđa’. Priznavanje podjele Bosne i potpis na podjelu Bosne s Karadžićem kao predstavnikom srpske države, doveo je u pitanje hrvatsku strategiju koja se temeljila na nepovredivosti i nepromjenjivosti granica bivših republika Jugoslavije. Ako bi se bilo gdje mijenjale granice, odnosno prekrajale prema etničkom sastavu pučanstva, onda bi došle u pitanje i postojeće granice Republike Hrvatske, jer bi se teško bilo obraniti od pritiska da onaj dio njenog teritorija gdje su Srbi u većini ne prepusti Srbiji, odnosno novoj srpskoj državi u Bosni. Na taj način prijetila je opasnost da se realiziraju bitni ciljevi zbog kojih je Milošević i išao u rat, stvorila bi se srpska država ne samo u Bosni nego i na dijelovima teritorija Hrvatske.

Osim toga, podjela na osnovi sporazuma Boban-Karadžić je i protiv interesa Hrvata u Bosni, Vojvodini i Boki kotorskoj. Izvan hrvatskog kantona, prema toj podjeli, ostalo bi 59% Hrvata koji bi, kao i Hrvati iz Vojvodine, morali napustiti svoja ognjišta, čime bi se bitno smanjio povijesni prostor na kojem su Hrvati živjeli stoljećima.

Tomac upozorava kako je, budući da je u to vrijeme HVO, zajedno s Muslimanima, držalo teritorij sjeverne Bosne, vrlo opasna 3. točka Sporazuma: ‘Obje strane su suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa, kao i u Bosanskoj Posavini (Derventa, Bos. Brod, Bos. Šamac, Odžak, Orašje, Modriča i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama’. Ta je točka dovela u sumnju motive povlačenja jedinica HV-a i napuštanje toga teritorija.

Posebno je opasna i 6. točka: ‘Slijedom naprijed dogovorenog prestaju razlozi za oružane sukobe između Hrvata i Srba na cijeloj teritoriji BiH’, čime gospodin Boban, a preko njega i Hrvati, priznaju srbijanske neistine kao realnost, pristaju na njihovu strategiju koja se temelji na tome da nije riječ o agresivnom ratu Srbije protiv Republike Hrvatske i BiH, već da su to oružani sukobi između Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH, zbog sporova oko razgraničenja koji teritorij kome pripada. (…) Taj je sporazum (…) potpisan u trenutku kada je konačno svjetska zajednica krenula s oštrijim mjerama prema Srbiji i Srbima, pa je on bio pojas za spašavanje Miloševiću i Karadžiću, koji im nije bačen prvi put.

Tomac kaže kako je Tuđman, iznenađen oštrinom reakcije u svijetu, u pismu Međunarodnoj zajednici još jedanput potvrdio da Hrvatska podržava jedinstvenost BiH kao države. Uskoro zatim uslijedio je i sporazum HDZ-a i SDA u Splitu o zajedničkoj borbi Hrvata i Muslimana protiv srpskog agresora i o mogućoj konfederaciji poslije rata. Međutim, kasnije je u jednom intervjuu Tuđman priznao da stoji iza Bobanova dogovora i sporazuma s Karadžićem u Grazu, kao i iza dogovora u Splitu, polazeći od prava i potrebe da se pregovara i sa Srbima i s Muslimanima.

Dakle, Sporazum u Grazu bio je vrlo nepovoljan za Republiku Hrvatsku, za Hrvate u Vojvodini i Crnoj Gori, a kakve je sve posljedice izazvao u BiH? Gubitak Bosanske Posavine, ali i kumovanje izbijanju hrvatsko-muslimanskih sukoba u ostatku BiH. (Zahvaljujući elementarnom političkom razumu hrvatskih i muslimanskih čelnika s prostora Bosanske Posavine, tijekom cijelog rata u BiH, između ove dvije etničke zajednice, na prostoru Bosanske Posavine, nije došlo do oružanog sukoba.)

Vojnici HVO-a i VRS-a na pauzi

Na koji je način Sporazum kumovao izbijanju sukoba Hrvata i Muslimana u BiH? Samo dva dana nakon Sporazuma u Grazu, general HVO HZ Herceg-Bosne Ante Roso ne priznaje odluke predsjedništva BiH o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriji BiH, te izdaje – po osnovi do sad postignutih sporazuma (tj. po osnovi Sporazuma u Grazu, op.a.) – protuzakonitu zapovijed da su na prostoru HZ HB legalne samo postrojbe HVO, da ostale postrojbe na tom teritoriju moraju priznati Stožer HVO kao glavno zapovjedništvo, te se ovom zapovijedi stavljaju van snage sve zapovijedi zapovjedništva TO i ista se na ovim prostorima smatra nelegalnom.

Netko će već utvrditi, jesu li temeljem četvrte točke te „Zapovijedi“ pripadnici HVO-a počeli razoružavati, hapsiti i u logore zatvarati muslimane, pripadnike Teritorijalne Obrane BiH, jer su ih „na tim prostorima smatrali nelegalnim“.

Naravno, plitko bi bilo govoriti kako je projekt Herceg-Bosne bio jedini i isključivi krivac za izbijanje sukoba između Hrvata i Muslimana u BiH. Među razloge tog sukoba mogli bi se ubrojiti sveopći strah u zemlji, stoljećima nataloženo nepovjerenje između Hrvata i Muslimana, sumnjiva ponašanja vojnih i političkih lidera i jednih i drugih, pritisak Srba na istočnu Bosnu zbog čega je mnoštvo muslimanskih izbjeglica preselilo u srednju Bosnu. Pogrešno bi bilo i pojednostavljivati kako je Sporazum bio isključivi krivac za pad Bosanske Posavine, pogrešno je i raspirivati mržnju između bosanskih i hercegovačkih Hrvata, govoreći kako su svi Hercegovci isti, kako su svi krivi za sudbinu bh. Hrvata, i tako teret odgovornosti koji bi trebao pasti na vojnu vrhušku Herceg-Bosne, kolektivno prebacivati na sve hercegovačke Hrvate.

Upravo je jedan hercegovački Hrvat prvi odlučno ustao protiv Sporazuma u Grazu. To je Vitomir Milas Raguž, tada Savjetnik veleposlanika u Misiji BiH pri UN, rođen u Stocu, a živi u Americi od 1974. On piše Bobanu da treba sklopiti dogovor s Muslimanima i u Londonu zajedno nastupiti s predstavnicima legitimne vlade BiH, jer: 1) Samostalno istupanje hrvatske delegacije direktno legitimira i djelovanje srpske delegacije koju predvodi ubojica, lažljivac i psihopat. Zajedničkim istupom Bobana s vladom BiH, Karadžićeva pozicija bi bila znatno oslabljena ili čak eliminirana. 2) Sudjelovanje samostalne delegacije hrvatskog naroda BiH daje legitimnost tvrdnji beogradskog režima da je rat u BiH etnički rat, a ne brutalna beogradska krađa bh. i hrvatskih zemalja. 3) Samostalnim nastupanjem, izjednačava se hrvatska i srpska politika, a to će biti štetno za Hrvate u slučaju strane vojne intervencije u BiH.

Ali Boban nije poslušao Raguža. Radije je slušao volju „vrhovnika“. Posljedice osjećamo i danas na svojoj koži. Zbog političke volje „vrhovnika“, pored individualnih i obiteljskih žrtava, u BiH je hrvatska politika doživjela katastrofu u cjelini. Izgubili su i oni za koje se obično misli kako su nešto dobili, Herceg-Bosanci. Ne samo da se nisu priključili Hrvatskoj, nego se nisu izborili ni za kulturnu (TV kanal, npr.), a kamoli za političku i teritorijalnu autonomiju. Dapače, kod većinskog muslimanskog naroda u BiH, izgubili su izuzetno važan „komšijski“ kredibilitet. A ona imovina koja je zarađena na švercu i ratnom profiterstvu, nije im blagoslovljena.

Nastavlja se…

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku