Kratka povijest ideje o Velikoj Srbiji #2

Novi srpski nacionalni pokret stasao je 80-ih: Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića) Mihailo Marković, Dejan Medaković, Antonije Isaković-Lule, Miodrag Bulatović-Bule, Milorad Ekmečić, Zagorka Golubović, Kosta Mihailović, Vojislav Koštunica, Radmilo Marojević… Oni su 1986. sastavili zloglasni Memorandum SANU. Osnovne postavke o položaju Srbije i srpskog naroda iskazane u Memorandumu:

  • Slovenija i Hrvatska zloupotrebom Ustava iz 1974.g. čine da Srbija ekonomski zaostane, a Ustav je osiguran mogućnošću veta.
  • Samo srpska nacija u Jugoslaviji nema svoje države (sic!).
  • Fizički, politički, pravni, kulturni genocid nad srpskim stanovništvom Kosova i Metohije.
  • U Hrvatskoj se Srbi diskriminiraju, asimiliraju, nameće im se hrvatski jezik kao službeni.
  • Van teritorije SR Srbije živi 24%, odnosno 1,958.000 Srba. Najraseljeniji narod. Zavjera razbijanja jedinstva srpskog naroda.
  • Kulturne tekovine srpskog naroda otuđuju se, prisvajaju, obezvređuju, zanemaruju, propadaju, jezik se potiskuje, ćirilica se gubi…

Ovo su samo neki dijelovi Memoranduma. Iz njih se jasno vide stavovi autora:

  • Srbi su u svakom pogledu žrtve drugih naroda i takvo stanje mora prestati.
  • Srbi su u SFRJ razbijen i razjedinjen narod i to mora prestati.
  • Srbi u drugim republikama su obespravljen narod i to mora prestati.

Kako sve to riješiti? Dosta jednostavno:

  • Neka se Jugoslavija preuredi tako da „svi Srbi žive u jednoj državi
  • Neka se u Jugoslaviji uvede princip „jedan čovjek jedan glas“ i neka se na toj osnovi, a ne na republičkoj i nacionalnoj jednakosti i ravnopravnosti, odlučuje o jugoslavenskom političkom, gospodarskom i kulturnom životu.

Na srpskoj političkoj sceni tada se pojavio vožd koji će iskoristiti međunarodna tektonska gibanja i pokušati ostvariti gore navedene ambicije. Na strateškoj razini, Milošević se predstavljao kao antifašist i demokrat (slično se predstavljaju i današnji fašisti jer je to inn na europskoj političkoj sceni) koji brani demokratsku stečevinu „jedan čovjek jedan glas“, a JNA se na okupiranim prostorima predstavljala kao mirotvorac koji „čuva tampon zonu između zavađenih nacionalista“, „mir“ i „Jugoslaviju“. Na taktičkoj razini Milošević je prvo mitinzima preuzeo vlast u „užoj Srbiji“ – Beogradu, zatim tzv. jogurt revolucijom u Vojvodini, a događanjem naroda u Crnoj Gori, da bi nakon toga krenuo na zapad – u Sloveniju, Hrvatsku i BiH. U Hrvatskoj, odabirom čelnika „Balvan revolucije“ – Jovana Raškovića, Milana Babića, Gorana Hadžića, a u BiH – Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Nikole Koljevića, stvorio je kadrovske preduvjete za provedbu taktike. Za svoje planove priskrbio je podršku većine građana Srbije, ali, nažalost, i većine vodećih domaćih intelektualaca i kulturnih radnika.

Pa ipak, bilo je i glasova koji su se odupirali tom bezumlju. Jedan od njih je glas Stevana Dedijera. Taj novinar, diplomat, fizičar međunarodnog ugleda, profesor na 15-ak sveučilišta, rođen je u Sarajevu 1911., a obrazovao se u Rimu i SAD-u, gdje je na Sveučilištu Princeton diplomirao fiziku. Kao jedan od rijetkih Srba protivnika Velike Srbije i njenih ideologa u otvorenom pismu „Velika Srbija i mali glupi akademici“ tadašnjem predsjedniku Vlade Srbije Zoranu Đinđiću piše kako ondašnji simpozij SANU veoma liči sličnom nacističkom simpoziju. Kratko opisuje utjecaj velikosrpske ideje na vlastiti život. Njegov otac je bio Velikosrbin, ali pod utjecajem majke on je raskrstio s tom idejom. Dedijerovo pismo sadrži i sljedeće zanimljivosti: „Velika Srbija“ je od poslanika skupštine Ante Pavelića, kako piše Svetozar Pribićević u svojoj knjizi Diktatura Kralja Aleksandra (1936), koji je u parlamentu zagovarao samo autonomiju Hrvatske u okviru Jugoslavije, kad je vidio da Puniša Račić ubija hrvatske vođe, pretvorio u kvislinga Hitlera i Musolinija i dušmana srpskog življa u Hrvatskoj. (…) Glavna i najgora glupost rukovodilaca SAN-a je da su se bavili svime osim onim čime se svaka akademija nauka treba baviti: razvitkom kreativne moći svog naroda u nauci, tehnologiji, u izumima i inovacijama. Na kraju pisma se potpisuje kao Stevan Dedijer, kao i uvek, Srbin sa dna kace.

Nažalost, ni vojno-politički vrh ni mali glupi akademici Dedijera nisu poslušali. Znamo kako je sve završilo. Velikosrpska ideja pogurnula je srpski narod, kulturu i ekonomiju opasno blizu potpune propasti, ali djelomično je uspjela u svojim ambicijama, prelaskom srpske države preko Drine. Ta ideja i danas živi među srpskim nacionalistima (nedavno su autori Memoranduma iz 1986. objavili i drugi nastavak svog remek-djela), ali i u lošim imitacijama hrvatskih (aspiracije na dijelove bh. teritorija, snovi o Banovini i podebljanoj kifli) i bošnjačkih nacionalista (oponašanje modela jugoslavensko-velikosrpskog unitarizma u vidu bh.-bošnjačkog unitarizma). Svrha ovog rada bila je sustavno prikazati prošlost te ideje, kako bi se bolje razumjela naša nedavna prošlost tragično obilježena velikosrpskom idejom, te kako bi se u sadašnjosti i budućnosti velikosrpska ideja, kao i njezine velikohrvatske i velikobošnjačke imitacije, uspješno prepoznavale, raskrinkavale i suzbijale.

One comment on “Kratka povijest ideje o Velikoj Srbiji #2

  1. Pero Panonski says:

    Dedijer zaslužuje poseban post, site o sebi. Genijalac. Hrvatska je glupa da ne organizira znanstveni centar o skupljanju informaciji i spijunaži s njegovim imenom.

Sharing Buttons by Linksku