Kako spasiti nogomet na ovim prostorima: terapija

Regionalna liga – dio drugi

U prethodnom smo tekstu dijagnosticirali užasno stanje nogometa na ovim prostorima i stali na pitanju: ima li izlaza iz takvog stanja? Odgovor nam mogu ponuditi neki drugi sportovi koji su sličnu financijsku i natjecateljsku krizu riješili udruživanjem u zajedničku, regionalnu ligu. Dva loša ubiše Miloša.

Tako košarkaši od sezone 2001./2002 igraju regionalnu NLB ligu za područje jugoistočne Europe. Ta je liga uspješan projekt, jedna je od najkvalitetnijih u Europi. Kvaliteta je svakako bolja nego u nacionalnim ligama i klubovi igraju puno više teških i jakih utakmica, što na kraju rezultira i dobrim rezultatima u europskim natjecanjima. Najkvalitetnija vaterpolska liga na svijetu je Jadranska vaterpolska liga u kojoj sudjeluju klubovi iz Hrvatske, Crne Gore, Slovenije, Italije, a planira se i uključivanje klubova iz Srbije, Mađarske i Grčke. Od ove sezone starta i rukometna regionalna liga 12 klubova iz Hrvatske, Srbije, BiH, Makedonije, Crne Gore i Slovačke, možda i Mađarske. Austrijska hokejska liga (Erste Bank Eishockey Liga) od sezone 2005./06. poprima regionalni karakter uključivši klubove iz Slovenije, Mađarske i Hrvatske.

Samostalno, nogomet zemalja jugoistočne i srednje Europe polako tone u financijsku propast i amaterizaciju. Međutim, kad bi se najjači klubovi s tih prostora udružili i organizirali skupnu ligu, odjednom bi se našli na tržištu populacije od preko 40 milijuna! Zajednička bi liga značila zajedničku medijsku pokrivenost i mogućnost da se hrvatski ili bh. proizvod oglašava i u Mađarskoj i u Austriji. Veće bi tržište privuklo više oglašivača na tv-postaje, koje bi tada imale motiva platiti klubovima veće iznose, koji bi tada mogli zadržati ponekog dobrog igrača, i s vremenom dovesti kakvo pojačanje. Kvaliteta lige podigla bi kvalitetu klubova i njihove uspjehe u Europi.

Nešto slično se već dogodilo sa Skandinavskom Royal ligom koja je održana tri puta između klubova iz Danske, Švedske i Norveške (htjelo se uključiti i klubove iz Finske i Islanda). Liga je ugašena zbog slabog zanimanja samih klubova, ali klubovi zbog tog pokušaja ipak nisu financijski pali, nego su bar malo profitirali. U našem slučaju, vrijedi pokušati s regionalnom ligom, pa kako god da ispadne!

Držim kako je međunarodno udruživanje klubova apsolutno jedina alternativa gašenju profesionalnog nogometa te nestanku smisla postojanja nogometnih saveza.

Zauzvrat za priznanje regionalne lige, nacionalnim savezima valja ponuditi izvjesne pogodnosti: nesmetano korištenje igrača u državnim reprezentacijama, dalje zastupanje nacionalnog saveza u europskim natjecanjima, nastavak održavanja nacionalnih kupova u punom sastavu te postotak od prihoda od natjecanja u regionalnoj ligi. Ako mislite da je ovo teško realizirati, znajte da su na taj način vodeći engleski klubovi izborili pristanak svog nogometnog saveza za utemeljenje Premiershipa. Kakvi su rezultati te inicijative, gledamo svakog vikenda prikovani uz utakmice Premiershipa.

Ako bi klubovi pored svega još i sudjelovali u nacionalnim prvenstvima, sustav natjecanja bi trebalo prilagoditi da se vodeći klubovi priključuju samo u proljetnom doigravanju.

Ako bi nacionalni savezi zabranili klubovima udruživanje, klubovi bi trebali stvari organizirati na svoju ruku. Jer, što gube? HNL u kojem vode rovovske bitke s Lučkom i Pomorcem, derbije gradačačke Zvijezde i ugljevičkog Rudara, 250 natjecatelja po utakmici? Inicijativu za osnivanje ovakvog natjecanja u svakom slučaju trebaju pokrenuti klubovi, uz pomoć sponzora kojima bi takvo natjecanje itekako išlo na ruku.

Dva su moguća scenarija kako bi izgledao format tog zajedničkog natjecanja:

  • A)   Zajednička liga + domaća doigravanja – 18 klubova igra kroz 34 kola, dogovorom utvrditi broj klubova za zemlje sudionice. Klubovi sudionici zajedničke lige u nacionalna se prvenstva uključuju tek u doigravanju. Državni kup i Superkup se odigravaju kao i dotad. Pravo plasmana u eurokupove se stječe kroz drugu fazu nacionalnih prvenstava.
  • B)   Nacionalno prvenstvo u manjem formatu i zajednički regionalni kup, održan u skupinama ili direktno na ispadanje. Druge lige organizirati po regijama kako bi se smanjili troškovi manjih klubova. Plasman u eurokupove se stječe kroz nacionalno prvenstvo. Kup može krenuti od proljeća, dokad iz eurokupova poispadaju svi klubovi s ovih prostora, pa nije teško uklopiti Kup u raspored.

Po meni je ponajbolji scenarij liga u kojoj će igrati klubovi s prostora bivše Jugoslavije, te klubovi s jugoistoka Europe (Rumunjska, Bugarska) ili iz Srednje Europe (Češka, Mađarska, Austrija). Nije ovo nikakva jugonostalgija, nego najbolji put za spas sporta na ovim prostorima. Jugoslavija je po mnogočemu bila loša zemlja, ali momčadi su tada bile višestruko jače od današnjih, nad rezultatima je bdjela cijela sportska javnost, a liga je bila itekako jača.

Na derbijima velike četvorke (Dinamo, Hajduk, Partizan, Zvezda) u bivšoj Jugi nikad nije dolazilo manje od 40.000 navijača. Danas na neke utakmice dođe 400, sutra će dolaziti i 40-ak navijača. U ožujku 1977. Dinamo je ugostio tuzlansku Slobodu pred 50.000 navijača! Velež je 1981. na Maksimiru gledalo 30.000 ljudi, a 1982. prosječna posjeta na Maksimiru bila je oko 30.000. Danas? Ostaju samo prazni stadioni kao mauzoleji, podsjetnici na nekadašnja vremena kad se na njima igrao nogomet i skupljali navijači.

Ideja je naišla na odobravanje čelnih ljudi vodećih klubova Hrvatske, Slovenije, BiH, Crne Gore, Makedonije, Slovačke, Mađarske, Rumunjske, Bugarske, a ni sudjelovanje austrijskih klubova nije nemoguće. Zainteresiranost za projekt pokazali su i predstavnici jakih korporacija: Ina, Siemens, Hypo Alpe-Adria banka, Mercedes, T-Mobile, Gillette, UMBRO, Eurosport, Pivovarna Laško, Merkator, slovenski Mobil, Sportske novosti, MOL, Nexe Group, Zagrebačka pivovara.

Jedan od najvećih zagovornika regionalne lige Ivica Osim rekao je da je nogometu u ex-Yu nužno potrebna regionalna liga (Hrvatska-BiH-Srbija), dodajući kako je gledao neke utakmice srpskog i hrvatskog prvenstva i vidio prazne stadione koje samo što ne sruši vjetar, loptu koja je stalno u zraku te kako to nije ono što nam je potrebno. Što se mogućih nereda tiče – „objaviš slike huligana koji ne mogu na stadion i problem je riješen“. „Ljudi uspjeh regionalne lige mjere kroz količinu novca koju bi trebalo uložiti za organiziranje, ali mislim da bi u ovom slučaju nogomet više bio na dobitku kao igra. I novca bi bilo više, bez sumnje“, rekao je Osim.

Ima i otpora regionalnoj ligi. Prvu frontu otpora čine huligani koji se pribojavaju da neće moći putovati na gostujuće utakmice svoje ekipe. Jedan od osnovnih prigovora protivnika regionalne lige je i pitanje sigurnosti na utakmicama klubova iz bivše Jugoslavije. Ali priječiti udruživanje klubova u regionalnu ligu samo zbog šačice nekontroliranih siledžija bilo bi suludo. Znači, klubovi moraju stalno biti taoci huligana, stalno moraju strepiti da te budale neće namaknuti klubu kakvu kaznu zbog majmunskog hukanja, nacističkih simbola ili razaranja gradova i stadiona na miroljubivoj Malti. Umjesto da se toj bagri pravi ustupke, treba uvesti strože zakone za njih. Da se mene pita, ja bih ih natjerao na višesatno slušanje Mozarta i Bacha, te čitanje Borgesa. To bi tim dinaropitecima, sviklima na turbo-folk, nacističku glazbu i literaturu, još i najteže palo.

Ali, reći će neki, ti huligani su najvjerniji navijači, od njih klub zarađuje na ulaznicama. Čuj, zarađuje? Ti „navijači“ napune stadion nekoliko puta za euroutakmice i derbije, pokupi se lemuzina i od toga se preživljava čitavu godinu. A onda skrive neku golemu kaznu pred UEFA-om, koja jedva čeka kakav znak rasizma ili antisemitizma s tribina kako bi mogla demonstrirati svoju strogu pravednost i ljubav prema malenima, i na kraju više koštaju klub nego što mu zarade donesu.

Po meni je problem kriterij po kojemu bi se birali sudionici regionalne lige. Kako je mjesta za klubove iz pojedine države 2, maksimum 3, konkurencija za ta mjesta je velika. Budu li kriteriji tradicija i povijesni uspjesi kluba, u ligi bi sudjelovali neki veoma poznati klubovi koji su danas u teškoj situaciji (npr. Ferencvaros, Inter i Slovan Bratislava, koji su ovih godina znali igrati i u drugoj ligi, ljubljanska Olimpija koja se zadnjih godina rasformirala i krenula iz četvrte lige). Bude li kriterij trenutna snaga momčadi, u ligi bi zaigrali i klubovi poput Žiline, Domžala, banjolučkog Borca, koji ne bi pretjerano zainteresirali navijače većih klubova. Idealno bi za regionalnu ligu bilo sudjelovanje klubova iz Austrije i Češke, ali pitanje je koliko se članovi tih financijskih malo sređenijih prvenstava zanimaju za sudjelovanje u regionalnoj ligi s balkanskim klubovima. Držim da bi se pitanje izbora sudionika regionalne lige ipak moglo uspješno riješiti. Samo nek se liga pokrene, problemi će se rješavati u hodu.

Pitanje je i što će biti s ostatkom manjih klubova iz nacionalnih prvenstava nakon što najjače momčadi zaigraju regionalnu ligu. Takvi klubovi žive od nekoliko utakmica s većim klubovima u Prvoj ligi. Iako bi se većim klubovima regionalna liga isplatila, bojazan je da bi to upropastilo nacionalna prvenstva i ostale klubove iz država članica. Ali mišljenja sam kako bi prihod od regionalne lige bio toliko dobar, da bi se dio mogao odvojiti i za nacionalne saveze i za razvoj manjih klubova.

Kad se sve sabere i oduzme, regionalna bi liga ipak donijela više toga dobroga nego lošega. Trebalo bi mnogo truda i vremena da taj projekt postane vrlo uspješan, ali njegova realizacija ne samo da nije nemoguća, nego je pod muss, ako se želi spasiti nogomet na ovim prostorima.

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku