Kratka povijest ideje o Velikoj Srbiji #1

foto: srbijanet.rs

Iako članak na Wikipediji navodi kako je velikosrpski politički projekt nastao u 19. st.,  velikosrpska ideja koja je kulminirala krvavim ratom za raspad Jugoslavije 90-ih, ideja koja je našla nesretan izraz i u lošim imitacijama hrvatskih i bošnjačkih nacionalista, bila je živa još u 18.st. Već monah Jovan Rajić (1726.-1801.), ubraja Dalmaciju, Slavoniju i BiH u srpske zemlje. Dositej Obradović (1739.-1811.), školovan i odgajan za monaha, 1783. kaže kako svi Južni Slaveni osim Slovenaca i Bugara govore srpskim jezikom, i da su to „braća Srblji“. U to doba je bilo normalno da su redovnici, monasi, svećenstvo jedini nositelji kulturnog života i važni nositelji političkih ideja u balkanskim zemljama. Ako je ta opasna simbioza religije i politike u to doba bila nužno zlo, danas više nema razumnog opravdanja za njeno daljnje funkcioniranje.

Početkom 19.st. političar i kulturni radnik Sava Tekelija (1761.-1842.) izdaje kartu prema kojoj su Crna Gora, BiH, Dalmacija i Dubrovnik srpske zemlje, a povjesničar i političar Dimitrije Davidović (1789.-1838.) objavljuje 1818. da je Zagreb srpski grad.

Vuk Stefanović Karadžić (1787.-1864.) je prvi velikosrpskoj ideji dao cjelovitiju teorijsku osnovu u članku Srbi svi i svuda!, objavljenom 1849. (kojih 150-ak godina kasnije, njegov prezimenjak, psihijatar s Pala, Vukovu će teoriju iskušati u praksi). Temeljni stavovi Vuka Karadžića su:

  • Svi Južni Slaveni, osim Bugara i Slovenaca govore istim jezikom – srpskim; sve su to „braća Srblji“. Radi se o narodu „koji govori jednijem jezikom, ali se po zakonu (religiji) dijeli natroje“: pravoslavci u Srbiji i izvan nje su Srbi; muslimani su Srbi, ali misle da su Turci, a katolici, koji se inače nazivaju Slavoncima, Bosancima, Dalmatincima, Dubrovčanima ili „bog zna čijim imenom“ su Srbi rimskog zakona, samo što se „Srbi zakona rimskoga neće Srbi da zovu.“ Proglašavajući Hrvate „Srbima zakona rimskoga“, Vuk je sve hrvatske književne i druge stvaraoce i njihova djela svrstao u srpska.
  • Samo oni koji govore „ća“, umjesto „što“ i „šta“, su Hrvati, a „današnji Hrvati u varmeđi zagrepskoj, varaždinskoj i križevačkoj, kojijeh je jezik kao prijelaz iz kranjskoga u srpski“, a koji umjesto „što“ i „šta“ govore „kaj“, „među Slovence idu“. Svi koji govore „što“ ili „šta“ su po Vuku čisti Srbi.

Ilija Garašanin (1812.-1874.), srpski političar, u svojim „Načertanijama“ iz 1844. dao je politički program za stvaranje Velike Srbije. Temeljni stavovi su:

  • Treba stvoriti veliku srpsku državu između Austrije i Rusije, a Srbija za to treba „priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju.“ Treba obnoviti Dušanovo carstvo, jer će se tako stvoriti moćna država, „koja će se moći među Austrijom i Rusijom održati.“
  • U novoj državi treba osigurati nasljedno kneževstvo Srbije, a ne susjednih Srba i provincija, jer je ona „prirodna pokroviteljica sviju turski Slovena“. Treba poduzimati razne primjerene mjere u drugim državama, kako bi se tamošnji Slaveni pridobili za sjedinjenje sa Srbijom.

U „Načertanijama“ nailazimo i na sljedeće zanimljive dijelove:

Srpska država koja je već sretno počela, no koja se rasprostirati i ojačati mora, ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljeća i u bogatoj i slavnoj srpskoj povijesti. Po povijesti ovoj zna se da su srpski carevi počeli bili grčkom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac učinili te bi tako na mjesto propalog istočno-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo postavili…“ Dakle, velikosrpska ideja na neki način rasla je i zbog frustracije porazom od Osmanlija u borbi za baštinjenje Bizantskog Carstva. Stoga je razumljiv (nipošto ne u smislu opravdanja, nego u analitičkom smislu!) i velikosrpski animozitet prema Osmanskom Carstvu i prema Bošnjacima kao – prema velikosrpskim shvaćanjima – potomcima porobljivača.

Da bi se narodi katoličke vjeroispovijedi od Austrije i njenog upliva odvraćali i Srbiji većma priljubili (…) ovo bi se najbolje postići moglo posredsvom fratara ovdašnjih, između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sjedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti. U doba nastanka „Načertanija“ bosanski su franjevci doista surađivali sa srpskim intelektualcima, ali dok su oni na umu imali ilirski pokret, oslobođenje od Osmanlija i suradnju južnoslavenskih zemalja, dotle su velikosrpski nacionalisti na umu imali realizaciju velikosrpskih ideja pod krinkom ujedinjenja južnoslavenskih zemalja.

Zanimljivo je znati da su „Načertanije“ zapravo – čisti plagijat. Naime, temeljni nacrt „Načertanija“, nastao je na panslavističkoj ideji češkog političkog idealista Frantiseka Zacha i poljskoga grofa Czartoryskoga, koju je Garašanin pretvorio u općesrpski program, sustavno zamijenivši pojam južni Slaveni srpskim imenom.

Nikola Stojanović (1880.-1964.) srpski političar i novinar 1902. objavljuje članak „Do istrage naše i vaše“. Temeljni stavovi su:

  • Hrvati nisu ni za vreme samostalnosti, ni za ujedinjenja s Mađarskom imali razvijene nacionalne svesti ni shvaćanja zajednice interesa svih Hrvata.
  • Hrvati niti imaju posebnog jezika, niti zajednice običaja, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost… Oni se nalaze na prelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost … Hrvati, dakle nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu – srpska narodnost.
  • Srbi i Hrvati su u „današnjem izdanju – dve političke stranke“. U Srpstvu se oličava sloboda, napredak, vrlina; u Hrvatstvu pokornost, podaništvo tuđinu, uslužnost i nazadnjaštvo. „U borbi tih stranaka ne može biti govora o slogi, jer su načela njihova iz osnova protivna, i jer su Hrvati tuđinska avangarda, a Srbi predstavnici principa ‘Balkan – balkanskim narodima’.

Srpski znanstvenik, geograf Jovan Cvijić (1865.-1927.) iznosi tezu kako su Srbi povijesno, etnološki i antropogeografski najvrednije stanovništvo i jezgra Balkanskoga poluotoka, te da stoga ‘imaju pravo’ u svoju državu uključiti sve zemlje gdje ima Srba i, dakako, vladati njima. Prema Cvijiću Srbi su najrasprostranjeniji narod na Balkanu i „narod s najjačom nacionalnom svešću na Balkanu“. Zato „Svet treba da zna i da se uveri, da Srbija može da operiše s mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno za naše nacionalne interese“. Pod srpskim zemljama Cvijić smatra:

  • BiH – oblast čiste srpske rase … centralna oblast i jezgro jednoga naroda…
  • Vojvodinu – u kojoj nema Hrvata, jer tamo žive „katolički i pravoslavni Srbi.
  • Makedoniju – jer „doline Morave i Vardara čine jednu geografsku celinu, u njima se mora stvoriti jedna država
  • Sjevernu Albaniju. Preko sjeverne Albanije Srbija će ostvariti svoje prirodno pravo izlaska na more.
  • Crnu Goru
  • Dijelove Hrvatske – uključujući Dubrovnik

Vasa Čubrilović (1897.-1990.) srpski povjesničar i političar, član SANU, objavljuje članak „Iseljavanje Arnauta“. Sve što je on u tome članku razradio, doslovno su Srbi primijenili u ratu protiv Hrvatske i BiH 1991.-1995. „Najveća snaga srpske ekspanzije od početka stvaranja prve srpske države pa na ovamo, još od devetog veka, ležala je uvek u kontinuitetu te ekspanzije i starih raških zemalja u svim pravcima pa i prema jugu.“ U svom arsenalu metoda on navodi i „ucjene, prijetnje, fizičko nasilje, podjelu oružja srpskim kolonistima, četničke akcije, izazivanje sukoba, vjerske provokacije, pritisak državnog aparata, izazivanje lokalnih buna itd.“ Čubrilović navodi jasan razlog etničkog čišćenja: „Osigurati se može u XX. veku samo ona zemlja, koja je naseljena svojim vlastitim narodom; zato je imperativna dužnost svih nas da tako važne strategijske položaje ne pustimo da u rukama drži neprijateljski i strani elemenat (…) Jedini način i jedino sredstvo to je brutalna sila jedne organizovane državne vlasti, u čemu smo mi bili uvek iznad njih.“

Velikosrpski je plan oduvijek bio 70 % područja Hrvatske uključiti u Veliku Srbiju, te s ostacima Hrvatske i sa Slovenijom napraviti Jugoslaviju po velikosrpskim planovima. Čisto etnički bošnjački i hrvatski krajevi, uključili bi se u Veliku Srbiju kao autonomne oblasti – u teoriji samo vjerski, ali ne i nacionalno tolerirane.

Nikola Pašić (1845.-1926.) je također predlagao amputaciju Hrvatske, koju svodi samo na Zagrebačku oblast i Međimurje, dakle, na područje „između Mure na sjeveru i Kupe na jugu, te između slovenske granice na zapadu i približno rijeke Čazme i Moslavačke gore na istoku.“

Početkom 1942. banjolučki odvjetnik Stevan Moljević piše Dragiši Vasiću, drugom savjetniku četničkog zapovjednika Draže Mihailovića da zaposjedne velik dio teritorija Hrvatske i BiH i da osvojeni teritorij etnički očisti. Krivcima bi trebalo otvoriti put – Hrvatima u Hrvatsku, a Bošnjacima u Tursku (ili Albaniju)… Uzme li se u obzir da je Moljević bio glavni kartograf u Mihailovićevom štabu, može se zaključiti da je velikosrpski geopolitički plan bio političko-nacionalnim temeljem četničkoga pokreta. Nebuloze kako je Mihailovićev četnički pokret bio antifašistički pokret za obnovu Jugoslavije s granicama kakve su bile prije 1941., nemaju uporišta u stvarnosti.

Prema velikosrpskoj propagandi, Srbi su vječni osloboditelji. Oni su oslobodili Hrvate i druge slavenske narode i zemlje od austro-ugarskog jarma, a Jugoslaviju njemačko-talijanske okupacije.

U idućem nastavku ovog rada pobliže ćemo se upoznati s intelektualno-ideološkim temeljem velikosrpskih mahnitanja 90-ih, Memorandumom SANU iz 1986.

One comment on “Kratka povijest ideje o Velikoj Srbiji #1

  1. Odličan članak. I zanimljiv blog bravo

Sharing Buttons by Linksku