Kako spasiti nogomet na ovim prostorima: dijagnoza stanja

Regionalna liga – dio prvi


Nakon gledanja večernjeg Dnevnika, koji me toliko smori najnovijim vijestima o konstituiranju vlasti u BiH, najnovijem Paravinjinom iskazu, prepucavanjima Kosorke i Josipovića, Kosorke i Tadića, te ugodnim regionalnim druženjima Josipovića i Tadića, obavezno mi je potrebna doza humora da mi vrati raspoloženje u kakvu takvu stabilnost. Kako nemam strpljenja da kao Dežulović čekam Kožu da me nazove u gluho doba noći i priča mi viceve, ja ih čitam na internetu, odmah poslije večernjeg Dnevnika, čim (mi) se smrkne. Kako su vicevi o plavušama, policajcima, Chuck Norrisu postali pomalo dosadni, najviše me uvesele ironični, crnohumorni, sarkastični vicevi – oni su uvijek nekako originalni, kreativni, inteligentni. Trenutno su inn i domaći nogometni vicevi. Pa tako čitam:

Raspored događanja na stadionu Maksimir: Real Madrid, Ajax, Lyon.

Raspored događanja na stadionu Poljud: NK Lučko, NK Istra, Klapa Cambi, Jelena Rozga, Klapa Intrade…

Doznajem i da je Hajduk nikad bliže Ligi Prvaka, jer od Poljuda do Maksimira ima samo 387 km. Dinamovci su došli na svoje, sad se mogu s visoka podsmjehivati domaćim rivalima. Još pogotovo nakon sinoćnje fenomentastične pobjede protiv Reala (sic, pobjede, jer prema interpretaciji Index.hr-a, minimalan poraz je poput pobjede?!) porasla su krila i euro-ambicije. Dinamovu igru sinoć treba pohvaliti jer su igrali i iznad svojih mogućnosti, ali, realno, po njihovoj trenutnoj snazi, Dinamo će vrlo brzo ispasti iz Europe i vratiti se na blatne kaljuge HNL-a. Domaći novinari tada će lešinarski popljuvati Jurčića zbog nestručnosti, igrače zbog lijenosti, a Mamić će rasprodati ponajbolje igrače u prosječno jake zapadnoeuropske klubove, a onda zarađenim novcima pokrpati dio dugova, kupiti pokojeg rasnog strijelca tipa Slepičke, kapitalca tipa Callela, ponekog supertalenta iz albanske lige, slovačke U-19 B reprezentacije ili filijale na Širokom Brijegu. I onda će i Dinamo opet postati predmet viceva i naslađivanja, te će raspored događanja na stadionu Maksimir ponovno biti: NK Lučko, NK Naftaš Ivanić, NK Sloga Nova Gradiška. Što se tiče plana o prezimljavanju u Europi, prema prognozama Zorana Vakule, Dinamo će dočekati proljeće u Europi tek kad uslijed globalnog zatopljenja i klimatskih promjena proljeće bude počinjalo nekih dan-dva poslije Svih Svetih. Dinamo je još i dobar, on u Europi katkad dočeka i Prvu nedjelju Adventa. Većina klubova ne dočeka ni jesen, a kamoli zimu ili proljeće.

A kako bi ikoji od hrvatskih klubova uopće mogao napraviti europski rezultat, kad se njegovi igrači za euro-okršaje pripremaju tragično nekvalitetnim i dosadnim utakmicama HNL-a? Čitav HNL kao natjecanje i hrvatski klupski nogomet uopće postao je svjež izvor crnog humora, podsmijeha, sprdačine. HNL je totalno nezanimljivo natjecanje koje se čak ni domaća HRT nije potrudila prenositi ove godine. Stadioni černobilski opustošeni i prazni, u blagajnama pauci neometano pletu mreže. Pitanje je vremena kad će prosječna posjeta najvećih klubova s ovih prostora pasti na dvoznamenkastu cifru. Više posjetitelja imaju sastanci ljubitelja moderne umjetnosti iz osnovne škole u Gornjoj Maoči. HNL je natjecanje bez ikakve neizvjesnosti, prema Dežuloviću najkraće natjecanje u svjetskom sportu. Zadnjih godina su puna tri kola potrebna Dinamu da se odvoji od konkurencije i u ljutoj, nikad jačoj ligi uzme osamdesetu uzastopnu titulu. Kad se Dinamo odvoji na nekih 37 bodova, prvi pratitelj Hajduk pusti priču o sudačkoj zavjeri jer im nije sviran očigledan penal na Sharbiniju protiv Žminja, zbog čega je Dinamo pobjegao na nedostižnih +40. Već vidim prizor kako 20-ak kola prije kraja HNL-a Dinamo i matematički osigurava naslov, remijem bez golova protiv NK Lučkog na Maksimiru, pred 10-ak pozaspalih inozemnih skauta, 30-ak čistačica, članova bliže rodbine igrača, redara i policijskih pasa.

Zahvaljujući Platiniju koji je dobacio nekoliko mrvica i najsiromašnijim klubovima, Dinamo je ove godine izborio Ligu Prvaka, nakon 4-1 u Zagrebu, i kontroliranih 0-2 u Malmöu. Ali Dinamo neće dugoročno profitirati ovim ulaskom u Ligu Prvaka, kad će i dalje ostati talac HNL-a. Dinamo ima par mladića s izuzetnim potencijalom, ali oni će gledati što prije otići, jer ne mogu napredovati u utakmicama protiv višestruko slabijih protivnika iz HNL-a. Mamić može kupiti sve najbolje igrače iz HNL-a, ali protiv koga će ti momci igrati i napredovati? Jednostavna stvar. Onaj tko hoće na benchu podići 120 kila, mora ići s 70, 80, 90. To nikako neće uspjeti ako stalno diže 30 kila. Hrvatski klub koji želi napredovati u Europi mora momčad stvarati jakim utakmicama, a ne treninzima protiv Lokomotive i Lučkog.

Dinamov podvig također neće donijeti ni bitni pomak koeficijentu hrvatskog klupskog nogometa. Na početku ove sezone nizali su se hvalospjevi hrvatskim klubovima koji su po rezultatima ostvarili najjači koeficijent, nakon gruzijskih, ali onda su svi mahom poispadali. U nastavku sezone mnoge će nas države preteći koeficijentom. Dinamo će (eventualno) ugrabiti koji bod, ali to nije dovoljno. Što Hrvatskoj vrijedi imati jedan klub u Ligi Prvaka, kad Belgijanci, Austrijanci, Ukrajinci, Nizozemci, Izraelci, Rumunji, imaju po 3 predstavnika u Europskoj ligi? Pa neka se bodovi iz Lige Prvaka i duplo više vrednuju, opet će ovi klubovi zajedno za svoje zemlje skupiti više bodova nego Dinamo sam za Hrvatsku.

Ništa bolje nije ni u susjedstvu. Ako je HNL dosadna, što reći tek za naša bh. nogometna natjecanja (već izraz natjecanje je kompliment za bh. Premijer ligu!)? Sam dragi Bog (ne) zna da li su legitimna ili nisu, hoće li klubovi dobiti licence, a što se tiče funkcioniranja bh. nogometnog Saveza – lakše je objasniti najzamršenije probleme kvantne fizike. Stanje u Savezu i bh. nogometu je takvo da ga ne bi mogli spasiti ni Chuck Norris i njegovih desetak klonova u komisiji. Na bh. nogomet brutalno se odrazila politika, pa u bh. prvenstvu imamo praksu rotirajućeg osvajanja naslova prvaka: jedne godine osvaja srpski, druge godine bošnjački, treće godine hrvatski klub. Iako je ove godine red na hrvatski klub, ipak će – pošto su Hrvati bez legitimnih predstavnika u BiH – prvenstvo vjerojatno osvojiti neki socijaldemokratski ili platformaški klub. Domaće tv-postaje čak su se potrudile i prenositi to bezvezno natjecanje, ali čemu, kad ga nitko ne gleda. Prosječni građanin BiH radije će prebaciti program i gledati omiljene sapunice, Marichuy ili Suđenje ratnim zločincima u Haagu. Što se tiče europskih ambicija bh. klubova, one ne idu dalje od 9. pretkola dokvalifikacija.

Ni preko Drine stanje nije ništa bolje. Srpski nogomet je ove jeseni ostao bez svih predstavnika. Pa ako je ispadanje Zvezde od Rennesa bilo očekivano, blamaže Partizana od irskih poluamatera Shamrock Roversa i Vojvodine od lihtenštajnske klupske velesile FC Vaduza demonstrirale su sav jad i bijedu srpskog klupskog nogometa. Uzmemo li u obzir da su ti klubovi u bescjenje rasprodali sve bolje igrače kako bi podmirili dugove, onda su ta ispadanja bila i očekivana.

Što se slovenskog klupskog nogometa tiče, iako je Maribor zaskočio Rangerse i prošao u grupnu fazu Eurolige, slovenski je nogomet odavno u velikoj krizi, liga je užasno nekvalitetna i dosadna, a da ne govorimo o malenosti slovenskog tržišta – o veličini Slovenije kao zemlje postoji čitav niz zlobnih viceva.

Makedonci? Od eurokupova pamtit će samo havariju jedinog euro-predstavnika Rabotničkog protiv Lazija. Stanje lige također užasno. Crnogorci? Ako bh. klubovi euronastup završavaju u 9. pretkolu dokvalifikacija, crnogorski su klubovi toliko loši da je UEFA za njih morala izmisliti još jedno pred-pretkolo. U kojem nisu nositelji.

Na prostorima Balkana dobar nogomet odavno gledamo samo preko tv-kanala koji nas sredinom tjedna obraduju Ligom Prvaka, a vikendom engleskom Premijer ligom. Poželite li na Balkanu otići na nogometni stadion i na licu mjesta pratiti dobru tekmu, ne znam kamo bih vas uputio.

Navijači ne dolaze na utakmice i iz razloga zato što nogomet nije namijenjen njima, nego stranim šićardžijama i menadžerima koji dolaze vidjeti frišku robu za svoje klubove. Tako stranci dođu na naše prostore, malo navrate na Arizonu, kupe pokoju majicu, pa malo na stadion, kupe pokojeg igrača i kući. Naši klubovi jednostavno nemaju novca da zadrže igrače koji će donijeti kvalitetan nogomet na ove prostore, pa su naše lige postale vašar za strane trgovce.

Na balkanskom tržištu ima poduzetnika koji bi mogli uložiti novac u klubove, ali, jednostavno, ne isplati se ulagati u klubove iz malih siromašnih država u kojima se održavaju mala siromašna prvenstva. Nijedna balkanska zemlja nije pogodno tlo za razvoj nogometnog biznisa jer nema dovoljan broj imućnih stanovnika niti dovoljno bogato gospodarstvo, da bi u njoj mogao postojati veliki i bogati nogometni klub.

Danas najveći klubovi žive ponajviše zahvaljujući televiziji, reklamama, internetu, prodaji suvenira. Veličina klubova ovisi bitno o veličini i jačini tržišta. Na većim tržištima tv-postajama se isplati platiti klubovima ogromne svote za prava tv-prijenosa utakmica, jer će im se ulaganje isplatiti ako privuku dovoljno oglašivača u sportskim terminima. Sponzorima se pak isplati izdvojiti ogromna sredstva za reklame uz nogometne prijenose, ako znaju da će ih vidjeti dovoljno ljudi sa znatnom kupovnom moći. U zemljama Balkana i Srednje Europe nedostaje svega toga – bogatih potrošača, onda nema ni oglašivača na tv-u, nema ni tv-sponzorstva u klubovima, a onda ni love, ni dobrih igrača.

Nisu Hrvatska, Srbija, Slovenija, BiH, jedine zemlje ovih prostora u kojima propada nogomet. Tu su i Mađarska, nekoć nogometna velesila, Slovačka, Bugarska, Rumunjska. Iako Česi i Austrijanci malo bolje stoje, ni kod njih nije nešto posebno.

Ima li izlaza iz ovakvog stanja nogometa na ovim prostorima? Odgovor će nam ponuditi nastavak ovog teksta.

Comments are closed.

Sharing Buttons by Linksku