Nacionalizam vlada

Autor: STEPHEN M. WALT

Preveo: JIMBO

Koja je najjača politička sila u svijetu? Neki će reći tržište obveznica. Drugi bi mogli izabrati preporod religije ili napredak demokracije ili ljudskih prava. Ili je možda digitalna tehnologija, koju predstavlja Internet i sve što dolazi s njim. Ili možda smatrate da je to nuklearno naoružanje i uzroci koje to oružje ima na to kako države shvaćaju sigurnost i korištenje sile.

To su sve dostojni kandidati (ne treba sumnjati da će svaki čitatelj imati svog favorita), ali moj osobni izbor za Najjaču Silu u Svijetu je nacionalizam. Vjerovanje da čovječanstvo čine mnoge različite kulture, tj., skupine koje dijele isti jezik, simbole, i narative o svojoj prošlosti (uvijek sebi na korist i ispunjeni mitovima) – i da te skupine trebaju imati vlastitu državu bila je nadmoćna snažna sila u svijetu u protekla dva stoljeća.

Nacionalizam je bio taj koji je betonirao većinu europskih sila u modernoj epohi, transformirajući ih od dinastijskih država u nacionalne države, i nacionalizam je bio ta ideologija koja je uspjela uništiti britansko, francusko, osmansko, nizozemsko, portugalsko, austro-ugarsko i rusko/sovjetsko carstvo. Nacionalizam je glavni razlog zbog kojeg su Ujedinjeni Narodi imali 51 članicu odmah nakon osnivanja 1945. i zašto danas ima gotovo 200 članica. Zbog nacionalizma su Cionisti tražili državu za Židovski narod i zbog njega danas Palestinci žele svoju. On je donio pobjedu Vijetnamcima nad francuskom i američkom vojskom tijekom Hladnog Rata. Zbog njega Kurdi i Čečeni žele državnost; zbog nacionalizma Škoti traže veću autonomiju unutar Ujedinjenog Kraljevstva, i on je razlog zašto danas imamo Republiku Južni Sudan.

Razumijevanje snage nacionalizma također mnogo govori o tome što se danas događa u Europskoj Uniji. Tijekom Hladnog Rata, europska integracija je cvjetala zato što se događala unutar uzavrelog mjehura kojeg je omogućavala američka zaštita. Danas međutim, Sjedinjene Države gube svoj interes u europskoj sigurnosti, sami Europljani se suočavaju s malo izvanjskih prijetnji, a sam projekt Europske Unije se proširio puno dalje prešavši granice stvarajući nerazumnu monetarnu uniju. Ono što danas vidimo je postupna re-nacionalizacija Europske vanjske politike, pokretana dijelom neuskladivim gospodarskim postavkama i dijelom ponavljajućim strahom da su lokalni (tj., nacionalni) identiteti ugroženi. Kada Danci strahuju o Islamu, Katalonci zahtijevaju autonomiju, Flamananci i Valonci bore u Belgiji, Nijemci odbijaju da spase Grke, i kada nitko ne želi pustiti Tursku u EU, gledate nacionalizam na djelu.

Snagu nacionalizma realisti lako cijene i razumiju, kao što moj povremeni suradnik John Mershaimer iznosi jasno u novom važnom traktatu. Nacije – zbog toga što djeluju u konkurentom i ponekad opasnom svijetu – žele sačuvati svoje identitet i kulturne vrijednosti. U mnogim slučajevima, najbolji put za njih je da imaju svoju državu, zato što su etničke ili nacionalne skupine koje nemaju svoju državu često izložene osvajanju, apsorpciji i asimilaciji.

Slično tome, suvremene države imaju pobude da promoviraju nacionalno jedinstvo – drukčije rečeno, da posvoje nacionalizam – zato što imaju lojalnu i ujedinjenu populaciju koja je spremna da se žrtvuje (i u krajnjim slučajevima, da se bori i umre) za državu što povećava njihovu snagu i time mogućnost da se nose sa izvanjskim ugrozama. U konkurentnom svijetu međunarodne politike, ukratko, nacije imaju pobudu da održe svoje države, a države imaju pobude da posvoje zajednički nacionalni identitet svoje populacije. Zajedno, ovaj dvostruki dinamizam stvara dugoročan trend u smjeru sve više samostalnijih nacija-država.

Očigledno, nacije i države ne dostignu uvijek cijele ujedinjene „nacije-države“. Neke nacije nikada nisu uspjele postići samostalnost, a neke države nisu uspjele stvoriti jedinstveni nacionalni identitet. I ne teži svaka kulturalna ili etnička grupa da se definira kao nacija ili da traži samostalnost  (iako nikada ne možemo biti sigurni kada neka skupina može prihvatiti „nacionalnu svijet“ i krenuti tim pravcem). Ipak, u proteklih 100 godina dogodio se rast u broju država i jakih nacionalnih pokreta  u njima, i ja ne vidim razlog zbog čega bi ovaj trend preokrenuo.

Kada se jednom osnuje, nacija-država je samo-osnažujući fenomen. Nacije-države je teško pokoriti i podčiniti zato što se lokalna populacija odupire izvanjskim invazijama i nastavlja da se bori protiv stranog okupatora. Uspješni nacionalni pokreti uvijek nanovo stvaraju imitatore koji vode do daljnjih zahtjeva za državnošću.  Unatoč povremenim nedostacima (a očiti su primjeri „propale države“ poput Somalije, Jemena i Afganistana), nacionalna država će ostati najvažniji politički subjekt u svjetskoj politici u doglednoj budućnosti.

Zato što Američki nacionalni identitet ima tendenciju naglašavanja građanske dimenzije (temeljene na navodnim univerzalnim principima poput individualne slobode ) i tendenciju umanjivanja povijesnih i kulturoloških elemenata (iako oni očito postoje) američki vođe rutinski podcjenjuju moć lokalne naklonosti i jačinu kulturalne, plemenske ili teritorijalne lojalnosti. Tijekom Hladnog Rata, uporno smo precjenjivali snagu trans-nacionalnih ideologija poput komunizma, a podcjenjivali smo mjeru do koje su došli nacionalni identiteti i interesi koji su na kraju proizveli žestoke sukobe u marksističkom svijetu. Istu grešku napravio je i Osama bin Laden kada je mislio da će teroristički napadi i snimljene eksplozije zapaliti masovni pokret za ponovno uspostavljanje trans-nacionalnog Islamskog kalifata. I svatko tko misli da će rastuća Kina prihvatiti američke ili zapadnjačke primjedbe o pravilnom svjetskom poretku nije u stanju vidjeti do koje je mjere nacionalizam također središnji dio kineskog pogleda na svijet, i to mnogo važniji od dugotrajnih „komunističkih“ideala.

Ukoliko u potpunosti ne prihvatimo snagu nacionalizma, ukratko, shvatit ćemo krivo mnoge stvari o suvremenoj politici. Nacionalizam je najjača politička sila u svijetu, a ignoriramo ga na vlastiti rizik.

3 comments on “Nacionalizam vlada

  1. Zaboravio je autor napomenuti da zapadnoeuropske države imaju sad već toliko useljenog (i zaguljenog) stanovništva u sebi što zasigurno ne pripomaže miru i ljubavi unutar njih.

  2. neverin says:

    no isto tako mislim da je nacionalizam relikt iz 19 stoljeća kada su se budile nacije nakon bečkog kongresa. Multinacionalne kompanije sada preuzimaju vlast nad nacionalnim interesima dok je za potreb kapitalizma i dalje nacionalizam način na koji se dopire do jeftinog topovskog mesa.

Sharing Buttons by Linksku