Bečki konjušari i arapski konji

Hrvatska je priznala Kosovo prije nešto više od tri godine i moglo bi se reći da je taj čin zasigurno imao potporu najvećeg broja hrvatskih građana, pa čak je i SDSS, politička stranka hrvatskih Srba,  kao stranka u vladajućoj koaliciji, nakon kratkog i tihog negodovanja ostao u Vladi.

Priznanje Kosova kao samostalne republike uglavnom u Hrvatskoj za nikog nije bilo sporno zbog višeznačnosti čina: na samostalno Kosovo se gleda kao konačna kazna za Srbiju koja je vodila ratove u Hrvatskoj, Bosni i samom Kosovu; također su se mnogi hrvatski građani solidarizirali s kosovskim Albancima koji su preživljavali horor katastrofalne miloševićeve politike kojeg su osjetili i hrvatski građani.

U rujnu u Ujedinjenim Narodima glasovati će se o priznavanju Palestinske države. Hrvatska neće glasati za samostalnu Palestinsku državu, kako je najavio šef hrvatske diplomacije Gordan Jandroković. Na ovakav potez utjecalo je lobiranje ministarstva vanjskih poslova Izraela, kao i „vjetrovi sa zapada“, tj. službeni stav SAD-a o samostalnoj Palestini.

Tako je hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji ima udjela u kreiranju hrvatske vanjske politike, sam sebi skočio u usta. Naime, prilikom prošle posjete SAD-u Josipović je pompozno najavio da Republika Hrvatska vodi samostalnu politiku na „vlastitom kursu“ i da nije „američki igrač u regiji“.

Hrvatske političke elite nisu ni krile činjenicu da čekaju službeni stav saveznika (slobodno bi mogli reći „instrukcije“) o tome kako postupiti po tom pitanju.

Činjenica je da je Hrvatska član NATO-a, buduća članica Europske Unije te to da je hrvatski najveći prijatelj i saveznik u svijetu, što god mi mislili o tome, SAD. Međutim, činjenica je također da je Hrvatska država koja je izborila samostalnost prije 20 godina što, barem prividno, treba značiti da može samostalno voditi vanjsku politiku, što je pogotovo smisao cijele institucije Ujedinjenih Naroda gdje bi se trebalo održati glasovanje o Palestinskoj državi. Također biti član NATO-a ne znači voditi jednodimenzionalnu, unilateralnu i unificiranu vanjsku politiku – što se pogotovo vidi sada u slučaju Libijskog rata: Njemačka ne sudjeluje u tom ratu zato što to nije njihova interesna zona (barem ne od El Alameina). Članstvo u EU također nije prepreka vođenju samostalne politike, što je bilo jasno vidljivo u slučaju priznanja Kosova kao samostalne države: svaka država vođena raznim interesima ili strahovima je postupila kako je već postupila.

O tome treba li ili ne treba priznati Palestinsku državu može se unedogled raspravljat, iako u Hrvatskoj nikad nije ni natuknuto to pitanje. Tako je vijest o tome da je Avigdor Lieberman, izraelski ministar vanjskih poslova uspješno ‘izlobirao’ hrvatsko „ne“ Palestini doneseno kao vijestica izgubljena među ostalim, za urednika, „manje bitnim“ vijestima. Jer od hrvatske politike prema bliskoistočnom pitanju važniji su balkanski snošaji u voajerskim emisijama novog bratstva&jedinstva, kao i fotografije sa Zrča.

Osobnog sam mišljenja da bi Palestinu trebalo priznati: slobodna Palestina država može otvoriti put ka miru i stabilizaciji Bliskog Istoka; rješenja pitanja Jeruzalema, blokade Gaze i Istočne Obale, palestinskog terorizma, kao i izraelskog terorizma, te priznanje Izraela od strane arapskih država i normalizacija tih odnosa. Takav mogući put ka stabilizaciji Bliskog Istoka vide mnogi, i u svijetu, i u Izraelu, i u SAD-u. Vjerojatno je to jasno i velikom broju zagovaratelja trenutne izraelske politike ali zbog različitih interesa jednostavno ne podržavaju takav način rješavanja palestinskog/izraelskog pitanja. Da ni Izraelci i Židovi cijelog svijeta nemaju jedinstveni stav o budućnosti Izraela i Palestine govori i različite politike dva velika židovska lobija u SAD-u: AIPAC-a i JStreeta; AIPAC zagovara konzervativnu izraelsku politiku bez Palestine kao političke realnosti, JStreet zagovara liberalniju politiku supostojanja slobodne Palestinske države i Izraela kao dva prijatelja, susjeda i partnera (koliko god to izgledalo idilično).

No zapravo to nije ni bitno u cijeloj ovoj priči. Ovdje se radi o tome kako Hrvatska iz nekog razloga nije sposobna voditi samostalno vanjsku (a vjerojatno i unutarnju) politiku čime ispada da smo mi Hrvati zaista po srpskom stereotipu – bečki konjušari, nesposobni voditi igdje sami sebe u miru. Naša vlada je to pokazala već mnogo puta: u pregovorima za pristupanju EU gdje Hrvatska nije pregovarala nego izvršavala slovenske ucjene, itd.

O hrvatskom služanjskom karakteru moglo bi se pričati unedogled, nismo bezveze čekali milenij na državu. Ali to prosječnog Hrvata zanima koliko i daleka mu Palestina i Izrael. Dok je sisa sa Zrča i pornografije balkanskih poluživota bit će i kruha. Sve do nove kletve i novog Zvonimira.

2 comments on “Bečki konjušari i arapski konji

  1. non says:

    Palestina kao nezavisna država da. Ali islamski ekstremitizam koji vlada tamošnjim političkim prostorima definitivno ne. Ja u potpunosti podržavam izrael u njihovim trenutnim nastojanjima pri smanjivanju utjecaja islama i muslimana u njihovoj državi koja im je dodijeljena krajem 2. svjetskog rata.

    Uostalom u kuranu se nigdje ne spominje Jeruzalem, Betlehem, kao što se ni u starom i novom zavjetu nigdje ne spominje Saudijska Arabija i Meka.

Sharing Buttons by Linksku